Sedmorica u trci za Nina - danas odluka o laureatu

Romani dvojice ranijih laureata, dvojice pisaca iz regiona i, rame uz rame sa njima, trojice autora različitih poetika odabrani su u najuži izbor među rekordnih 212 naslova pristiglih ove godine u redakciju NIN-a. Izrazitih favorita, bar prema onome što se može čuti u (virutalnim) kuloarima, nema i samim tim su moguća iznenađenja.O najboljem romanu u 2020. glasa petočlani žiri: Teofil Pančić (predsednik), Marija Nenezić, Branko Kukić, Ivan Milenković i Marjan Čakarević.Sa svim finalistima portal Nova.rs razgovarao je u proteklih nekoliko dana, a ovde ih još jednom predstavljamo po redosledu po kom su njihovi romani stizali u redakciju NIN-a.Vladan Matijević, "Sloboda govora"U biografiji Vladana Matijevića (Čačak, 1962) upisano je da je 18 godina radio u fabrici bazne hemije, a poslednjih 15 godina zaposlen je u Galeriji "Nadežda Petrović". Za to vreme objavio je 13 knjiga. Oglasio se zbirkama pesama "Ne remeteći rasulo" i "Samosvođenje", autor je zbirki priča "Prilično mrtvi" i "Pristaništa", kao i romana "Van kontrole", "R. C. Neminovno", "Pisac izdaleka", "Časovi radosti", "Vrlo malo svetlosti", "Susret pod neobičnim okolnostima" i "Sloboda govora", te knjige eseja "Memoari, amnezije". Za svoja dela osvojio je sva značajnija domaća knjževna priznanja, uključujući i Ninovu nagradu za roman "Pisac izdaleka" (2004).

Roman "Sloboda govora” (Laguna) objavljen je proletos, u jeku talasa pandemije, a govori o ubistvu novinara Saše Čomskog i njegovom kolegi i prijatelju sa studija Vladimiru Filipoviću, uvučenom u intrige novina u kojima radi, a potom i u kafkijansku atmosferu hotela na Maljenu. Kroz trilerski zaplet, Matijević daje i širu sliku korupcije društva u poslednje tri decenije, pritisaka na medije, spletova političkih interesa i kontroverznog biznisa, ali i ličnih promašaja svojih likova i izdaje..."Rekao bih da roman preispituje mogućnosti pojedinca da u javnoj sferi bude i ostane etičan... Rekao bih da je roman o prijateljstvu u smutnim vremenima... Rekao bih da ne može poslužiti kao uspavanka...", odgovara Matijević na pitanje kako bi opisao "Slobodu govora" budućim čitaocima.Svetislav Basara, KontraendorfinSvetislav Basara, rođen u Bajinoj Bašti 1953. godine, autor je više od 40 knjiga priča, romana, drama i eseja, među kojima je i "Fama o biciklistima" (1987), koju kritičari i mnogi čitaoci ocenjuju kao jednu od ključnih u domaćoj književnosti s kraja 20. veka i smatraju da je nepravedno ostala te godine bez Ninove nagrade.Ninovu nagradu Basara je osvojio za roman "Uspon i pad Parkinsonove bolesti" (2006), a u najužem izboru za ovo priznanje našao se i sa romanom "Majn kampf" (2012). Za roman "Anđeo atentata" (2015) nagrađen je priznanjima "Biljana Jovanović" i "Isidora Sekulić".- Ne komentarišem ništa pre odluke - rekao je Basara nakon vesti da je njegov roman "Kontraendorfin" u najužem izboru za Ninovu nagradu i dodao da "nikada ništa ne očekuje"."Kontraendorfin" (Laguna) kroz ispovest izvesnog Stojkovića naratoru biva i neka vrsta vodiča kroz (alternativnu) istoriju Srbije od Drugog svetskog rata pa do 2009. godine, a u ovom, kako to izdavač navodi, “vrhuncu Basarinog opusa u demontiranju srpskih mitova” kroz ironiju i grotesku, likovi su i fikcionalizovane istorijske ličnosti poput Ive Andrića, slikara Mira Glavurtića i Milovana Đilasa.Darko Cvijetić, Što na podu spavašPesnik, prozni pisac i reditelj Darko Cvijetić iz Prijedora, rođen 1968. godine, oglasio se zbirkom poezije "Noćni Gorbačov" (Beograd, 1990) i od tada je širom regiona objavio desetak zbirki pesama, dve knjige priča i dva romana: "Šindlerov lift" i "Što na podu spavaš". U pozorištu je režirao predstave "od Beketa do Čehova", a po njegovom romanu "Šindlerov lift", za koji je nagrađen "Kočićevim perom" u Banjaluci i priznanjem "Fric" u Zagrebu, beogradski reditelj Kokan Mladenović postavlja predstavu na sceni sarajevskog Kamernog teatra. Cvijetić sebe smatra postjugoslovenskim piscem.

Roman "Što na podu spavaš” (Književna radionica Rašić) govori o četvoročlanoj porodici uvučenoj u bezumni rat u Bosni. Cvijetić objašnjava da je u "u romanu literarizirao duboko ličnu priču, priču svoje porodice".- Tu je sudbina mog brata koji je kao mladić od 18 i po godina bio zarobljen u kasarni "Viktor Bubanj" u Sarajevu, bio je još dijete, i iz svega toga izašao je duboko traumatiziran. I on, i sva ta silna djeca poput njega, našli su se odjednom između dvije vatre, a da nisu prošli ni osnovnu obuku, nisu znali ni pucati. Tako je bilo i u Sarajevu, i u Varaždinu, i u Bjelovaru... Kao što je "Šindlerov lift" doticao tabue, tako i ovaj roman dotiče tabu o Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, ja je u romanu zovem Jugoslovenskom, i tu ulazim u fikcionalizaciju njegove priče. Moj brat jeste doista sada u Americi, sanirao je teške posledice traumi koje je kao mladić proživeo u četiri godine rata. Suština priče su ta djeca i povijest moje porodice, mog oca koji je izgubio pola porodice u Jasenovcu, a sve se to potom prenijelo na drugu generaciju. Svakih 50 godina mora se to pojaviti ovdje - ispričao je Cvijetić za Nova.rs.Enes Halilović, Ljudi bez grobovaPesnik i prozni pisac Enes Halilović, rođen u Novom Pazaru 1977. godine, oglasio se knjigom poezije "Srednje slovo" (1995) i od tada je objavio još pet zbirki pesama, tri zbirke priča, dve drame, knjigu zagonetki i tri romana: "Ep o vodi" (2012), "Ako dugo gledaš u ponor" (2016) i "Ljudi bez grobova" (2020). Dela su mu prevođena na 25 jezika i dobitnik je književnih nagrada "Meša Selimović", "Branko Miljković", "Stevan Sremac", "Đura Jakšić", "Ahmed Vali" i "Zlatno slovo".

Roman "Ljudi bez grobova" (Laguna) nastajao je, kako autor kaže, bezmalo tri decenije, od kako je prvi put čuo priču o mladiću koji se, osramoćen jer mu je veridba sa devojkom pogažena, odmeće i postaje serijski ubica. Roman ispričan iz vizure sina tog odmetnika na površini je napeti triler o poteri i istrazi o okolnostima koje su od njegovog oca napravile zločinca, a istovremeno je i priča o sazrevanju dečaka iz dramatično razorene porodice, o društvenom miljeu punom otpadnika i tragičnih likova, o poeziji, odnosu života i mitova, o potrazi za istinom, ljubavlju i smislom.- Nisam toliko razmišljao o recepciji mog romana u savremenom trenutku. Bio sam opčinjen pričom koju kazujem. Ne brinem za svoj roman, bez obzira na to gde će ići, pred kog čitaoca i pred koji žiri za mog života ili posle moje smrti. Potpuno sam spokojan. Ko god pročita moj roman, nadam se, neće ga nikad zaboraviti - ispričao je Halilović povodom ulaska u finale Ninove nagrade, a u intervjuu za Nova.rs naveo je, između ostalog, da ga je "sudbina gonila da ispriča ovu priču".Savo Stijepović, Prekrasne ruševinePrva knjiga Sava Stijepovića, rođenog u Čačku 1970. godine, bila je zbirka poezije "Antologija univerzalizma" (1994), a dve godine kasnije objavio je zbirku "Dekadenca". Potom je, posle duže pauze, napisao roman "Mahagoni hol" (2008), pa "Kamene brodove" (2011). Za rukopis "Sredozemlja" (2017) dobio je nagradu "Miroslav Dereta", a sa tim zapaženim romanom konkurisao je i za Ninovu nagradu. Roman "Prekrasne ruševine" dovele su ga u finale.Pored pisanja, Stijepović je priredio nekoliko tematskih izdanja časopisa "Gradac" posvećenih Džimu Morisonu, Džeku Keruaku i panku. Uticaj alternativne kulture oseti se i u njegovim knjigama.

Za "Prekrasne ruševine" (Dereta) Stijepović kaže da je to njegova najličnija knjiga, a priča je smeštena u Ameriku sedamdesetih godina. Počinje tako što u izdavačku kuću u San Francisku stiže rukopis romana nepoznatog pisca Martina Komana. Urednik te kuće šalje svog prijatelja Dantea Kovača i angažuje privatnog detektiva koji pronalaze autora u hipi komuni, koju su osnovala deca velikog američkog magnata. Kovač tu počinje druženje sa marginalcima, pustinjacima, narkomanima, članovima opasnih sekti, kao i sa propovednikom Skipom Laertom Lenskim, središnjim likom romana, koji, podstaknut tajanstvenim silama, komunu preobrazi u naoružane sledbenike koji kreću u divlji pljačkaški pohod...Stijepović onima koji nisu čitali njegov novi roman, rekao je za Nova.rs, ne bi opisivao ovlašno, ili bi "jednostavno rekao: pročitaj ovaj vestern".Bojan Savić Ostojić, Ništa nije ničijeBeogradski pesnik i prozni pisac Bojan Savić Ostojić, rođen 1983. godine, objavio je tri knjige poezije ("Stereorama", "Jezički dativ" i "Prskalica"), zbirke fragmenata ("Aleatorij" i "Podli podli psalmi"), kao i tri romana: "Punkt", "Nema oaze" i, nedavno, "Ništa nije ničije". Pored pisanja bavi se profesionalno prevođenjem i potpisao je, između ostalog, prevode više od 30 knjiga sa francuskog. Osnivač je književnog časopisa "Agon" i Nezavisnih izdanja "Knjižuljak".Piše blog sa tekstovima o polovnim knjigama koje nalazi na pijacama i odatle je i proistekao roman "Ništa nije ničije" (Kontrast), sa kojim se našao u finalu za Ninovu nagradu.

Glavnik lik u romanu je pisac koji, čekajući da mu se vrati žena, luta po pijacama i buvljacima u potrazi za polovnim knjigama i pločama.- Slučajnom prolazniku opisao bih "Ništa nije ničije" kao pijačni bedeker sa elementima ljubavne priče koja se pre svega odigrava u čekanju odsutnog. Onima koji su naklonjeni psihoanalizi mogu ga predstaviti pomalo frojdovski: u odsustvu svoje žene, glavni protagonista libido namiruje tumaranjem po pijacama i osvajanjem polovnjača (knjiga i ploča). Imam spremnu recenziju i za materijaliste: ovo je roman o trgovini, u toku kojeg se postepeno shvata da je imovina apsurd – roman o svetu u kojem smo, opterećeni imanjem, zaboravili da delimo - rekao je za svoj roman Bojan Savić Ostojić.Ognjen Spahić, Pod oba suncaOgnjen Spahić, rođen u Podgorici 1977. godine, objavio je do sada tri zbirke priča ("Sve to", "Zimska potraga", "Puna glava radosti") i četiri romana: "Hansenova djeca", za koji je nagrađen regionalnim priznanjem "Meša Selimović" 2004. godine, te "Masalai" (2015), "Calypso" (2017), kao i "Pod oba sunca", koji je krajem prošle godine istovremeno izašao u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.

U središtu romana "Pod oba sunca" (Kontrast) su nekadašnji kapetan JNA i njegova supruga koji žive na svetioniku na Jadranu, "po kazni", nakon što je on ražalovan jer se protivio zlostavljanju ratnih zarobljenika s Dubrovačkog ratišta u logoru Morinj, u Boki Kotorskoj. Slikajući te likove i njihovu tragediju zbog ženine neuspele trudnoće okončane sterilitetom, kao i dvoje kampera koji traže slamku spasa za svoj brak, Spahić se bavi i krupnom temom o crnogorskoj krivici u jugoslovenskim ratovima i obračunima sa onima koji su se suprotstavili bezumlju.Autor o svom romanu kaže da je priča koju je ispričao tinjala u njemu godinama, da su njegovi junaci, zapravo, autsajderi, a da ne bi mogao da svoj roman opiše nekome ko ga nije čitao. "Teško je riječi opisati riječima. Govoto nemoguće", objašnjava on.Ninova nagrada ustanovljena je 1954. godine, a prvi dobitnik bio je Dobrica Ćosić za roman "Koreni". Prošle godine ovo priznanje osvojio je Saša Ilić za roman "Pas i kontrabas".