Podeli
Foto:Promo/Screenshot/EUPL Prize

Finale Ninove nagrade doživio sam kao gest dobrodošlice i nagovještaj promjena kojima to priznanje gravitira posljednjih sezona. Ujedno, to bi trebao biti dokaz da sam napisao barem solidnu knjigu, kaže Ognjen Spahić, autor romana “Pod oba Sunca”, koji se, uz još šest autora našao u najužem izboru za prestižno književno priznanje.

Ognjen Spahić, pisac iz Podgorice, objavio je do sada tri zbirke priča (“Sve to”, “Zimska potraga”, “Puna glava radosti”) i četiri romana: “Hansenova djeca”, za koji je nagrađen regionalnim priznanjem “Meša Selimović” 2004. godine, te “Masalai” (2015), “Calypso” (2017), kao i “Pod oba sunca”, koji je krajem prošle godine istovremeno izašao u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Spahić je sa ovim romanom ušao u najuži izbor za Ninovu nagradu. Da li je to očekivao?

– Nikad ništa ne očekujem. Navikao sam na outsidersku poziciju gdje god objavljujem, bila to Srbija, Bosna, Hrvatska, ponajviše Crna Gora. A opet, u zoni mojega četveroimenog jezika, osjećam se kao doma. Finale Ninove nagrade doživio sam kao gest dobrodošlice i nagovještaj promjena kojima to priznanje gravitira posljednjih sezona. Ujedno, to bi trebao biti dokaz da sam napisao barem solidnu knjigu – kaže pisac.

Spahićev roman se u decembru pojavio istovremeno u tri izdanja: u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Upitan kako bi ga opisao nekome ko ga nije do sada pročitao, kaže: “Teško je riječi opisati riječima. Gotovo nemoguće”.

U središtu romana su nekadašnji kapetan JNA i njegova supruga koji žive na svetioniku na Jadranu, “po kazni”, nakon što je on ražalovan jer se protivio zlostavljanju ratnih zarobljenika s Dubrovačkog ratišta u logoru Morinj, u Boki Kotorskoj. Slikajući te likove i njihovu tragediju zbog ženine neuspele trudnoće okončane sterilitetom, kao i dvoje kampera koji traže slamku spasa za svoj brak, Spahić se bavi i krupnom temom o crnogorskoj krivici u jugoslovenskim ratovima i obračunima sa onima koji su se suprotstavili bezumlju.

Pored Spahićevog romana, u finalu su i “Kontraendorfin” Svetislava Basare, “Sloboda govora” Vladana Matijevića, “Ljudi bez grobova” Enesa Halilovića, “Što na podu spavaš” Darka Cvijetića, “Prekrasne ruševine” Sava Stijepovića i “Ništa nije ničije” Bojana Savića Ostojića.
Spahić kaže da je, radeći na svom romanu, znatno manje pratio prošlogodišnju književnu produkciju, ali da dela nekih finalista poznaje od ranije i da mu “imponuje takvo društvo”.

Ognjen Spahić Foto: Printscreen/YouTube/EUPL Prize

Za polemike koje se pokreću skoro svake godine uoči proglašenja laureata i nakon toga, kao i za odluku grupe pisaca konkuriše za izbor, kaže da je to legitiman način negodovanja, ali da “ne poznaje dovoljno dobro srpsku književnu scenu da bi mogao prosuditi kome to nanosi više štete: piscima koji bojkotuju ili nagradi samoj”. To što je Spahić ranije izjavljivao da je roman pisao na crnogorskom jeziku navelo je neke komentatore da mu to spočitaju i ustvrde kako njegovo delo zato ne može da konkuriše za izbor za Ninovu nagradu, jer to, navodno, nije po propozicijama. Spahić, međutim, na to gleda drugačije.

– Nema mjesta spočitavanju i navodima. Moji stavovi o tome uvijek su bili više nego jasni. Dakle, pišem i govorim crnogorskim jezikom. Ako neko u njemu prepoznaje hrvatski, srpski ili bosanski, vidi vraga, ljepota je u oku posmatrača. Nemam namjeru, a još manje potrebu da bilo koga ubjeđujem šta je vidio sopstvenim očima. Razumijemo se, dakako. Dapače? Ili dabome? Vrag će znati. S druge strane, objavite li knjigu u Srbiji kao crnogorski pisac koji svoj jezik zove crnogorskim, shodno sili zakona, vaš jezik će biti katalogiziran kao srpski, što vas opet, formalno uvodi među potencijalne kandidate za NIN-a. Ergo, pridjev crnogorski protjeran je iz bibliotekarske nomenklature. Da li, stoga, povući knjigu iz štampe i riješiti problem? Takvom idejom nisam žonglirao niti jedne jedine sekunde. Pristati na igru brojača krvnih zrnaca, nasjesti na balavljenje negatora svega normalnog, ne priznati da i u Srbiji postoji Srbija (ili barem, my own private Srbija, kojoj pripada i izdavač romana “Pod oba sunca”), značilo bi baciti književnost u čeljusti razjapljene devedesetih, koje se još uvijek hrane zdravim razumom. To što Ninova nagrada odnedavno zbunjuje šarenoliko mnoštvo ideologa, moralizatora, nacionalnih radnika, neradnika i ostalih trovača, dokaz je, ako ničega drugog, onda promjene, i važna objava prisustva dobronamjernih, kompetentnih ljudi, koji u Srbiji ne samo da postoje, već o nečemu i odlučuju, makar to bila najvažnija književna nagrada – navodi Spahić.

Žiri će odluku o laureatu 67. Ninove nagrade za roman godine saopštiti 25. januara.

Komentari

Vaš komentar