Senka Bulić Foto: Nenad Reberšak

„Mislim da je za razumijevanje suvremenog teatra nužno poznavanje Artoa. Svi veliki autori su na ovaj ili na onaj način bili inspirirani njime. Ja sam pokušala pronaći sebe kao izvođača, vratiti se u svoju srž. Tekst sam izabrala da on nešto proizvede u meni, a ne da ja interpretiram njegov smisao, da me ponovno proizvede izvođačem, kazališnim performerom“, kaže u intervjuu za Novu Senka Bulić.

Senka Bulić, hrvatska pozorišna, televizijska i filmska glumica, rediteljka, producentkinja i osnivačica nezavisnog teatra „Hotel Bulić“, uvek harizmatična i neponovljiva po snazi individualnog talenta, umetničke odvažnosti i imaginativne nepokornosti u prilazu suštinskim temama koje se svih i te kako tiču – vraća se ponovo u Beograd da sa nama ovom prilikom podeli svoje viđenje izuzetnog prisustva Antonena Artoa u dejstvima savremenog pozorišta.

Misteriozni Arto (1896 – 1948), koji je i doslovno išao golim grudima na bajonete malograđanštine i scenske ušuškanosti u umetničkim iskazima svoga doba, zapravo je po svemu i dalje naš inspirativni savremenik. Originalno osmišljena programska izložba u formi više instalacija, pod skupnim nazivom Artaud Artaud“, u beogradskoj galeriji N.EON biće dostupna za posetioce 20. februara od 10.00 do 20.00 časova. Nikako ne propustite ovako ekskluzivnu umetničku vizuru jedinstvene Senke Bulić.

PROČITAJTE JOŠ

Poštovana Senka, ponovo ste sa svojim delom u Beogradu nakon opravdanog odsustva, izazvanog pandemijskim prekidom mnogih stvaralačkih relacija. Možda je najbolje započeti razgovor upravo tom činjenicom – kako ste, dakle, provodili vreme u karantinu, kojom vrstom osećanja ste bili ophrvani u prvi mah i kako ste i kada tačno osetili da u vama iznova vri želja za radom, za vašom sopstvenom umetnošću? Čega ste se najpre nakon tog prvog šoka latili?

Bila sam zatečena, ali i uplašena, jer sam slobodna umjetnica čija egzistencija je ovisila o projektima u koje sam bila uključena, bez stalnog izvora prihoda. Naglo sam se suočila s prestankom rada i egzistencijalnom neizvješnošću. U prvom periodu, pomoglo nam je Ministarstvo kulture financijskom pomoći za nekoliko mjeseci, dijelom i grad Zagreb. Nakon toga je počelo otvaranje u kojem smo ipak realizirali predstave, gostovanja u Hrvatskoj. Bili smo zakinuti za međunarodna gostovanja, koja su mi jako nedostajala. Zato se veselim ponovnom dolasku u Beograd.

Jeste li tokom perioda izolacije i svih ovih ’kovid dana, nedelja, meseci… pravili svojevrsnu rekapitulaciju svog rada? Ili ste bili baš željni novog, još neupoznatog, to jest upravo nevraćanja na staro? Šta je najviše zaokupljalo vaše vreme i maštu?

Cijelo sam vrijeme provodila stvarajući. Relativno brzo smo dobili mogućnost rada na projektima koji su bili izvedivi za manji broj publike. Nakon toga smo radili na programu  prilagodbe digitalnom okruženju, u okviru kojeg sam razvijala radionički program s nekoliko suradnika. Program je nastavljen i u suradnji smo sa sve više škola, učenicima nudimo dodatni edukativni sadržaj kroz direktan rad s umjetnicima. Ta okolnost postala je prilika za ulazak u područje umjetničkog obrazovanja puno brže.

Senka Bulić Foto: Nenad Reberšak

Mnogi umetnici, kao i obični ljudi, tokom ovog ne mnogo aktivnog perioda za nama, otkrivali su nova interesovanja i sklonosti – neko je naprasno počeo da gaji cveće, neko je uzeo kičicu u ruke i počeo da slika, vizuelni stvaraoci otkrivali su snagu zvuka, ljudi su započeli sa učenjem sviranja na nekom novom instrumentu, nekome su prijale fizičke vežbe, spremanje hrane, neko je možda i lenčario… gde se vi tu uklapate?

Osjećao se pritisak za što bržom prilagodbom novim okolnostima. To je stvorilo jednu vrstu očekivanja koja nije bila realna. Ljudi različito reagiraju na krizne situacije, različitim tempom i inače realiziraju vlastite zamisli, umjetničke ideje. Ta potreba da se odmah nađe zamjenska aktivnost bila je pretjerana. Ja sam pokušavala što više stvarati, u skladu s vlastitim preokupacijama, motivacijom. Zagreb je u to vrijeme pogodio i potres, koji je dodatno otežao situaciju. Bili smo u više velikih problema istovremeno.

Antonen Arto… vaša nepresušna inspiracija, nažalost reklo bi se ne i mnogo čija – danas je gotovo zaboravljeni poeta brutalno iskrenog pozorišta u kome umetnik i doslovno polaže život za ostvarenje jednog moralno čistog izraza. Kako oživeti Artoa danas, kako živeti njegove ideje – vi ste uspeli u tome, na koji način i po koju ličnu cenu?

Artou sam se počela vraćati prije desetak godina, zanimao me način ponovnog otkrivanja vlastitog performerskog bića kroz njegov silovit materijal. On je aktualan i danas. Treba samo pronaći izvedbene kodove kojima se najbolje može proniknuti u njegove različite slojeve. U njegovim tekstovima su i teme rata, totalitarizama, religije, seksualnosti. Fascinantan autor.

Kako vi razumete njegovo Pozorište okrutnosti – je li to neki sadistički teatar koji preti malograđanštini i plaši je fizičkim obračunom, ili je Arto reč ‘okrutnost’ koristio u njenom veoma suptilnom i metaforičkom značenju?

Mislim da je za razumijevanje suvremenog teatra nužno poznavanje Artoa. Svi veliki autori su na ovaj ili na onaj način bili inspirirani njime. Ja sam pokušala pronaći sebe kao izvođača, vratiti se u svoju srž. Tekst sam izabrala da on nešto proizvede u meni, a ne da ja interpretiram njegov smisao, da me ponovno proizvede izvođačem, kazališnim performerom. S tekstom „Svršimo s božjim sudom“, Arto se vratio iz psihijatrijskog azila na poziv pariških prijatelja, napisao ga je kao radio-dramu 1947, koja nije emitirana pod izgovorom sablažnjivog sadržaja. To je, dakle, radio-drama, iskazana glasom uz pratnju muzičkih zvukova. Tekst je to o zamjeni prirodnih stvari nadomjescima, patvorinama koje se čine puno privlačnije zato jer su napravljene, a nisu stvari koje postoje. U njemu se tijelo tretira u ekstremnim stanjima iz kojih izlazi sakralno, misaono i proizvodi novog čovjeka. Tema sakralnog odvojena je od religije. Izbacivanje organa je, dakle, čin čiste tjelesnosti, nečega što bi bilo mišljenje, kultura, vjera. Ukratko, u ovom poetskom tekstu nalaze se sve teme koje su izražene u „Kazalištu i njegovu dvojniku“. Duboko tragično viđenje čovjeka i svijeta koji proizvodi model suvremene tragedije u kazalištu, metafizička okrutnost koja nadilazi fizičku ili moralnu okrutnost.

PROČITAJTE JOŠ

Artou ste se obraćali nekoliko puta, kroz nekoliko projekata. Možete li naše čitaoce provesti kroz svaki od njih?

U prvom sam dijelu prolazila tekst kroz tijelo kao izvođačica, kroz glas, zvukove, glazbu i vizualne instalacije. Radila sam s Tomislavom Ćurkovićem, vizualnim umjetnikom i glazbenikom, Oliverom Jularićem, kostimografom i dvojicom bubnjara – to su Mario Kovačević i Tin Ostreš. Koncept predstave je bio baziran na instalaciji scene, glasa i vizualnog.

U idućem projektu „Rekvijem za organe“, istraživanje sam nastavila s novim suradnicima u novim medijima. Izvedbu su pratili glazbeni i govorni zvučni efekti. Bavljenje zvukom bila je platforma istraživanja teksta. Damir Martinović Mrle je posebnim softverima i hardverima projekta „XTH Sense“ Marka Donarume, došao do zvukova unutrašnjih organa samih izvođača, koji su u predstavi ozvučeni posebnim mikrofonima i sami stvaraju zvuk. Dio projekta je bila i kreacija Ivane Jozić, performerice i plesačice, članice kompanije „Troubleyn“ Jana Fabra.

Treći dio projekta odvijao se u bivšem industrijskom kompleksu u Rijeci, u kojem je niz prostora iskorišten za pojedinačne scene i laboratorijsko istraživanje. Bavili smo se genetski modificiranim materijalima. Instalacije – organske, glazbene, vizualne i performerske – bile su platforma za kreiranje nove hibridne kompozicije koja se pretvorila u koncert-izložbu-performans. Trajanje cjelokupnog performasa nije bilo ograničeno vremenski, nego interesom publike koja je sama sebi kreirala put kroz niz otvorenih slika, koncerata, performersko-dramskih scena. Umjetnici, koji su izložili svoje performersko biće u artoovskoj poetici, su Ivanka Mazurkijević, Marko Cindrić, Stipe Kostanić, Damir Martinović Mrle, Ivana Jozić, Matej Zec i Senka Bulić.

Projekt koji postavljamo u Beogradu je svojevrsna retrospektiva bavljenja Antonenom Artoom, pokušaj rekapitulacije i otvaranje novih mjesta vraćanja Artou. Nova suradnica na zadnjem dijelu projekta je vizualna umjetnica Jelena Kovačev, koja će izložiti svoju instalaciju u kojoj tematizira tok svijesti kao materijalizaciju u prostoru. Instalaciju povezujemo sa zvučnom instalacijom teksta Antonena Artoa „Svršimo s božjim sudom“.

Da li Arto zahteva ne samo p(r)osvećene, osvešćene, oslobođene i neiskvarene tumače, već jednako takve i gledaoce? I, da li ga je teško slediti – kao umetnik na sceni ili posmatrač u publici, svejedno?

Artoova mašta, kroz tragično viđenje svijeta, donosi kazalište krvi, tijela, genezu stvaranja i želju za dubokom fizičkom promjenom. Sudjelovanje u takvom kazalištu traži aktivnog gledatelja, koji svim svojim osjetilima doživljava Artoov materijal. Granica između publike i izvođača ne postoji, taj odnos je krajnje intenzivan.

Artaud Artaud Foto: Promo

Da li je umetnosti danas moguće da odoli veštačkim predstavama o kulturi i srodi se sa stvarnošću? Sam Arto ulagao je protest protiv besmislenog sužavanja pojma kultura koje dovodi do idolopoklonstva i odvojenosti od života, kao i zapadnjačkog shvatanja umetnosti u smislu konkretne koristi što se iz nje izvlači. Da li se nešto promenilo u međuvremenu?

Nažalost, nije se ništa promijenilo.

Da li Arto može da se čita i u feminističkom ključu, odnosno da li on osnažuje žene i muškarce da budu baš to što jesu – mimo namenjenih rodnih uloga?

Arto govori o tome kako se moramo očistiti od svih mehanizama postojanja, genetskog, društvenog, kulturnog, da moramo ubiti sve utjecaje i ponovo sebe stvoriti kao novo i svoje biće, bez obzira na spol, vjeru, genetsku uvjetovanost.

Ko bi danas bio Antonen Arto – u ovom regionu, Evropi, čitavom svetu uostalom?

Ne postoji drugi Antonen Arto. Srećom, možemo se i dalje baviti njegovom ostavštinom. Njegove rečenice su bile gotovo proročanske. Potreba da se vraćamo bazičnim pitanjima je ogromna. Njega se i dalje mora dešifrirati.

Izložba posvećena vašem promišljanju Antonena Artoa u teatru, biće predstavljena u beogradskoj galeriji N.EON – koliko je bilo teško prevesti vaš scenski rad u vizuelno-zvučne instalacije?

Posjetitelji će dobiti uvid u sve faze kojima sam se bavila, kroz koncept u kojem sami mogu kreirati vlastiti doživljaj Artoa. Mislim da je ulazak u nove prostore, nekazališne, jako važan za ovakav rad. Sve sam projekte vezane za Artoa radila izvan standardnih kazališnih prostora, u klubu, pa u bivšem industrijskom kompleksu. Svi ti prostori su važni u građenju atmosfere koja izlazi iz Artoovih misli. To su autentični prostori.

Konačno, kakvo pozorište treba da bude u sadašnjosti, pa da počne da se istinski tiče društva? Imaju li radikalni iskoraci uopšte bilo kakvu šansu ili subverzivnost uvek treba maskirati u dopadljivost, ne bi li uspela da nekako ‘proturi’ svoje dejstvo?

Iako smo zatrpani različitim radovima sumnjive kvalitete, ipak se može prepoznati autentične autore, istinske kreacije, i u odnosu na njih vrlo se lako mnogi pokažu nemoćnima. Ne biraju nikad teme po nekom pomodnom ključu. Reagiraju i stvaraju iz neke duboke potrebe bavljenja umjetnošću. Istina nema masku.

BONUS VIDEO: Jergović o Jugoslaviji

Pratite portal Nova.rs i na društvenim mrežama InstagramFejsbuk i Tviter.

Komentari

Svi komentari (2)