U svetu gde se svaki osmeh i svaki mig snima, „vrući mikrofon“ postao je noćna mora za političare. Ono što je nekada bio privatni šapat između lidera, sada se pretvara u globalni spektakl. Sekund nepažnje može da izazove skandal, pa i da uništi karijere.
Najnoviji primer dolazi iz Egipta — indonežanski predsednik Prabovo Subijanto, verujući da razgovara nasamo sa Donaldom Trampom tokom mirovnog samita o Gazi, zatražio je da ga poveže sa njegovim sinom Erikom ili Donom Džuniorom, potpredsednicima Trump Organizationa. Mikrofoni su bili uključeni, a snimak je brzo procureo u javnost.
Rečenica „Mogu li da se sastanem sa Erikom?“ odjeknula je širom sveta, izazvavši sumnju da se državna diplomatija meša s porodičnim biznisom američkog predsednika.
Ali Prabovo nije jedini. Istorija je prepuna trenutaka kada su lideri, uvereni da ih niko ne čuje, rekli više nego što su želeli, piše Gardijan.
Na paradi u Pekingu, Vladimir Putin i Si Đinping su uhvaćeni u razgovoru o transplantacijama organa i „produženju života“. Putinov prevodilac prenosi ideju da „čovek može da živi 150 godina, pa čak i postane besmrtan“. Xi odgovara: „Neki naučnici već to predviđaju.“ Internet se zapalio od teorija i šala o „diktatorskoj večnosti“.
Australijski ministar Piter Daton pokušao je 2015. da se našali na račun pacifičkih naroda pogođenih rastom mora. „Vreme ništa ne znači kada vam voda dolazi do vrata“, rekao je. Šala je procurila u javnost — i postala simbol političke arogancije u eri klimatskih promena.
Britanski premijer Gordon Braun, misleći da su mikrofoni ugašeni, nazvao je jednu ženu „netolerantnom ženom“ nakon što ga je pitala o migraciji. Slučajno snimljen komentar obišao je zemlju i postao epitaf njegove kampanje. Ni javno izvinjenje nije pomoglo.
Na samitu G20 2011. francuski predsednik Nikola Sarkozi šapuće Obami: „Ne mogu da podnesem Netanjahua, lažov je.“ Obama odgovara: „Ti si zasićen njime, a ja moram da radim s njim svaki dan.“ Snimak je procurio i izazvao talas diplomatskih trzavica između Izraela, Francuske i SAD.
Nekadašnji američki predsednik Džordž V. Buš, u razgovoru s Dikom Čejnijem, komentarisao je novinara Njujork tajmsa: „Evo ga, veliki kreten.“ Čejni dodaje: „I to baš, velikog kalibra.“ Mikrofon je bio uključen. Šteta – nepopravljiva.
Dok javni gaf može da se popravi izjavom ili izvinjenjem, „hot mic“ ne ostavlja prostor za kontrolu. U jednom snimku vidi se ton, gest, grimasa – iskreni trenutak koji ne prolazi kroz filter PR-a.
Zato svaka rečenica izrečena „u poverenju“ odjednom postaje iskaz o karakteru: bahatost, cinizam, netrpeljivost, ili – kao kod Prabova – sprega privatnih i državnih interesa.
Prabovov gaf dogodio se na samitu o Gazi koji je već ušao u istoriju po broju viralnih trenutaka. Donald Tramp je na istom događaju nazivao italijansku premijerku Đorđu Meloni „prelepom mladom ženom“, nazvao kanadskog premijera Marka Karnija „predsednikom“, pitao „Gde je Velika Britanija?“ dok je Kir Starmer crveneo, a usput i šalio se o „bivšim liderima koji nisu znali da gube“.
Na kraju, samit koji je trebalo da bude simbol mira postao je globalna pozornica gafova, a snimci iz Šarm el Šeika podsetili su svet na jedno pravilo:
U savremenoj politici, mikrofon nikada nije stvarno isključen.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar