igor mandić i milan vlajčić
Foto: Zoran Lončarević, FoNet/Milica Vučković

Uz dozvolu autora, prenosimo tekst koji je objavljen u zagrebačkom Expressu i koji govori o smrti dvojice "poslednjih južnoslovenskih književnih i umetničkih kritičara", Milana Vlajčića i Igora Mandića. Zabranjeno je kopirati tekst i objavljivati po drugim portalima.

Smrt ovaj je put imala stila. Obojica estetskih prosuditelja umrli su od srca. Prvi pošao je iznenada, Milan Vlajčić, u srijedu 9. veljače. Drugi je srce osjećao dugo. Umro je u nedjelju 13. ožujka, Igor Mandić. Prvi je rođen 23. kolovoza 1939, drugi 20. studenog 1939. Na zemlji proveli su gotovo jednako vrijeme, Vlajčić je živio tek dvadesetak dana više. U pučku školu zaputili su se prve poratne godine, obojica sinovi upravo poraženih klasnih neprijatelja. Milan Vlajčić bio je sin leskovačko-beogradskog industrijalca Mihajla, vlasnika obiteljske tvornice sapuna, koju je osnovao još pradjed Jovan. Mati mu je bila povjesničarka umjetnosti, također sumnjiva klasnog podrijetla. Sve im je oduzeto, prve poratne godine proživjeli su na rubu siromaštva, sretni što je ocu – inače ni krivom ni dužnom – pošteđen život. Koliko znam, Milan i dvojica njegove braće, nisu dočekali da im konfiscirana imovina bude vraćena. Otac Igora Mandića Emil bio je u Šibeniku vlasnik knjižare i papirnice, koja mu je oduzeta 1948, pa se s obitelji preselio u Split. Kako je posjedovanje knjižare manji klasni delikt od posjedovanja čak dviju tvornica sapuna, jedne u Leskovcu, druge u Beogradu, a i Šibenik je ipak bio malo dalje od središta klasne borbe, Mandićevo je uključenje u život bilo manje dramatično od Vlajčićevog.

Miljenko Jergović FotoIvan Dinić/Nova S

Nakon što su obojica završili gimnazije, Igor Mandić u Zagrebu upisuje studij komparativne književnosti, a Milan Vlajčić u Beogradu opću književnost s teorijom književnosti. Nije sasvim krivo reći da je to isti studij na dva različita mjesta, nastao iz dvije polazišne tačke. Vlajčić počeo je objavljivati prije Mandića, ali Mandić je brže stigao do mainstreama i velikih novina. One godine kada sam se ja rodio, on se zaposlio u Vjesniku, kao književni kritičar. Četiri godine kasnije, bila je 1970, kada Vlajčić dolazi u Politiku, gdje uređuje kulturu i najprije piše kazališnu, televizijsku i radijsku kritiku, da bi od nekih doba postao neprikosnoven kao filmski i književni kritičar. Obojica su bili kritičari vrlo širokog tematskog raspona, premda se Mandić više bavio glazbom, a Vlajčić se više bavio filmom. Mandić je bio antitradicionalist, sklon avangardama, eksperimentu i umjetničkom skandalu, dok je Vlajčić bio skloniji klasičnoj fabuli, estetici francuskoga novog vala, pripovjednome svijetu koji se pedesetih rađao iz pepela Drugoga svjetskog rata. Obojica su po duši bili novinari, distancirani od katedarske i akademske rasprave o umjetnosti i književnosti, gotovo u jednakoj mjeri kao i od komesarskog socijalističkog usmjeravanja žive kulture. Francuski je i Vlajčiću i Mandiću bio temeljni strani jezik. Ni jedan ni drugi nisu vladali ruskim.

Bili su vrlo različiti po temperamentu. Vlajčić miran i vazda dobronamjeran, prirodno gospodstven čovjek, koji ničim se, ni u društvu ni u tekstu, nije trudio naglasiti svoju gospoštinu. Mandić naglašeno prisutan, bučan i energičan, lažno ekstrovertan, vazda spreman da skandalizira javnost, ali tako da skandal ima pod kontrolom. Vlajčić, sitan muškarac, ne pretjerano zaokupljen vlastitom pojavom, Mandić poput Salvadora Dalíja, sav u pojavnosti, čas pretjerano debeo, čas mršav, čas s brkovima kao u Kraljevića Marka, čas nabildan kao Petar Čelik. Uvijek velik i lijep, s plamtećim repom, kao najkrupniji pjevac u kokošinjcu.

Igor Mandić Foto:Zoran Lončarević

Vlajčić je bio kroničar, mudri i sabrani pratilac naših književnosti i umjetnosti, onaj koji će se pobrinuti da svemu sačuva smisao i mjeru, i da se ne ogriješi ne samo o talent, nego ni o ubogi čovjekov trud. Mandić je bio protejska figura, prorok svega novog i svjetskog u nama i oko nas, koji je gotovo uvijek bio spreman da se naruga ispraznome trudu nedarovitih, a ni prema talentu nije baš uvijek imao poštovanja. Ili jest, imao je, ali to je poštovanje bilo – zajebantsko. Paradoksalno, takav je Mandić, u osnovi nepouzdan i demonski prevrtljiv, bio kulturni i književni kanonizator. Mandićevi kanoni ne samo da su preživjeli epohe, nego su – premda je čovjek bio samo novinar, a ne akademik, profesor, mlado od Krleže – najvažniji i najstabilniji hrvatski kanoni nakon Drugoga svjetskog rata. On je, više nego itko drugi, hrvatskoj i jugoslavenskim književnostima postavljao okvire i granice.

Na primjer, Mandić je Arsena Dedića promovirao u ozbiljnog pjesnika i uveo ga u antologije. Njegova “Jedna antologija hrvatske poratne poezije”, koja je 1987. izašla u suizdavaštvu zagrebačkog Znanja i Drainčevih književnih susreta iz Prokuplja, do danas je ostala vjerojatno najizazovnija i najinspirativnija antologija modernoga hrvatskog pjesništva. Takvom ju je učinila Mandićeva prosvijećena subjektivnost, koja se očituje već u naslovu: za razliku od svih drugih antologija hrvatske poezije, koje su pretendirale na vječnost i na apsolutnu intaktnost u prosudbi pjevanja i mišljenja, i koje su u tom smislu pretendirale da budu, svaka za sebe, jedine antologije, ovo je samo “jedna” antologija. I drugo, Igor Mandić u ovoj knjizi nije rješavao svoje privatne dugove, niti je kroz antologiju provodio svoje društveno-političke i kafanske egzistencije, kao što su to činili drugi. Na kraju, treće: Mandić bio je nesumnjivo najtalentiraniji i najpažljiviji čitatelj hrvatskoga pjesništva. U klasika znao je prepoznati stihove kretena, u diletanta i autsajdera znao je prepoznati pjesnika. Radio je to krajnje odgovorno, ali bez previše ozbiljnosti. Ako bi se o nekog ogriješio, onda to nikad nije značilo da se o njega ogriješila hrvatska ili bilo koja druga jugoslavenska kultura i književnost, nego se ogriješio samo Igor Mandić.

Mandić je tako unutar naših obzorja smjestio atonalnu i općenito suvremenu umjetničku muziku, učio je puk i blazirano građanstvo da umjetnost ne mora biti lijepa i zabavna, a onda je razvaljivao kapije hrama i u prostor visoke kulture unio maskulturne i pučke pojave, pomiješavši visoko s niskim. Tada je to bilo veliko i važno, premda je danas od toga više štete nego koristi, ali nikako Mandićevom krivnjom, niti krivnjom naše novinske sljedbe, nego možda baš zato što je akademska kritika, naročito u Hrvatskoj i u Zagrebu, skupa s cjelokupnim akademskim diskursom o književnosti, pala kurcu za uši! Više se po filofaksovima u hrvatskim varošima trabunja o kulturologiji, Zagorki, marksizmu i klasnoj borbi, nego o književnosti. A malim je pametima, sitnim dušama i krupnim i netalentiranim huljama mnogo lakše držati akademske propovijedi i ispisivati teorijske litanije o zvizdarijama, nego o književnosti. On, međutim, Mandić, jest pripustio nedostojne u svoj hram, ali nikad nedostojnom nije učinio samu književnost.

Vlajčić se, rekli smo, nije bavio razbijanjem kanona i stvaranjem novih. Osim što je i on imao Mandića da se bavi tim poslom, u Beogradu su književni i kulturni kanoni, ipak, ozbiljnije funkcionirali nego u Zagrebu. Dok su se u Zagrebu bavili krimićima, te pravom žanrovskih pisaca na najviše akademsko priznanje, u Beogradu su se više bavili suvremenom književnom poviješću i njezinim protagonistima. Ipak je to bio grad Crnjanskog, Andrića, Selimovića, u koji je uostalom i sam Ranko Marinković odlazio objaviti svoj najvažniji roman (na ćirilici, naravno!). Zagreb je, mimo Krleže, tad bio grad Aleksandra Flakera, sjedište povijesnih avangardi, mjesto ruskoga umjetničkog eksperimenta, gnjezdašce mladića borhesovaca, koje će Branimir Donat uzdići u samostojnu književnu dragocjenost, poligon za veličanstvene feljtone čitave novinarske akademije, grad Veselka Tenžere… Ali ništa tu nije bilo čvrsto ni sigurno, ništa tu nije bilo stvarno veliko. Zapravo, toliko je sve tu bilo palanački sitno da je i Igor Mandić u jednom trenutku mogao biti protjeran iz zagrebačkih novina i iz zagrebačke kulturne javnosti. Živio je u Zagrebu i pisao u Beogradu, ravnajući pomalo, pa sve više, suvremenom srpskom književnošću. Nisu mu u tom poslu pružali baš nikakav otpor. Nije, međutim, zamislivo bilo da u to vrijeme neki Srbin iz Beograda, koliko god darovit bio, ravna hrvatskom književnošću. Pogotovu takav neki, pomalo i netrpeljivi, gnjevni, na pogrdi i uvredi olak Srbin, kakav je Hrvat Igor Mandić tad bio.

Osim toga, Vlajčić je, ipak, bio više okrenut filmu. I bio je mnogo ozbiljniji u nastupu. Život za njega nije bio zafrkancija. U tom smislu, Mandićev beogradski parnjak bio je Bogdan Tirnanić. Samo što je on, opet, od Mandića bio u moralnom smislu neusporedivo u zla doba neodgovorniji. Tirnanić se, u doba kad se u nama sve od strave ledilo, umio ogrijati na smradnome dahu krda. Mandić je, pak, uživao biti sam. Milan Vlajčić nije u tome uživao. On je samo građanski odgovorno u to vrijeme samovao. I pritom je pisao sve bolje. Vlajčić nije bio masovik. Bio je apartan novinski pisac, za isto tako apartnu i malobrojnu publiku. Takav je bio u novinski i spisateljski prebogata doba zadnjih desetljeća socijalizma. Kasnije, kada se zaratilo, pa nakon rata, takva je apartnost poprimila širok značaj. Dok se Mandiću s raspadom Jugoslavije raspao svijet za koji je pisao u svojim novinama, Vlajčiću raspad Jugoslavije neće mnogo značiti, osim što će njime njegova prirodna odgovornost, upornost i dobronamjernost dobiti svoj konačni smisao.

S obojicom, mnogo sam kao čitatelj izgubio. Izgubila je moja generacija, tih nekoliko po svijetu rasutih prijatelja i znanaca, koje su odgajali i podizali njihovi tekstovi. Nesaglediva je pustoš za njima ostala. S Milanom Vlajčićem u Beogradu otišao je posljednji univerzalni filmski i književni kritičar, netko tko je ozbiljno mogao pogledati tvoj film i pročitati tvoju knjigu, pa o njima pribilježiti nešto što istog trenutka, možda, i ne djeluje važno, ali što će poslužiti kao legitimacija filma i knjige. Nema toga više: bez njega knjige i filmovi ostali su u Beogradu bez lične karte! S Milanom Vlajčićem otišao je posljednji univerzalni filmski i književni kritičar čije su prosudbe mogle poslužiti kao vodič. Vjerovao sam mu trebam li nešto čitati, trebam li nešto gledati. Kao što Igoru Mandiću, na primjer, nisam nikad vjerovao, pa bih često čitao ono što je Mandić popljuvao, i to upravo zato jer je Mandić popljuvao. Ali tko će ubuduće činiti mjeru svijetu, ako je umro Igor Mandić?

Milan Vlajcic
Milan Vlajčić Foto:FoNet/Milica Vučković

Vlajčića sam volio i poštovao. I pazio sam da ga svojom nepažnjom ne uvrijedim. Nije bilo lako s tom predratnom gospodom. Nikada nisam bio siguran kako se pred njima treba ponašati. I kako odgovoriti Milanu Vlajčiću kad me zaustavi na ulici da bi me hvalio? Mandića sam volio i poštovao, premda je nevjerojatno duga lista onoga s čime se u njegovom slučaju nisam slagao. Jednom me je, recimo, u zagrebačkim Novostima na pasja kola iznapadao, jer sam upravo upokojenom Momi Kaporu prigovorio nacionalizam i mržnju prema Sarajevu. U istom broju Novosti drugi me je kolumnist istih tih Novosti napao zbog povlađivanja nacionalizmu, jer da sam u istoj kolumni o Kaporu pisao kao o dragom piscu. Nikoga u uredništvu da uoči paradoks! Ili Mandićevo ustrajavanje na tome da je Dobrica Ćosić veliki pisac. Pa njegova mrzovolja prema onima koji za mene jesu veliki pisci; recimo, prema Mirku Kovaču… Na kraju, čak i posljednji tekst koji je u novinama potpisao, posvećen Magdaleni Blažević i njezinu romanu “U kasno ljeto”, predstavljao je ozbiljno izrugivanje nečemu što sam ja u drugim novinama na sav glas hvalio. Pritom, nisam bio siguran ruga li se to on jednoj odličnoj knjizi i njezinoj autorici, ili se preko leđa Magdalene Blažević ruga nečemu drugom. Recimo, ruga li se sentimentalizaciji ratne žrtve? Ruga li se sentimentalizaciji Bosne?

Dvojica posljednjih velikih novinskih kritičara našega svijeta imali su tu sreću da su u novinama mogli do kraja pisati. U ozbiljnijoj i odgovornijoj kulturnoj sredini nego što je zagrebačka, u Beogradu, dakle, Milan Vlajčić uvijek je imao gdje pisati. I mogao je birati gdje da piše. Igoru Mandiću su, nakon što je osamdesetih bio u Zagrebu zabranjen, hrvatske novine bile nedostižne i u novome vijeku, nakon što je jednom iz Vjesnika pošao u mirovinu. I nakon što je i sam povjerovao da ga više nikada neće biti u novinama, iz Jutarnjeg mu je lista u rujnu 2020. stigao poziv da piše o knjigama. Pozvali su ga, ustrašeni time što je prethodno iz tih novina nestalo moje malenkosti. Činjenica da su mjesto mene tad angažirali čak Igora Mandića najveće je priznanje mom novinskom pisanju koje ću ikada dobiti.

Smrt je, kažem, ovaj put imala stila. Po smrti Milana Vlajčića i Igora Mandića u našim kulturama nastupa vrijeme grobnoga muka. Rijetki na ovome svijetu umiru baš od srca. Književna i umjetnička kritika uvijek je bila više stvar srca, nego uma. Od uma se ne umire. Zgodna aliteracija, asonanca… Tko li će vam sad reći što je to?

Ajfelov most

Bonus video: Milan Vlajčić: U petoj brzini kroz umetnost

Komentari

Svi komentari (2)