Povodom smrti našeg saradnika, književnog i filmskog kritičara Milana Vlajčića, prenosimo tekst koji je o njemu napisao njegov prijatelj, novinar i esejista Zdravko Zima, za zagrebački "Jutarnji list", uz dozvolu autora.
Kad sam dolazio u Beograd, a ti su se dolasci s godinama prorijedili, najprije zbog ratnih i poratnih antagonizama, a onda zbog pandemije Covida-19, obavezno sam se viđao s Milanom Vlajčićem. Živio je u ulici Kornelija Stankovića broj 23 na Vračaru, uz Savski Venac, Voždovac, Sari Grad i Dedinje jedan od najvažnijih i najpoznatijih dijelova grada. Kao neki studenti ili novopridošlice, cijele smo bogovetne dane obilazili kavane, okupirali kina i kazališta, a njegova supruga Duška Maksimović čekala je poslije svega da joj Milan u gluhim noćnim urama podnese izvještaj. Tako je to trajalo godinama.
Milan se obavještavao o svemu, ne samo o onom što se ticalo njegove struke, njegovih književnih, filmskih i drugih interesa, a Duška je čuvala kuću. Kao Penelopa. Ne zato što je tako moralo biti, nego zato što je to bio njen izbor. Ili njihov zajednički, ako se moram spašavati od feminističke zasjede. Odsad toga više neće biti, ni naših kavanskih sjedeljki, iako Milan nije bio lump (što je možda tipično za novinarski i književnički svijet), neće biti ni zajedničkih odlazaka u teatar, a najčešće smo sjedili u Atelju 212 i u Narodnom pozorištu. Jer u srijedu, 9. veljače 2022. godine, Milan se otputio na drugi svijet.
Ostao sam zapanjen, iako se to dogodilo na pragu njegove 83. godine. Ali ne radi se u njegovu slučaju o godinama, pa ni o pandemiji koja je svakodnevicu pretvorila u mehaničko zbrajanje mrtvih. Neću nabrajati sve novine za koje je pisao, neću spominjati žirije, domaće i međunarodne, u kojima je participirao, časopise koje je uređivao, neću apostrofirati nagrade jer mnoge je dobio, a mnoge nije, iako ih je zaslužio.
Posljednjih desetak godina bio je filmski kritičar i komentator beogradskog dnevnog lista „Blic“. Od ožujka 2020. bio je stalni filmski i književni kritičar portala Nova.rs, a od polovice 2021. do smrti jednako revno pisao je za dnevni list „Nova“. Prije toga više od 30 godina surađivao je u „Politici“, prerastajući u legendu i ostavljajući za osobom novinarski i kritičarski opus dostojan najvećih majstora tog žanra. Objavio je knjige „Poprišta“ (1971), „Jednom i nikad više“ (1979), „Ćuti i plivaj dalje“ (1983), „Pristrasna lektira“ (1999), „Uzvodno od Džimija Barke“ (2001), „Noć u Kazablanki“ (2001), „Fest, odbrojavanje“ (2002), „Legenda o zidu“ (2008), „Gradska šetnja“ (2010), „Pogled iz ogledala“ (2015), „Potemkinovi potomci“ (2916) i „Zvezdana prašina“ (2018).
Njegovu novu knjigu „Kavijar za sirotinju“ objavit će uskoro Branko Kukić u jednoj od znamenitih biblioteka izdavačke kuće „Alef“ u Čačku. Čitao sam je u rukopisu. Već naslov dovoljno govori o vremenu u kojem obitavamo ali i o onom tko ga je smislio. Način na koji je komentirao apsolvirane filmove i romane, duhovitost, obaviještenost i, ne na kraju, radost pisanja koja je izvirala iz svakog retka, bili su u očitoj suprotnosti s njegovim godinama. Takav elan, nošen erudicijom i nepresušnom znatiželjom vječitog djeteta, u hrvatskoj kulturi novijega doba bio je imanentan možda samo Tonku Maroeviću.
Ali, za razliku od Tonka, koji se u politiku nikada nije pačao, Milan nije propuštao priliku da demonstrira svoj građanski neposluh i okomi se na političke smutljivce iz vlastite sredine. Kao potomak oca industrijalca i majke povjesničarke umjetnosti, s diplomom Filološkog fakulteta i drugim kvalifikacijama, Milan je itekako dobro znao da elementarna pristojnost pretpostavlja da se smeće najprije mete pred vlastitim vratima. Kad piše o plemstvu duha, Rob Riemen objašnjava da ga ne treba tražiti u okrilju medija, u svijet buke, reklame ili među celebrityjima. Ali nijedno pravilo nije bez iznimke. Milan Vlajčić je pripadao medijskom svijetu (kao sinonimu za buku), a ipak je očuvao plemstvo, koje je pokupio s majčinim mlijekom i na kojem je inzistirao do kraja s energijom i dostojanstvom koje je suđeno samo rijetkima.
S Milanom sam mogao raspravljati o književnosti, tu sam se još osjećao kao doma, ali u pitanjima filmske umjetnosti nisam mu bio ni do koljena, tim više što su me nove multipleks dvorane i slične novotarije otuđile od nekoć relativno čestih odlazaka u kino-dvorane. Tako sam iz razloga vlastite indolencije propustio neke naslove koji se odavno tretiraju kao klasika. A Milan nije gledao filmove nego ih je gutao. Znam da je mnoge gledao tri-četiri, pa i deset puta. Takvu strast nisam nikada vidio, ali naravno da sam je respektirao. Uostalom, Milan je bio prvorazredni znalac filmske umjetnosti, bio je član međunarodne asocijacije filmskih kritičara FIPRESCI u Műnchenu, član žirija na velikim festivalima u Cannesu, Berlinu, Veneciji, Beču, Montpelieru, Montrealu i drugdje.
Kad sam ga slušao s kakvim žarom govori, imao sam osjećaj da umjesto njega gledam film. Toliko je u tome uživao da je opetovano gledao ono što je već vidio, sve u vjeri da će otkriti nešto novo, a tko polazi od takvih pretpostavki, taj najčešće i otkrije nešto novo. I bio je upućen u sve moguće detalje; tko je redatelj i scenarist, tko su glumci, glavni i sporedni, tko je snimatelj, tko montažer, kao da je film sniman u njegovoj privatnoj produkciji i kao da o njegovim riječima ovisi kako će biti primljen u javnosti. Kad sam svojedobno uzeo u ruke njegovu knjigu „Uzvodno od Džimija Barke“, trebalo mi je da shvatim da je taj Barka zapravo Gaga Nikolić, glavni junak nadaleko poznatog Pavlovićevog filma „Kad budem mrtav i beo“.
Vlajčić je bio film, film je bio Vlajčić. Imao je dva brata, Dobrivoj je živio u Londonu i zarađivao kao arhitekt, a Miloš, građevinac, dobio je zadatak da se s državom nateže oko imovine koju je njihovim precima oduzela bivša „nenarodna“ vlast. Milanov djed po majčinoj liniji, Gligorije Tomić, bio je također arhitekt. U Skopju je imao kino koje je srušeno u katastrofalnom potresu 1963. godine. I možda je to ona točka, onaj presudni element iz biografije iz kojeg je buknula Milanova nikad utažena filmska strast; kao i u Arsena koji je poslije svega pjevao o kinu, dakako, provincijskom, kinu u kojem vrijeme stoji i u kojem su na cijeni jučerašnji heroji. Za beogradskog druženja 2017. godine, s Milanom sam pohodio svečanost na kojoj se dodjeljivala NIN-ova nagrada (i sâm je godinama bio član i predsjednik tog žirija).
Ne treba draškati ničije taštine ni nacionalističke furore, ali po kontinuitetu i načinu na koji se tretira, nema sumnje da je to danas najvažnija književna nagrada u ovom dijelu svijeta, kako god ga mi zvali ili tretirali. Nagradu je te godine dobio Dejan Atanacković za roman „Luzitanija“. Osim što je pisac, Atanacković je likovni umjetnik i predavač na nekom sveučilištu u Firenci. Uvijek sam sanjao o tome da paralelno živim u dvije države i dva jezika, ali nisam ostvario taj ideal. Ali što sve čovjek ne sanja? Izvjesna je samo smrt, kako je zaključio Kiš u epilogu novele „Slavno je za otadžbinu mreti“. Péter Esterházy inkorporirao ju je u svoj roman „Harmonia caelestis“. Učinio je to zato jer je volio Kiša, ali još i više zato jer se glavni junak novele zove baš tako, Esterhazi. A danas su svi pokojnici: i Kiš i Esterházy i Vlajčić.
Iduće godine, ili jeseni, opet sam navratio u Beograd. I opet smo se Milan i ja uputili na naše uobičajene destinacije. Jedna je obavezno vodila do Zepterove knjižare u ulici Kneza Mihaila 42. Ondje sam viđao Vladu Veličkovića i njegovu suprugu, sada udovicu, Maristelu Matulić Veličković, fetivu Splićanku, naturaliziranu Beograđansku i Parižanku, koja mi je poklonila svoj prijevod memoara Petera Brooka „Niti vremena“ (Threads of Time). Nismo se vraćali na tu adresu samo zbog knjiga, nego i zbog Slavke Ilić, dobre duše te knjižare i glavne urednice Zepterovih biblioteka, dolazili smo zbog atmosfere koja je vladala – a vlada, nadam se, i dalje – u tom malom prostoru u strogom središtu grada u kojem velika i mala čuda Gutenbergove galaksije nisu svedena na suhi komercijalni interes.
Jednu po svemu posebnu večer proveli smo u krasnom domu još krasnije Jelene Milunović na Dedinju. Uz Jelenu, udovicu kipara Kolje Milunovića, ondje su bili Jagoda Buić, Irina Subotić, Gojko Subotić, Zoran Vukmanović, Milan Vlajčić i drugi. No, jedan od gostiju ni danas mi ne ide iz glave. Vidio sam ga možda prvi i posljednji put. Predstavio se kao Lole, finalmente, kakav bi to bio Srbin koji nema nadimak? Lole je zapravo Jovan D. Vasiljević, redoviti profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu, kardiopatolog svjetskoga glasa, član svih mogućih udruženja te vrste u Srbiji i u inozemstvu, usavršavao se u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama.
Ali sve to nije važno, ili nije bilo važno te večeri, jer Lole je svima nama predstavio svoje gitarističko i pjevačko umijeće. Ne bilo kakvo. Pjevao je kancone, šansone, evergreene, gradske, narodne, klapske, romske pjesme, tužbalice, ojkalice, pjevao je na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, ruskom, srpskom i hrvatskom, kako tko uzme i kako tko voli. Čekao sam samo da zapjeva na farsiju. Cijeli svijet izronio je te noći iz Lole i njegove gitare. Bez pretjerivanja, bilo je to nešto što se rijetko viđa i još rjeđe čuje. Osim ako nisi u Beogradu.
Fascinantna noć koja je trajala koliko noć uopće traje. I u svome tome Lole je bio neodoljivo autentičan, svoj, što će reći da je bio najbolji pjevač na kugli zemaljskoj. Pitao sam se usput, više pijan nego trijezan, nije li to Lolino čarobnjaštvo, radost koju širi svojim instrumentom i svojim glasom, posljedica činjenice da se kao liječnik svakodnevno susreće sa smrću? Ne znam što sada radi Lole ali, po svemu sudeći, moga bi biti u penziji, premda ta riječ za njega nije ništa drugo nego uvreda. I za Milana isto tako. Neponovljiva večer u domu Jelene Milunović. Kao što je neponovljiva večer iz 2014. godine, kada je Milan, na međunarodnom filmskom festivalu u Beču, prisustvovao svečanosti na kojoj je glavna vedeta bila Sophia Loren. Gospođa Loren imala je 84 godine, ali sa svojom linijom, svojom haljinom i neodoljivim smiješkom izgledala je kao da je vrijeme stalo.
Tako je svjedočio Milan. Premda nije bio filmska diva, ja sam nekako vjerovao, ili sam htio vjerovati, da je vrijeme stalo i za njega. Onda se dogodilo ono što se dogodilo. Ako u svemu ima neke utjehe, činjenica je da je Milan umro u kući u kojoj se i rodio u ulici Kornelija Stankovića broj 23. Tako se zatvorio krug, cjelina, koju je ukupnošću svoga bića uzorno demonstrirao moj nezaboravni prijatelj iz Beograda.
Bonus video: Komemoracija Milanu Vlajčiću
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar