Život kao večna utakmica između Šaćirija, Čake i Srbije

Ali, što je mnogo interesantnije, ona bi na cjelokupnu tu fizičko-metafizičku, duhovno-civilizacijsku i sportsku ostavinsku raspravu, koja nakon raspada Jugoslavije traje, evo, sve do danas, uzvratila samo konstatacijom: ima Boga! To što su Hrvati baštinili grandiozna ratna junaštva, generalski zbor barem dvadesetostruko brojniji od književnog razreda akademije nauka, impresivne vojne parade i proslavu vlastitih ratnih pobjeda i poraza, ona bi uzviknula: ima Boga! To što su Srbi baštinili odistinski fluentnu živu kulturu, književni život one velike Jugoslavije, knjižare u svakoj i najmanjoj zabiti i jednu beogradsku ulicu, Knez Mihajlovu, u kojoj je više knjižara nego što ih je u cijeloj današnjoj Hrvatskoj, ona bi samo slegnula ramenima, širila ruke, i govorila: ima Boga! To što su Hrvati moćni u demonstracijama elementarne snage, recimo u ženskom bacanju diska, te što su vicešampioni svijeta u nogometu, nakon što su na jednom svjetskom prvenstvu već bili treći, i što u svakom trenutku imaju jaču reprezentaciju nego što ju je velika Jugoslavija ikad imala, Nona bi bezbožnički samouvjereno zaključila: ima Boga! To što Srbi imaju najvećeg tenisača u povijesti teniskog sporta, dakle najboljega u najgospodskijem sportu pod kapom nebeskom, kod svakoga bi izazvalo odistinsko čuđenje, ali ona bi rekla: ima Boga! To što Srbi već trideset godina imaju košarkaše koji su superiorni svim drugim košarkašima, i reprezentaciju koja je u kontinuitetu moćnija od svih drugih svjetskih reprezentacija (izuzev, naravno, američke), a Hrvati su zakovani za samo europsko dno, pa kupuju rashodovane američke plejmejkere, plaćaju ih da uzmu hrvatsko državljanstvo, premda su osnovu velike jugoslavenske reprezentacije često činili upravo Hrvati, Nona bi ispratila riječima: ima Boga! To što je narod koji se naziva Hrvatima nakon rata preuzeo sve ono što je krasilo narod koji se prethodno nazivao Srbima, a narod koji se naziva Srbima nakon rata preuzeo je sve ono što je krasilo narod koji se nazivao Hrvatima, moju bi pokojnu Nonu, koja nije dočekala raspad Jugoslavije, navelo da još jednom ponovi: ima Boga! Samo što Mu je dosadno, pa nakon što mu dosade ovi bezvezni i samouništavajući narodići, on im zamijeni uloge. Čisto da provjeri kako će se Hrvati ponašati kao Srbi, a Srbi kao Hrvati.U utakmici između Srbije i srpske fudbalske sudbine pojavili su se, istina, i Švicarci. Ta utakmica igrala se nakon što su Hrvati već ispunili svoj fatum, te se kolektivno raspametili pobjedom nad Kanadom i neriješenim rezultatom utakmice s Belgijom. Srbi su, susrevši se sa sudbinom, imali pred sobom jedanaestoricu nogometaša od kojih je većina njih pojedinačno lošija i manje darovita od njih. Igraju u manje važnim klubovima, ili u tim klubovima uopće ne igraju. Ili su pomalo već bivši igrači. Srbi su, pak, spoj superiornog iskustva i igračke plemenitosti jednoga Dušana Tadića, poleta i najboljih igračkih godina Aleksandra Mitrovića i Sergeja Milinkovića Savića, i mladosti ekipe koja se rodila nakon svih velikih povijesnih i nacionalnih frustracija svojih roditelja. Isto kao što su se hrvatski košarkaši – oni koji ne mogu pobijediti ni Poljsku, a ponekad ni Austriju - rodili nakon što je hrvatska košarka već doživjela slom. Našavši se pred Švicarcima, Srbi su se, zapravo, našli pred idealnim protivnikom. Onim koji u sebi nema baš ništa nepobjedivo.Da, ne sumnjajte u to ni trenutka: poželio sam Srbima da pobijede! Naprosto zato da se već jednom rasturi sav taj apsurd jugoslavenske ostavinske rasprave, da neki mladi ljudi nastave svojim putem, mimo sudbina njihovih majki i očeva. Poželio sam da u meni ušuti moja Nona! Ali istovremeno, čak ni ja ovakav nisam mogao biti protiv Švicaraca. Zato što su među njima ove večeri bila dvojica mojih. Prvom je trideset i jedna, najbolji dani karijere za njega su već prošli, pa nastupa za nekakav čikaški nogometni klub, ponikao u FC Baselu, gdje je postao legenda kluba, ali ga pamtimo i u minhenskom Bayernu, u Stoke Cityju i u velikom Liverpoolu. Malen, ni 170 visok, širokih ramena, sav u tim grudima, nadirao je prema protivničkim kaznenim prostorima, u svakom trenutku svjestan da je ovo za njega mnogo više od igre, da je fudbal za njega i mnogobrojnu njegovu obitelj veći od života. Jer kroz fudbal je Xherdan Shaqiri ostvarivao sve ono što mu je danom i mjestom njegova rođenja, 10. listopada 1991. u Gnjilanu, doživotno bilo osporeno. Nije navršio ni godinu dana, a već je bio izbjeglica, s roditeljima i troje braće i sestara. Otac, za nekih sretnijih vremena nogometni trener pionira i omladinaca, radio je kao perač suđa i i nekvalificirani građevinski radnik, a mati je čistila poslovne zgrade po Baselu, i usput bi vodila djecu sa sobom, da joj pomažu. Xherdan je zaigrao nogomet u klubu gradića u kojem su se nastanili. I taj nogomet bio je, kao i za toliku drugu izbjegličku djecu, njemu jedini put izvan onoga što mu je bilo zadano kao sudbina.

Drugi moj čovjek u švicarskom dresu godinu dana je od Xherdana mlađi, zove se Granit Xhaka. Porodica mu je izbjegla iz Podujeva, u Baselu rođeni su Granit i njegov stariji brat. Fizički mnogo moćniji, za nogomet predodređeniji od Xherdana Shaqirija, pritom iznimno talentiran, pa ga je veliki Ottmar Hitzfeld još kao klinca prozvao novim Schweinsteigerom, Xhaka se vinuo sve do kapetana londonskog Arsenala i švicarske nogometne reprezentacije. Sve mu je, zapravo, mnogo lakše išlo nego Shaqiriju, pa bi se moglo reći i to da je, bez obzira na stvarno veliku karijeru, Xhaka svoj talent u manjoj mjeri iskoristio nego njegov zemljak. Ali obojica već imaju preko stotinu nastupa za švicarsku reprezentaciju, i u utakmici sa Srbijom njezina su pokretačka snaga. Shaqiri, istina, u ranijoj utakmici protiv Brazila nije ni zaigrao, dok je protiv Kameruna bio nevidljiv na terenu, ali ovo je nešto drugo.Obojica njih, i Xherdan kad god zaigraju protiv Srbije, nastavljaju neke svoje odavno izgubljene utakmice, ali ne svoje privatne ni porodične, nego igraju utakmice zajednice iz koje su potekli. Protiv jedne davne podcijenjenosti, protiv poniženja i omalovažavanja, protiv cijeloga desetljeća drugorazrednosti njihova naroda, koje započinje 1981, a finale će dosegnuti pogromom i masovnim protjerivanjem, nakon što njihovih obitelji na Kosovu više i ne bude. Kada Shaqiri i Xhaka igraju protiv Srbije, onda ta utakmica za kosovske Albance u Švicarskoj i na Zapadu, a možda i na Kosovu, više znači od utakmica koje igraju Kosovo ili Albanija. E, isto tako za srpske igrača utakmica protiv Švicarske, u kojoj igraju Shaqiri i Xhaka, a povremeno i još poneki od Švicaraca kosovsko-albanskoga roda, biva teža od bilo koje druge utakmice. Jer se neprestano igra nešto što je izvan i iznad nogometa, nešto što je uništavajuće za njih koji nisu - Švicarska. Toga bi nestalo kada bi isti taj Shaqiri i Xhaka zaigrali za Kosovo ili za Albaniju. Nikada to nitko neće shvatiti, osim kosovskih Albanaca i Srba, kojima je sve jasno, bez ikakvih objašnjenja.I naravno da vam nisam rekao cijelu istinu, rekavši da sam na početku utakmice Srbima poželio da pobijede! Uz napomenu da moji razlozi u toj stvari nemaju, na žalost, previše veze s nogometom. Cijela istina je da sam poželio nešto što je na prvi pogled nemoguće: da Srbija pobijedi, ali tako da Xherdan Shaqiri i Granit Xhaka ne izgube! Pa ako ima Boga, kao što moja Nona na sve ovo kaže, onda neka se to već jednom i dogodi! Naravno da se nije dogodilo. Dok god Shaqiri i Xhaka budu igrali za Švicarsku, Švicarska će pobjeđivati Srbiju, koja će pritom imati sve bolje i bolje igrače, ali uvijek će biti uzaman i uzalud. Možemo to romantično pripisivati snazi Xherdanova i Granitova stradavanja, gubitničkom užasu njihova izbjegličkog rođenja, vječnoj osveti jednoga poniženog naroda, koja se prenosi s generacije na generaciju… Istina je, međutim, vrlo obična: srpski nogometaši gube usprkos svojoj kvaliteti, kao što i hrvatski košarkaši gube usprkos svojoj kvaliteti. I jedni i drugi gube zato što su malo previše srpski, tojest hrvatski, a premalo su nogometaši, tojest košarkaši. Istovremeno, višak u atributu na drugoj strani, u drugom sportu proizvodi sve same pobjede, i tek poneki sporadični poraz. Sistemski posve nevažan. Pritom, oni pobjeđuju jer su preuzeli sve moći i talente svojih prethodnih arhe-neprijatelja.I onda se Granit u lice velikom Piksiju Stojkoviću hvata za onu precijenjenu mušku stvar i za bijele bubrege pod njom. I onda Piksi Stojković velikom Granitu i velikom Xherdanu opsuje majku šiptarsku. I onda započinje parada balkanskog koškanja, koja završava bez suštinskog pobjednika. Moji, međutim, bivaju poraženi i poniženi tek kada se na ekranu pojave HRT-ovi komentatori, potpirivači najnižih strasti u ljudima i u insektima, a među njima Joško Jeličić, bivši igrač za kojeg se ne zna je li Hajdukov ili je Dinamov, koji izgovori da je ova utakmica pokazala razliku između dvije države i dva društva, Švicarske i Srbije. Kao da on o tome išta zna. Čovjek bez vlastitog lica i bez sudbine, koji je nešto samo ako je navijač. Joško ne shvaća što je nogomet, a što život. Život je vječna utakmica između Xherdana Shaqirija, Granita Xhake i Srbije. Smisao nogometa je da se to promijeni.Tekst je preuzet sa sajta jergovic.com.Bonus video: Zašto nas toliko bole fudbalski porazi

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=zatonastolikobolefudbalskiporazi-novas-worldwide&stream=hp1400&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="4764377"]