Šta kaže Jergović o Ani Erno: Intimna istorija jedne žene i cele Francuske

Uz dozvolu Miljenka Jergovića, sa zagrebačkog portala "Express" prenosimo njegov tekst od pre tačno godinu dana o Ani Erno dobitnici Nobelove nagrade za književnost.Naglo probuđena potreba beletrista da pišu memoare, moda autofikcije, tog teksta koji bi se od memoara trebao razlikovati po stupnju literarne stilizacije i po fikciji, povratak zbilje u romaneskni tekst, kao u ona rana vremena romana ili onoga što nazivamo romanom, a pisalo se prije koju tisuću godina, prezir prema izmišljanju, jer stvarnost je važnija i veća, književnost kao hiperrealistična preslika sitne stvarnosti u djelima manje maštovitih i kultiviranih, ali zato silno angažiranih spisateljica i pisaca… Sve to se s nekim razlogom zbiva u proteklih desetak godina. Kada je još 2015. Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu za književnost, po našoj su se književnoj provinciji, kao i po inim europskim geografskim, kulturnim i mentalnim provincijama čuli glasovi protesta, jer, kao, nije to lijepa književnost, nagradili su novinarku za novinarstvo.Proći će zatim samo šest godina, i upravo će oni koji su opanjkavali Aleksijevičku na kladionicama izvikivati ime Annie Ernaux kao idealne nagrađenice, pa će biti ozbiljno razočarani kad se onobelovi nepoznati profesor, beletrist rodom sa Zanzibara, a ne kultna francuska prozaistica za koju će netko u književne postupke neupućen ovaj put s divljenjem reći da nije izmislila ništa u svojoj prozi. Kako je neizmišljanje postalo stilsko-estetski kriterij? I kada je, precizno, imaginacija protjerana iz suvremene književnosti? Što se to dogodilo u tih šest godina, da se vrlo sličan književni postupak od prezrenog žurnalizma pretvorio u najvažniju prozu našega doba? Promijenila se moda u metropolama, a provincija je uvijek bila osjetljiva na promjenu metropolskih moda. Osim toga, naše će književne ignorantkinje i ignoranti nužno mnogo ozbiljnije dočekati jednu Francuskinju, nego Bjeloruskinju, Ukrajinku, Ruskinju. Ali dogodilo se još nešto: usljed halucinogenih i hipnotičkih efekata digitalne ere, kada je slika svijeta počela nestajati pred očima i bježati iz glava, javila se vrlo snažna potreba za zbiljom. A onda i za svakom imitacijom zbilje.

Annie Ernaux veliki je pisac. Bila je to i prije petnaestak ili već dvadeset godina, kada je u Nakladi Vuković&Runjić objavljen njezin rubno fikcionalni roman “Samo strast”. Pamtim tu delikatno napisanu te, naročito za pisce, izvedbeno veoma poticajnu knjigu, ali nekako se ne mogu sjetiti da su je tada u nas drukčije čitali nego kao nešto ambiciozniji ljubić, emocionalnu pornografiju, famoznu žensku književnost… Naprosto, bila je diskvalificirana u to doba kada je započinjalo novo tisućljeće, a u našoj se kulturi, u eri trezvenog Račana i pijanog Vujića (od ljubavi i intelektualnog zanosa pijanog, jasno), maštalo o povratku velikog romana, te o ferićima i perišićima, vatrenim našim romanopiscima, koji će Hrvatsku proslaviti u svijetu. Uopće tad nije bilo jasno o čemu to piše Annie Ernaux.Zatim je, nekoliko godina kasnije, Disput objavio “Mjesto”. Remek-djelo o ocu, koje sam, tako mi se to činilo, ovdje samo ja pročitao. Ili, možda, nisam? Kada mi, uskoro zatim, umre otac, imat ću, ne imajući to na umu, savršen urnek za svoju knjigu o ocu. Nisam ga iskoristio, ali tomu urnek u književnosti i služi: imaš ga da bi mogao pisati po svom. Nemaš li ga, ne možeš ni pisati. Zatim su uslijedile godine u kojima se Annie Ernaux u nas nije prevodila, što ne znači da njezini pažljivi čitatelji nisu mislili o njoj. I onda su objavljeni “Jedna žena” i “Događaj”, dvije vrlo kratke, čudesne i čudnovate knjižice, izdala ih je zagrebačka MaMa, i izazvale su niz reakcija i posvemašnje zaglušujuće brbljanje, po kojemu smo znali da je Annie Ernaux u Hrvatskoj u modi. S koječim ta moda ima veze, ali je zanimljivo kako najednom rulja sačinjena od književnih antitalenata, piščića i pišulja kreće da slavi pisca (spisateljicu) i način pisanja nad kojim su se prethodno gadili. Ili kojeg se i dalje gade, ali ga u slučaju Annie Ernaux ne konstatiraju.Ona piše jednostavnu, gotovo uvijek linearno ispripovijedanu priču, koja obično nije vođena logikom teksta, nego logikom zbivanja. Zbog nečega, naši će piščići i pišulje, usred svojih preteških društvenih angažmana, te poneseni stilsko-estetskom odlučnošću, u linearnom pripovijedanju naći najgoreg neprijatelja istinske književnosti. Osim ako je u pitanju Annie Ernaux. Njezin slučaj obrađivat će u ključu “klasnog autanja”. To je nešto kao priznanje da nisi iz bogataške obitelji. U Francuskoj važna stvar. U zemljama bivše Jugoslavije, savršeno irelevantno, ali i nepronično. Mi zapravo ne možemo shvatiti, ni emocionalno doživjeti, tu cijelu stvar. Ili je možemo shvatiti samo kao društvenu konvenciju unutar romaneskne fikcije. Ali ne, naš novinski jad, i naša kritičarska bijeda o tome će pisati kao o nečemu što se upravo nama i upravo ovdje zbiva.Ali zašto toliko vremena gubimo na loše hrvatske čitatelje jedne ozbiljne književnice? Stoga, zaboravimo što smo dosad rekli, pa krenimo ovako: u nakladi OceanMora, pod uredništvom Nataše Medved, a u prijevodu Vlatke Valentić, upravo objavljena knjiga je Annie Ernaux “Godine”. Izvorno objavljena 2008. godine, ova knjiga izlaže pripovijest jednoga života, i života zajednice, od 1940. do prvih godina novog tisućljeća. Linearno pripovijedana, dosljedno fragmentirana, bez promjena ritma, ravno, teče kao mantra za koje se ništa ne mijenja, a zapravo se promijeni sve. Unutrašnji razlog za priču – ono što bi svaki roman trebao imati – određeni su prvom i posljednjom rečenicom u knjizi. “Sve će slike nestati.”, piše u prvoj. “Sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti.”Postoje život intimni i život društveni. Postoji i život zajednice, od kojeg se upliće i stvara velika povijest. Velika povijest u dvadesetom je stoljeću više nego ikad usmjeravala intimne živote, određivala im ritam i dužinu trajanja. Annie Ernaux našla je u svojoj knjizi način da u jedno spoji sve ono što čini luk od intimnog života do velike povijesti. Ne traži ona način da spaja intimno s javnim, niti objašnjava veze između malih i velike povijesti. Te veze postoje, podrazumijevaju se i grade priču “Godina”, u kojoj intima jedne žene biva u istoj ravni kao intima Francuske, ili intima francuske suvremene povijesti. “Godine” nemaju ništa s idejom velikoga nacionalnog romana, “Godine” naprosto jesu veliki nacionalni roman. I u isto vrijeme bildungs roman, povijest jedne intime, roman jednog života… Precizno i vrlo sitno fragmentirana knjiga međusobno nepovezanih slika, dojmova i sjećanja. Knjiga eliotovski shvaćenih estetskih korelativa nanizanih u jednu romanesknu povijest. Pritom, ova je, kao i sve druge knjige Annie Ernaux koje smo mogli čitati na hrvatskom, uključujući i onu prvu, ljubavnu “Samo strast”, precizna antropološka studija, na način Ivana Čolovića.I kao malo kad, razlozi za čitanje ovakve knjige nisu niti mogu biti samo književni. U njoj je toliko toga ličnog, osobnog i osobenog da je upravo čitateljevo lično, osobno i osobeno nužno sučeljeno s “Godinama”. Annie Ernaux pisac je o ženskomu. Ona je to gotovo uvijek, premda nikad ne nastupa u aktivističkoj gesti, ne povinuje se moderniziranim teorijama odraza, ne piše nešto što bi se moglo dovoditi u vezu sa ženskom književnošću, onakvom kakva je u nas zastupljena i kakvom je zamišljaju naše aktivistkinje na književnome polju. Annie Ernaux drži se onog da pisac uvijek piše o onom što ga se doista tiče, o onom što najbolje poznaje, o onom što boli i što je tako osjetljivo da se o tome i ne može pisati. I naravno da piše o ženskome.Moj osobni razlog za njezinu književnost taj je što se život Annie Ernaux vremenski gotovo sasvim preklapa sa životom moje majke. Dvije je godine od nje starija. Ali epohe kroz koje su prolazile zapravo su iste. Osim što je zapravo sve u njihovim društvenim životima i povijesnim okolnostima različito, jer jedna je živjela francusku, a druga jugoslavensku, pa zatim bosansku i sarajevsku povijest. Njihove povijesti možda su bile najbliže u pedesetim i šezdesetim godinama njihova dvadesetog stoljeća, da bi se zatim razdvajale, i na kraju otišle toliko daleko da su, u času smrti moje majke, život i epoha Annie Ernaux te život i epoha Javorke Rejc bile jednako udaljene kao život i epoha svake druge Francuskinje te život i epoha posljednje urođenice iz amazonske prašume. Jednom davno, međutim, bilo je sličnosti u njihovu školovanju, u načinima političkog angažiranja, u osjećaju srama, ljubavima i abortusima. Naročito u ovom posljednjem: abortus je u povijesnom smislu bio mjesto njihova totalnog prepoznavanja.Annie Ernaux spisateljica je, rekli smo, možda, već to, začudno jednostavnih stilskih rješenja i konstrukcionih zahvata. U kratkom izvještaju o majčinom odlasku, naslovljenom “Jedna žena”, više puta je, čini mi se, ponovila da joj je u toj knjizi iznad svega stalo ispričati stvari upravo onako kako su se i dogodile, bez viška riječi, bez ikakvih ukrasa. Međutim, ona uvijek tako piše. Samo talent za sitno, maleno, nevidljivo i poluzaboravljeno čini da njena proza ne bude suhi dokument. I upravo taj talent čini da je čitamo gotovo kao neku baroknu, grandiozno izukrašavanu naraciju. Njezin talent u onom je čega se sjeća.“Godine” dosljedno teku u dva lica, pomalo i u dva glasa. Kad govori o glavnoj junakinji, o sebi dakle, Annie Ernaux koristi treće lice jednine. Međutim, kad govori o društvu, o zajednici, o svijetu u kojem ona živi, koristi prvo lice množine. Jedno je distancirani, vrlo odalečeni govor o intimi, o blizini. Drugo je blizak, intimiziran govor o nečemu što je kolektivno i javno. Kroz njezino prvo lice množine odjekuju šumovi, glasovi, parole epohe. U njezinom trećem licu se, tiho i meko kao u sobi zagušenoj vatom, odvija priča koja je istovremeno najosobnija i najudaljenija. Ništa nije od nas tako daleko kao naša sjećanja. Nitko nam nije toliko nedohvatljivo dalek kao oni mi kakvi smo nekada bili. Uzaludan je i veličanstven posao koji Annie Ernaux nastoji obaviti u ovoj knjizi: “Sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti.” Ne može to, nikako. A samo to u životu radimo. Hvatamo se šakama za zrak, u pokušajima da uhvatimo isteklo vrijeme.Ovako je izgledao francuski svijet početkom pedesetih: “Ljudi su išli pješice ili biciklom, pravilnim kretnjama: muškarci su širili koljena i porube hlača pritezali štipaljkama, ženama bi uske suknje stisnule stražnjicu, spokojnim su ulicama iscrtavali glatke krivulje. Zvučna je kulisa bila tišina i bicikl je mjerio brzinu života.” I taman bi čitatelj, sasvim krivo, pomislio da se autorica raspekmezila u epohi i u tome da “sve će slike nestati”, kad li u sljedećem odlomku, sačinjenom od samo dvije rečenice, stiže: “Živjeli smo u neposrednoj blizini govana. Smijali smo im se.” Mnogo kasnije, u jednoj od sljedećih epoha, onoj koja bi se mogla okarakterizirati ovovremenom, opet su govna u odlomku od ovaj put samo jedne rečenice: “Govna i smrt morali su ostati nevidljivi”. To je ona post-postmoderna strast skrivanja smrti od očiju živih. A govna, skrivanje govana se u potrošačkom društvu nekako podrazumijeva. Nitko im se više ne smije.Na jednome mjestu u knjizi, tamo gdje je riječ o pedesetima, spominje se Tito. Na istoj intimno-povijesnoj ravni na kojoj su autorica i njezin francuski život. Četrdesetak godina kasnije, američko-bjelosvjetska koalicija intervenira u Kuvajtu i nasrće na Sadamov Irak. Doživljaj javnosti je vrlo snažan. Ali ljudi su umorni, umorio ih je pad Berlinskog zida, umorili su ih svi ti silni angažmani, pa kao da ih je uhvatila mala snaga kad počne rat u Jugoslaviji. Tu nas je u tom odlomku više nego što je prethodno bilo Tita, ali smo tako daleko i tako smo nevažni, tako izvan svake francuske intime: “Jugoslavijom je harao rat, ulicama su zviždali metci nevidljivih strijelaca, snajperista. No iako su granate nemilice ubijale prolaznike i raznosile tisućljetne mostove, a stari su nas ‘novi filozofi’ korili, trsili su se da nas posrame i do besvijesti ponavljali da je ‘Sarajevo samo dva sata leta od Pariza’, mi smo bili iscrpljeni, emocionalno smo se previše potrošili tijekom Zaljevskog rata, i to uludo. Savjest se povlačila. Hrvatima, Kosovarima i ostalima zamjerili smo što se kolju kao divljaci umjesto da se ugledaju u nas. Činilo nam se da ne pripadamo istoj Europi.”Posljednja rečenica u citatu je fatalna. Doista i ne pripadamo, ali kako je do tog nepripadanja došlo, tek bi trebalo napisati knjigu. Opet intimnu, autoironičnu, autofikcijsku, možda autoimunu. Ali godi i cinizam, više puta demonstriran, prema novim filozofima. Svim tim bosanskim bernaranrilevijima i Tuđmanovim finkelkrautima, desničarskim avanturistima, čija su čarter putovanja po balkanskim bliskim istocima i po tim drugim Europama bila poput putovanja bijelih misionara po crnoj Africi. Ne bi bilo velike štete da smo ih mlatnuli kladivom po tintari, da smo ih ubacili u svoje kazane, skuhali ih i pojeli. Sve te bernaranrilevije, finkelkraute i ostale koji su nas tješili i evangelizirali.A onda je započela epoha ubijanja ljudi uz pokliče Allahu: “Religija je ponovo bila u trendu, samo ne naša religija u koju više nismo vjerovali i koju smo odbili prenijeti novomu naraštaju, a u biti je ostala jedina legitimna i najbolja, ako već moramo rangirati. Desetica njezine krunice, crkvene pjesme i riba petkom pripadale su muzeju djetinjstva: Kršćanin sam, to ponos je moj.” Annie Ernaux je opet cinična. Ljekovit je i opasno istinit njezin cinizam. Pogotovu što je na prethodnim stranicama, u onim dijelovima knjige koji su se bavili epohama djetinjstva i odrastanja, vjera bila ozbiljna tema. A još više odustajanje od vjere. I kako da sad oni koji su odustali od vjere u ime svoga europejstva, svoje tradicije i vječnog uvjerenja da je izvan naših obzora uvijek neki drugorazredan svijet, kažu muslimanima, muslimanskim teroristima, onima koji se s teroristima solidariziraju, da je njihova kršćanska vjera bolja i ispravnija od islama? Kako to izgleda kad nevjernik brani jednu konkretnu vjeru? O tome je riječ.Annie Ernaux na kraju, naravno, nije dobila Nobelovu nagradu. I uopće nije važno što je nije dobila. Uostalom, nagrađena je prije samo šest godina Svetlana Aleksijevič, čime su fikcionaliziranje nonfikcionalne proze ili nonfikcionalizacija fikcije dobili važno priznanje. Ta je nagrada bila važna jer je mudriji i lucidniji dio čitateljstva upozorila da zastane, da pročita, da razmisli… Bilo je važno razmisliti o prozi Svetlane Aleksijevič da bi se čitala proza Annie Ernaux.“Godine” su doživljaj svome čitatelju. Ali “Godine” su i svojevrsni izazov piscu. Možeš li, molim te, barem pokušati napisati ovakvu autorefleksivnu hrvatsku intimnu biografiju? Bilo bi važno, jer se upravo iz potrebe za autorefleksijom pojavila planetarna moda autofikcije i dokumentarnih romana. Napišeš li je, bit ću tvoj pažljivi čitatelj. I bit ću ti zahvalan što si sačuvao nešto od vremena u kojem nikad više nećemo biti. Ili što si – sačuvala. Premda nisam siguran da među potencijalnim ili ostvarenim hrvatskim spisateljicama postoji neka koja bi mogla u istu rečenicu s Annie Ernaux. Bolje po mene ako sam u krivu. Izuzimam, naravno, Slavenku Drakulić. Ali time započinjemo neku drugu priču, istina opet autobiografsku…Bonus video: Gojko Božović

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=gostgojkobooviizdavakakuaarhipelag-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="3551372"]