Foto: FilmStills.net / Film Stills / Profimedia

Da, Nik Kejv je ponovo napravio odličan album.

Izgleda da će tek kad završi karijeru i konačno se sve sabere, postati jasne razmere Nik Kejvovih (Nick Cave) autorskih postignuća. Još na svojoj prvoj ploči, bavio se apokaliptičnim motivima, koji kao da su preuzeti iz starih verskih knjiga. Praćen mladim The Bad Seedsima, on se na The Firstborn Is Dead (1985) bespoštedno prepuštao mističkom zanosu, prizivajući kroz svoj bend rudmentarni zvuk i svet ranog bluza i američke roots muzike. Ostavio je utisak na nas još tad, bez ljubavnih pesama.

Prošlo je 35 godina i Nik Kejv je ovih dana, nesumnjivo na jednom od svojih vrhunaca. Iznenada objavljeni prvi album u duetu sa multi-instrumentalistom Vorenom Elisom (Warren Ellis), pod imenom Carnage (Goliath), vraća se sličnim apokaliptičnim inspiracijama. U pitanju je poetska audio skulptura kakvoj zaista nema pandana u savremenoj pop muzici, koautorsko studijsko delo u kome se dva stvaraoca i dugogodišnja saradnika savršeno ravnopravno dopunjuju. Prigušeni ton i tajming digitalnog puštanja u javnost (25. februar) – otprilike na godišnjicu početka nezapamćene krize modernog sveta – pokazuju da je Nik Kejv oduvek umeo da radi upravo ono što umetnik treba da radi: daje nam moralni i emotivni zaključak gde smo sad kao zajednica, kako živimo i šta nam se dešava.

Nik Kejv Foto: EPA-EFE/Zoltan Balogh

Nema sumnje da bi mnogi želeli kakav-takav odgovor na ova pitanja, baš danas, kad su mnogi autoriteti zaćutali pred magnitudom strahote koja nam se događa. Nik Kejv je sa Carnage ponudio bar neku vrstu putokaza, izbacujući do sad verovatno najbolje muzičko delo koje se dotiče neizvesnog i zastrašujućeg stanja u kome živimo, od kad je kriza počela.

Dobro je poznato da Kejv za loše stanje sveta odgovornim smatra upitne moralne pozicije kojih se većina u društvu drži, i to je oduvek bio deo njegovog rokenrol kredibiliteta. Ali jedinstvenost autorske pozicije koju je zauzeo u kasnim godinama jeste u tome što, svejedno, za taj i takav svet ima razumevanja, pa ga čak na neki način i voli, u svoj njegovoj tragičnosti. Albumi koje je snimio u poslednjoj deceniji, a na kojima je prisustvo Vorena Elisa sve veće, uporno govore o tome: oni opisuju mogućnost spasenja iz bespuća besmislenosti u kome žive milioni – ukoliko se poveruje u ljubav i ona nađe u jednoj osobi.

Omot albuma Foto: Promo

Trilogija Push the Sky Away (2013) , Skeleton Tree (2016) i Ghosteen (2019), predstavlja tog i takvog romantičnog Kejva u punom zaletu, Kejva koji potiskuje svoje destruktivne i auto-destruktivne porive iz prethodnih perioda. Na poslednjem albumu, u drami koja se odvija pred našim očima, sile razaranja ga ipak sustižu, ni krivog ni dužnog, zahvaljujući užasnoj ličnoj tragediji (nesrećni slučaj uzeo mu je sina Artura) – ali on ipak odoleva. Carnage nam sad nudi epilog, posle koga nam postaje jasno koliko je veliku cenu na kraju platio da bi sve to preživeo, ipak verujući u dobrotu.

„Hand of God“ impresivno započinje album, kao daleki rođak nezaboravnih Kejvovih numera sa motivima iz neke nenapisane Biblije što se dešava na Divljem zapadu (vidi: „Tupelo“, sa prvenca The Firstborn Is Dead). U sazvučju male elektronske simfonije, podcrtane gudačima i paranoičnim pratećim vokalom koji odozgo upada u pesmu i opominje „ruka božja, ruka božja!“ – suočeni smo sa uznemirenim naratorom što u potrazi za smislom poziva na prepuštanje volji božjoj i silama prirode. Epska dramatičnost nikad nije nedostajala Kejvu, ali ovde je u punom zamahu, nalik na legendarnu „Red Right Hand“, i to nije nešto što možete više bilo gde drugde čuti, sa jednakom uverljivošću na ivici noža.

I sledeća pesma, filmski upečatljiva „Old Time“, u sličnom je tonu, ali ovaj put u centru pažnje je putovanje i nepoznata draga od koje naš junak nije tako daleko, mada nikad ne stiže do nje: „Wherever you are, darling, I’m not that far behind“. Traganje bespućem u potrazi za nekim, praćeno je pozadinskim ritmom na bubnju što oponaša kloparanje voza u mraku, dok elektronski zvuci dočaravaju automobile koji prolaze, samo pojačavajući osećaj teskobnosti u svetu koji je oduvek bio ravnodušan i negostoljubiv.

Naslovna, „Carnage“, namerno je varljivo umirujuća i ima jedan od najlepših muzičkih motiva ovde, ali treba reći da je potpuno menjaju prateći ženski vokali, koji nalikuju na one iz mnogih pesama Leonarda Koena – često ćemo ih nadalje sretati na Carnage, kako stvaraju protivtežu satkanu od nežnosti, uznoseći slušaoca u nove osećajne oblasti. Bežeći od eksplozivnog bola, ovde se autor okreće osobi koju voli kao jedinoj šansi za spasenje vrednoj pažnje: „And it’s only love with a little bit of rain, And I hope to see you again“.

Zlokobnu prvu polovinu albuma završava „White Elefant“: vodi je rečitativ, negde u sredini neočekivano i neopisivo nasilan – „upucaću te u lice rado / zabave radi /… sve ću vas pobiti besplatno“. Pesma sumira životne poglede Belog Lovca, simbola belog suprematiste kog je Zapad praktično tek prošle godine spoznao kao svoje stvarno lice – taj duhovni odraz tamošnjeg latentnog rasizma ovde se topi i doživljava da njegov spomenik gurnu u more. Tek potom govor biva zamenjen horskim pevanjem koje priziva dolazak Kraljevstva, ne prvi put na ovoj ploči, dolazeći kao glas vere da će se svi njemu slični jednom naći na nebesima, jednako kičerski lažnim, kao što je i ovaj lik. Kejv ne gubi mračnu duhovitost koju ponekad nađe u sebi.

„Albuquerque“ otvara smireniju, uslovno rečeno drugu stranu ploče, u potpunosti posvećenoj glavnoj osobi oko koje se često vrti najveći broju Kejvovih kompozicija – voljenoj ženi. Uvodeći opet anđeoske feminine vokale kao pratnju, on pocrtava osnovnu temu ovog albuma – poverenje u ljubav koju žena pruža. Radnja je smeštena u naše novo, nepomično doba, u kome narator „neće stići u Amsterdam, niti do onog jezera u Africi“, isto tako „neće stići ni u Albukerki“, niti bilo gde, osim „ako me ti draga ne odvedeš tamo“, šta god to „tamo“ bilo: „We won’t get to anywhere, darling / Unless you take mе there, darling“.

Elegična himna „Lavender Fields“ jedan je od apsolutnih vrhunaca albuma, i vrlo posebna pesma u njegovom opusu, dotičući uzvišenost koju sve do Ghosteen nismo imali prilke da čujemo na Nik Kejvovim albumima. Opisujući svoj život kao usamljeničku šetnju kroz polje lavande, Nikov tekst zvuči kao opraštanje od svojih prijatelja, partnerki, a na samom kraju i kao opraštanje od sebe: „Sometimes I see a pale bird wheeling in the sky / But that is just a feeling, a feeling when you die“.

U ovom dirljivom mini produžetku Ghosteen dobijamo i „Shattered Ground“, koja beleži jedan od lepših refrena – „The moon is a girl with the sun in her eyes“ – jer Mesec to i jeste, pošto njegova svetlost dolazi od Sunca. Ova eterična zakletva ljubavi svojoj ženi, koja još uvek misli na njihovog tragično stradalog sina, otvara pred nama ponor bola u kome su dvoje ljudi njime zauvek povezani… preživeli, ali oštećeni bez mogućnosti popravka.

Završna balada „Balcony Man“, vraća nas u stvarnost Nika Kejva kao zabavljača, koji je tu samo da bi bi zaigrao na sceni. Ponavljajući rečenicu „This morning is amazing and so are you“, kao da sutra ne postoji – zato što možda i ne postoji – dok ga još jednom slede ženski prateći glasovi, taj eho maestra Leonarda Koena – on nam nudi momenat bezbrižnosti u muško-ženskom jedinstvu, kao privremenu pauzu od užasa koji nas okružuju. I ta očigledna privremenost nas dodatno pogodi.

Na kraju, postaje jasno da naziv albuma – „Pokolj“ – sasvim odgovara onome što se dešava svuda okolo, a na šta je Kejv diskretno ukazao ovim setom pesama. Njegove starozavetne reference nikad nisu bile primerenije, a tragedija koju je prošao daje mu pravo da govori u ime svih nas.

„Što te ne ubije, čini te samo luđim“, kaže se u jednom stihu. Nik Kejv ne prestaje da istražuje načine na koji muzikom gađa onu najosetljiviju tačku u duši, posle čega se osećate razoružani i nespremni da išta drugo radite u toku dana, osim da razmišljate o smislu života i vašem mestu u njemu. Zato ga i volimo.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare