"U vrijeme Tolstoja, on je bio najpoznatiji čovjek na svijetu, u vrijeme Trampa, Tramp je bio najpoznatiji čovjek na svijetu, to nam sve govori. Strindberg je davno rekao: Svijet je rupa puna govana, mi živimo u takvom vremenu. Ja kad bih gledao tri dnevnika u Hrvatskoj ja bih poludio, televizija služi za zatupljivanje masa. Sad sam dva dana malo gledao srpske kanale, brate mili šta je ovo?", kaže za Nova.rs Damir Karakaš.
Hrvatski pisac Damir Karakaš, za Nova.rs, na pitanje svog stava o razlikama, problemu njihovog prihvatanja ili neprihvatanja, kaže da je on sebe uvek doživljavao kao manjinu, po pitanju literature, muzike, životnih stavova… Navikao je kroz život da bude manjina koja je za njega uvek bila nešto vredno. Odrastajući u siromašnom okruženju, u nacinalističkoj sredini koja je od njega očekivala da sledi pravila i stavove većine, otrgao se, pre svega zahvaljujući čitanju.
“Ja sam uvijek imao neke snove ali bih rekao da me puno spasila književnost i čitanje. Kod mene se dogodilo da se uz književnost preskočilo tri-četiri generacije a to uvijek stvara probleme u komunikaciji sa ljudima iz mog kraja, mojim roditeljima, uvijek sam na neki način mislio svojom glavom. Danas nekako sve ide po inerciji, čak i u kontekstu nekakve politike, što mi je bio djed moram biti i ja. Ako je moj djed bio ustaša, zašto bih ja morao biti sa ustašama? Ako mi je djed bio četnik, zašto bih ja morao biti za četnike? Neću biti! U Lici su nepismeni ljudi, oni nisu ni znali što su ustaše, oni su se tu u svom selu vrtili, moji djed i baba nikada nisu čuli za Jasenovac, oni nemaju pojma o tome. Moj djed nije bio zločinac ali je pripadao ideologiji koja je zločinačka, možda i zato što je bio nepismen, ali ako je on bio to, ja ne moram biti”, kazao nam je Karakaš.
Karakaš otvoreno govori i o vremenu 90-ih kada je i sam, kao još mlad momak, učestvovao u ratu. Pričao je ranije o tome da su on i njegovi prijatelji Srbi ratom podeljeni na dve strane, ali ih rat nije otrovao mržnom, kada je sve prošlo i kada su se ponovo sreli, nastavili su tamo gde su stali, rat nije bio njihov izbor. Netrpeljivost koja i sada vlada, vidi kao posledicu političkog delovanja.
Прикажи ову објаву у апликацији Instagram
“Bili smo mladi, teške su to bile godine, kada imaš 20 godina, teško je to sve shvatiti, ali sad kad bi bio nekakav rat, ne zanima me nikakav rat! Čak da mi neko dođe u kuću, rekao bih mu: evo izvoli, uđi u sobu ako te to veseli, sjedni, uživaj, uzmi mi kuću, sve, ko te jebe… Rat je potpuna besmisao. Intencija je političara da se što više poglupe ljudi da bi se njima moglo manipulirati, kako u Hrvatskoj tako u Srbiji. Zakazao je obrazivni sustav tako da političarima odgovara da stalno parazitiraju na tim podjelama i huškanju ljudi, nažalost mislim da to neće nikada prestati. Pitanje je stava osobe, kako i na koji način razmišlja. Mene ne zanimaju ni Hrvati, ni Srbi, ni Japanci, ni Kinezi…mene to uopće ne zanima, nikakav nacionalizam, rasizam, šovinizam, ja i dalje stojim na onome da je bitno ko je kakav čovjek. Ja sam Hravat, moji roditelji su katolici, moja djeca nisu krštena, ne idu u crkvu, u Hrvatskoj je to dosta neobično, zašto bi išla? Vjera je privatna stvar svake osobe, ali vlada mišljenje većine. Zašto stavljati križ u vrtić? Pa tu dolaze Muslimani, Židovi, Srbi… Ako u razredu ima 20 Hrvata i jedan Srbin, ja smatram da svi trebamo štititi njega jer njemu treba biti najbolje, ja sam uvijek na strani slabijeg”, priča Karakaš.
Kada “bez dlake na jeziku” priča o Jasenovcu, kaže da o tome govori zbog Hrvata, jer ako ne raščiste neke stvari iz prošlosti one će ih stalno sačekivati i spoticaće se o njih u budućnosti. Podele zasnovane na nacionalizmu vidi pre svega kao neznanje, neosvešćenost, nepoznavanje i nerazumevanje istorije.
“Na početku Drugog svijetskog rata, o čemu svjedoče i fotografije, ljudi koji su bili u četnicima, bili su protiv Nijemaca, to je ok. ali kasnije su sa Nijemcima bili čak i u paktu. Imamo područja u bivšoj Jugoslaviji gdje su četnici i ustaše bili zajedno i napadali partizane, napadali one koji se bore protiv Nijemaca, o čemu onda pričamo, o kakvom antifašizmu, na strani čega si? Ljudi slijede nekakve ideologije a o njima ništa ne znaju. Danas mi je najzanimljivije kada Srbi i Hrvati igraju recimo nogomet ili nekakav drugi sport u Srbiji. U jednom trenutku navijači počnu skandirati: Ustaše, ustaše! Onda Hrvati bolje igraju, jer oni to ne doživljavaju kao uvredu već kao vetar u leđa, to ih bodri, sokoli… Srbi se tu uvijek zajebu”, uz osmeh priča Karakaš.
Sve ono što se danas dešava, za Karakaša je erozija kako kulture življenja tako i moralnih vrednosti. Svestan je da svako vreme donosi i promene ali da se ipak neki osnovni principi moraju poštovati. Uticaj medija i društvenih mreža vidi kao negativan, pre svega na mladu populaciju.
“U vrijeme Tolstoja, on je bio najpoznatiji čovjek na svijetu, u vrijeme Trampa, Tramp je bio najpoznatiji čovjek na svijetu, to nam sve govori. Strindberg je davno rekao: Svijet je rupa puna govana, mi živimo u takvom vremenu. Ja kad bih gledao tri dnevnika u Hrvatskoj ja bih poludio, televizija služi za zatupljivanje masa. Sad sam dva dana malo gledao srpske kanale, brate mili šta je ovo? To je gomila smeća, to je nešto nevjerojatno, baš je u Srbiji dosta izraženo, u Hrvatskoj toga nema. Mladi ljudi se time truju, imaju neke uzore koji su krivi uzori. Prezentuju se nekakvi modeli, izvještačena lica, silikonske guzice, to je odvratno, ali mlade cure to gledaju i misle da je to ok. Imate te farme, imate nekakve jutjubere, mlad čovjek sa nekakvog zidiće skoči u grmlje, i on je sad nekakva zvjezda, nekakav uzor. Gdje je tu kreativnost, po čemu je on zvijezda? Dolazak tih društvenih mreža donio je mnogo toga ali moraju postojati nekakvi kriteriji”, smatra Karakaš.
Osvrnuo se i na muzičku scenu i situaciju u kojoj ljudi ne razlikuju estradu od umetnosti.
“Taj nekakav treš, nekakva glazba, to je odvratno. Moramo napraviti razliku u toj narodnoj glazbi, nije isto Toma Zdravković i Dara Bubamara, ljudi trpaju sve u isti koš. Safet Isović, Šaban Bajramović pa čak i Šaban Šaulić, to je muzika koja se može slušati u kafanama, može se nazvati umjetnošću ali ove nekave pjevačice, nekave Karleuše, Bubamare, ja to ne mogu slušati, to vrijeđa moju inteligenciju, ne mogu to razumjeti, puno toga je glupo. Moramo napraviti razliku između estrade i umjetnosti. Recimo Severina, ona nije umjetnost, Severina je estrada. Narod koji je bez kulture i umjetnosti je osuđen na propast”, dodaje za naš portal Karakaš.
Kao pravi put na kome čovek danas može sačuvati i uzdizati sebe, Damir Karakaš vidi u čitanju dobrih knjiga, gledanju dobrih filmova i predstava, slušanju dobre muzike, a uvek postoji mogućnost da se do toga dođe. Kako kaže, uvek je dobro da se ljudi hvataju knjige i ne dozvole da im se u očima vidi svaka nepročitana knjiga.
Bonus video: Zašto je važno da čitamo
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare