Damir Karakaš u Užicu: Zovu me iz celog sveta, a nikad u Liku

Jedan od pisaca koji su gostovali na 16. Književnom festivalu „Na pola puta“ u Užicu, bio je i poznati hrvatski pisac Damir Karakaš. Posle predavanja, na kome je Karakaš govorio o piscima koji su ga formirali, iduće, poslednje festivalske večeri, odgovarao je na pitanja užičkih gimnazijalaca, kojima je Damir Karakaš privukao veliku pažnju, ne samo zbog stila njegovog pisanja, već i zbog svoje neobične biografije, uslova odrastanja koji su mlade ljude danas nezamislivi. Za Užice kaže da zna još od svoje sedme godine kada je na harmonici naučio svirati Užičko kolo.Rođen je i detinjstvo proveo u ličkom selu Plašćici u blizini Brinja. Koliko je Lika ostavila traga na njega, koliko je uticala na njegovo pisanje i da li bez nje može da zamisli svoj stvarački rad, bilo je prvo što je interesovalo mlade Užičane.„Pišem o onome što najbolje poznajem, da sam rođen u Islandu vejrojatno bih pisao o Islandu. Lika je jako bitna u mom radu i životu i nezaobilazna je tema. Međutim, pošto je realna pozicija pisca da bude u nesporazumu sa okolinom, od početka svog rada imam puno problema sa Likom. Zbog svoh zadnjeg romana 'Proslava', nisam skoro tri godine bio u rodnom kraju. U Hrvatskoj se događa jedan apsurd, da je knjiga bitna samo tamo gde se ne čita. Knjgu je u mom kraju možda pročitala jedna osoba, svi drugi su nešto načuli, pa se tako sve to prenosi, nažalost imamo i takvih stvari“, objasnio je Karakaš.Karakaš je odrastao u siromaštvu, u kući u čijem je prizemlju živela stoka na na spratu njegova porodica. Ranije je govorio da miris balege za njega nije smrad već nešto što miriše lepše od najboljeg parfema. Odrastao je bez ijedne igračke, u vremenu kada im toalet papir nije bio dostupan, pa je prve romane, delimično pročitao zahvaljujući komšiji Srećku, iz čijeg WC-a je krao knjige koje su menjale toalet papir. Sve stranice do kojih bi došao, čitao je u planini gde je čuvao stoku.

„Pošto sam rođen u planini, u jednom malom selu bez škole, crkve, trgovine, čuvajući u planini stoku, uvek sam se volio penjati na njveća drveća, kako bih video malo svijeta. Kada bih se popeo na nekon ajveće drvo, vidio bih samo neko selo još kaljavije od mog“, odgovorio je Karakaš na pitanje: Da li bi voleo da su prošlost i njegovo odrastanje bili drugačiji i da li je nekada maštao o tome?Gimnazijalce je interesovalo i to kako je Damir Karakaš, na samomom početku, zamišljao proces umetničkog stvaranja i kako je ušao u njega, umajući u vidu sve usove i okolnosti.„Kao mali sam svirao harmoniku, dobro sam crtao a znao sam i pisati. U školi sam video da dosta ljudi piše a jako malo njih crta pa sam crtanje video kao uzvišenije i bio sam jako fokusiran na crtanje. Svoje ilustracije sam objavljivao u najtiražnijim jugoslavenskim novinama. Još u srednjoj školi, ja sam davao intervjue u svim poznatim novinama a to je bilo vreme kada nije bilo lako doći u novine. Sjećam se kada sam dao intervju za jedan kultni studentski list, pa sam ga nosio u džepu i zavodio cure na taj intervju. Crtanje, sviranje i pisanje zapravo imaju isti cilj, samo se sredstva razklikuju. Uz crtanje sam paralelno i svirao ali i pisao a na kraju mi se učinilo da sa pisanjem mogu najdalje doći. Talenti znaju biti vrlo nezgodni jer ako ih ne iskoristiš i ne realiziraš, oni se često kreću protiv osobe koja ih ima i možeš ih tako i uništiti. Ako imate svoje talente treba da ih realizirate“, poručio je Karakaš.Ono što su gimnazijalci takođe želeti čuti od ovog pisca, jeste i njegov život u Parizu koji opisuje u romanu „Sjajno mjesto za nesreću“ i čija slika nije idealizovana. Kako je izgledao život Parizu u kome je proveo oko sedam godina i kako je izgledao život u njemu posle sela bez struje? Karakaš kaže da njegov odlazak iz sela i dolazak u Pariz biva postepen i da je taj period života za njega bio kao u nekom filmu.

U Zagrebu posle tri kruga sretneš samog sebe

„Rođen sam u jednom malom seocetu, onda sam išao oko četiri kilometra u jedno drugo selo pa u Brinje gdje je bila osnovna škola. Kasnije odlazim u gimnaziju, u Zagreb pa u Split, Bordo a nakon toga u Pariz. Nikada nisam bio čovjek koji putujue samo zbog putovanja. Danas mladi ljudi imaju karticu svoga tate pa proputuju cijeli svijet za mjesec dana, imaju mapu u sobi i na njoj stavljaju znakove gdje su bili, ja to nikada nisam imao. Bio sam po raznim gradovima, Pekingu, Kairu, Londonu...ali mi je Pariz najviše odgovarao. Čim iziđeš na ulicu, kao da si u nekom filmu, kada prošetaš nekoliko krugova po Parizu, kao da si prošao cijeli svijet, zrak u Parizu ima posebnu energiju. Kada sam se jednom prilikom vraćao u Zagreb, još avion nije sletio a ja sam u zraku osjetio dosadu, u Zagrebu posle tri kruga sretneš samog sebe“, rekao je, govoreći o Parizu Karakaš.Knjige Damira Karakaša govore o pravdi i slobodi. Publici u Užicu govorio je i o tome koliko je teško izboriti se sa posledicama i koliko mu je bitno tuđe mišljenje o onome što piše, kako su na njegovo pisanje reagovali ljudi iz kraja u kom je odrastao.„Ja pišem knjige kakve bih sam volio čitati, a proza, ako je prava, nema milosti prema nikome pa ni prema meni. Uvijek sam bio skeptičan prema piscima kojima grade spomenike u njihovom kraju. Patriotizam i domoljublje mogu se dokazivati kritikom, ja volim u svojim knjigama postaviti pitanje, po nekad dati odgovor, ali neki ljudi to ne vole. U zadnjih 20 godina mene stalno pozivaju u svjetske gradove gdje sam predstavljao Hrvatsku, ni jedna knjižnica me nije pozvala u Liku, kao da ne postojim, to govori o njihovom stavu prema meni. Znamo i to da kada čovjek iziđe iz blata, da oni koji su u blatu žele ga opet vući za noge“, odgovorio je pisac.Karakaš je u Užicu govorio i o svom pristupu događaju, kada je pre četiri godine bio pretučen i teško povređen, nakon čega je mesec dana proveo na intenzivnoj nezi. Kao odgovor tom zlodelu, Karakaš je napisao roman, umesto da učini nešto što je njegova okolina možda očekivala, osveta za njega nije bila opcija ali ni saznanje zašto mu je i ko to učinio.„Nisam želeo pisati roman kako bih eksploatirao svoju nesreću, uspio sam eliminirati novinare, nisam htio pisati o samom događaju, to bi bio nekakav treš sa puno krvi sa naslovom 'Pisac plivao u jezeru krvi', nisam to želio. Pišući ovaj roman nisam težište stavio na događaj već na jezik. Najteže se bilo boriti sa mojim djedovima koji su mi stalno dolazili u snove, stavljali mi puške u ruke i željeli osvetu, to sam opisao u romanu. Moj roman je i neki raskid sa junačkom tradicijom moje obitelji i mog kraja, jedini način je bio da se izađe na ulicu i nastavi normalno živjeti“, zaključio je Karakaš.Hrvatski književnik Damir Karakaš rođen je u Ličkom selu Plašćica 1967.godine. Studirao je agronomiju, pravo i novinarstvo u Zagrebu. Radio je kao novinar crne hronike splitskog dopisništva Večernjega lista i izveštavao s ratišta u Hrvatskoj i BiH. Od 2001. do 2007. Živeo je u Francuskoj gdje je bio ulični svirač, bavio se performansom i izlagao konceptualne radove. Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi", zbirke priča "Eskimi", "Pukovnik Beethoven" i "Kino Lika", po kojoj je snimljen istoimeni film. Napisao je romane: "Kombetari", "Sjećanja šume", "Sjajno mjesto za nesreću", "Okretište", "Blue moon", "Kako sam ušao u Evropu", "Proslava". Piše pozorišne komade koji se izvode u Hrvatskoj i inostranstvu a prevođen je na desetak jezika. Danas živi i stvara u Zagrebu.Bonus video: Ovim beogradskim ulicama često prolazimo a ne znamo kakve priče kriju

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=sortibeogradskeadresesrpskihpisacadzplatf-novas-worldwide&stream=hp1400&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2120186"]