Miljenko Jergović: Režimi brinu o gangsterima, fudbalerima i voditeljkama

Kultura 12. sep. 202120:19 > 14. sep. 2021 22:28
Podeli:
Miljenko Jergovic
Miljenko Jergović Foto:Sandra Simunovic/PIXSELL

Najvažnije mi je, ipak, kako će biti meni i mojim prijateljima. Kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj. Širokim narodnim masama u obje zemlje upravo je onako kako su poželjeli. Moji prijatelji nisu nigdje široke narodne mase. Takvi su to ljudi, prohtjevni i izbirljivi. Izbirljivost je temelj demokracije, kaže za Nova.rs Miljenko Jergović

Hrvatski pisac i kolumnista Miljenko Jergović (1966, Sarajevo), uvek je zanimljiv sagovornik, koja god tema da je u pitanju. On je čovek kojeg sve zanima i koji o svemu razmišlja, prisutan je u javnom životu i ne beži od iznošenja stavova. Jedan je od najplodnijih književnika na ovim prostorima, čija se svaka nova knjiga željno iščekuje.

Njegovo poslednje objavljeno delo „Vjetrogonja Babukić i njegovo doba“ (Booka) je savremeni pikarski roman, u kojem je glavni junak zgubidan, lutalica i večiti putnik koji nikuda ne stiže. On putuje avionima širom sveta neverovatnih trideset godina i prenosi nam nadrealne priče.

Jedan kritičar je napisao za knjigu „Vjetrogonja Babukić i njegovo doba“ da je to vaš najtužniji roman, i ako ima najveselije korice, dodali bismo mi. Koji je vaš komentar na to?

„Najtužnijim ga je doživio Davor Špišić, koji je i sam dramski pisac i romanopisac, ali i vrlo dobronamjeran, a lucidan čitatelj. Vjerojatno jest tako. Babukić je tužan roman na način, možda, na koji su tužni filmovi Čarlija Čaplina. Ako mi dopustite taj bezobrazluk da svog junaka poredim s ovim genijem.

Koliko ste zadovoljni generalno reakcijama na poslednju knjigu? Vaš kolega pisac Josip Mlakić kaže da je za njega, uz „Selidbu“, ovo vaš najbolji roman. Deluje da su baš dobre kritike i da su ljudi zavoleli lik Babukića?

„Nemam ja tu šta biti zadovoljan i nezadovoljan. Drago mi je, možda, što su neki ljudi dobro shvatili tko je Babukić i o čemu pišem u ovom romanu. Naravno da bih volio kad bi Babukića ljudi zavoljeli. Po tome je, možda, on kao lik netipičan u našim savremenim književnostima. Nije figura od krvi i mesa, nekakav intelektualac, seljak, građanin, zločinac, ratnik ili kakvi već jesu likovi naših romana. Babukić je kao neki antropoidni lutak.

U okviru vašeg sajta postoji već dugo rubrika Ajfelov most, gde veliki broj različitih ljudi, poznati i nepoznati autori, objavljuju svoje priče, pesme, eseje, odlomke iz knjiga… To je skoro kao književni internet-časopis za sebe. Da li su to samo vaši prijatelji, ili vam se javljaju nepoznati ljudi, kako to funkcioniše i koliko vam prija time da se bavite i uređujete?

„Time se moja Ana (piščeva partnerka, prim. aut.) i ja bavimo već punih jedanaest godina. U početku su to bili samo prijatelji. Preko Ajfelovog mosta liječili smo frustraciju zbog nedostatka književnih časopisa. A onda smo se u to ozbiljno uživjeli, u Ajfelov most ulažemo neko ozbiljno radno vrijeme, premda na njemu nikad ništa nismo zaradili. Ali čemu novac koji inače zarađujemo služi nego da njime financiramo stvari koje su nam u životu važne. Većinu današnjih saradnika s mosta nikad nismo uživo sreli. Neki od njih bili su savršeno nepoznati pisci, koji su svoje prve tekstove objavili kod nas, da bi zatim postajali regionalno poznati, da bi im izlazile knjige i da bi figurirali kao dobri i važni pisci. To mi je veoma važno. Ako je već uništen književni i kulturni život kakav je nekad postojao u našim zemljama, na nama je da sami stvorimo novi život. Može se to.

U nedavnoj kolumni o Crnjanskom napisali ste da ni on, ni Andrić, ni Krleža, kao najveći pisci našeg jezika, nisu imali dece i to po vlastitoj odluci. Ljudi izbegavaju da pominju takve stvari kada pričaju o umetnicima, ali vi ste, ipak, pomenuli, kao da ste želeli da razbijete taj tabu?

„Ne razumijem zašto se to ne bi pominjalo. Pogotovo što je važno, a na neki način i poučno. Pa trojica najvećih naših pisaca nisu se usuđivali imati djecu. U takvom su vremenu živjeli, i takav je bio njihov doživljaj naše zajednice i našega svijeta. Istina, postojali su i sasvim privatni motivi, kod svakog od njih. A opet, sva trojica imali su žene koje su bezuslovno i potpuno voljeli. Andrić najkraće, a Krleža i Crnjanski praktično cijeli odrasli život.

Miljenko Jergovic
Miljenko Jergović Foto:Sandra Simunovic/PIXSELL

Kad smo već kod Crnjanskog, pominjete jednu njegovu poluautobiografsku knjigu „Kod Hiperborejaca“, verovatno slabije čitanu od ostalih, ali neobično zanimljivu. Zašto je za vas važna ta knjiga?

„Zato što je lijepa, neobična, asimetrična, disproporcionalna, svojeglava, i zato što se u ovom trenutku savršeno uklapa u planetarni trend autofikcijske proze. Prije pedeset i pet godina Crnjanski je pisao kao Knausgor. Ali prije svega drugog, „Hiperborejci“ i sam Crnjanski važni su zato što je to velika književnost. Šta god to nekome značilo.

Pisac Ranko Marinković je davno od „Kiklopa“ kupio stan, a danas pisci ne mogu od prodaje knjiga da kupe ni kvadrat. Kakva je pozicija pisca danas?

„Malo te usporedbe nisu najpoštenije ni najpravednije. Uvijek se u njima uzimaju najuspješniji pisci iz vremena socijalizma – a socijalizam se brinuo o svojim uspješnim i priznatim piscima. Ali takvih nije bilo mnogo. Kao što ih ni danas nema mnogo. Istina je da se vladajući režimi u našim državama danas više brinu oko gangstera, fudbalera i televizijskih voditeljki, nego oko živih nacionalnih književnosti, ali to nije nužno loše. Istina je, ja za razliku od Ranka Marinkovića, ne mogu kupiti stan od svog romana. Ali ne mogu ni završiti u zatvoru ili pred partijskom komisijom zbog romana. Važno bi bilo izvući iz toga korist po književnost. A za stanove ćemo se već pobrinuti. Šta mislite s kakvim se sve gadovima i moronima Marinković morao u životu družiti radi rješenja stambenog i ostalih egzistencijalnih pitanja?

Prešli ste posle dugo godina iz „Jutarnjeg lista“ u drugu medijsku kompaniju koja je vlasnik „Večernjeg lista“ i „Expressa“, gde sada pišete kolumne. Kakav je osećaj, ima li zabranjenih tema?

„Dobar je osjećaj. Davno sam trebao to učiniti, ali sam inertan, teško se pokrećem. Što se tiče cenzure i autocenzure, tu vam nisam dobar sagovornik. Naime, s godinama sam se, već dosta davno, izborio da mogu pisati šta hoću, o kome hoću i kako hoću. Naravno, to nužno ne znači da u Hrvatskoj postoji sloboda javne riječi ili sloboda štampe. Uvijek i svugdje postoje pisci kojima je dopušteno da pišu šta hoće i o kome hoće. Nikad se po njima ne mjeri sloboda.

Legendarni Igor Mandić vas je na neki način zamenio u „Jutarnjem listu“, u smislu velikog imena. Da li je on najveći književni kritičar na ovim prostorima?

„Da, to mi je baš bio kompliment. Čim sam otišao, u „Jutarnjem listu“ angažirali su Igora Mandića. Iako mi nije jasno zašto ga prethodno nisu angažirali i zašto tolike godine Mandić nigdje nije pisao. Teško je govoriti je li on najveći i u čemu je najveći. Možda bi bolje bilo reći da je, ukupno rečeno, Igor Mandić najutjecajniji naš književni kritičar. On je svojevremeno stvarao kanone. Recimo, on je Arsena Dedića službeno proglasio pjesnikom i uveo ga u antologije. Drugi to, pogotovo u Hrvatskoj, gdje su ljudi još konzervativniji, tradicionalniji i strašljiviji nego u Srbiji, nikad ne bi učinili. Ali mnogo toga bi se o njemu još moglo reći. Drago mi je da je ponovo, nakon što je počeo pisati u „Jutarnjem“, izazvao niz skandalčića i probudio bijes kod skupinice pisaca i spisateljica. Neki su namjeravali pokrenuti peticiju protiv Mandića. To je odlično. Znači da je i dalje utjecajan i iritantan. Ovo drugo posebno treba naglasiti, jer ga je oduvijek karakteriziralo. Mandić ljude tjera da počinju misliti o književnosti. Jer da biste se neslagali s njim, ipak morate nekog đavola misliti.

Aleksandar Vučić je nabavio vakcine, ali je potpuno urušio demokratiju u Srbiji, kontroliše sve. Ovde je, na primer, nemoguć tip emisije „Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića na Javnom servisu. Kako vam sve to izgleda sa strane, ima li nade za nas u Srbiji?

„Pazite, „Nedjeljom u 2“ nemoguća je i u Hrvatskoj, osim u slučaju Aleksandra Stankovića. Postojanje te jedne emisije na HTV-u ne govori ništa o onim drugim emisijama. A te druge emisije nisu ništa bolje, često su i mnogo gore, od emisija na RTS-u. Razlika između dvije zemlje je, čini mi se, u razlici između karaktera, temperamenata i ličnih osobina trenutnih njihovih vladara. Recimo da je Andrej Plenković malo ugodniji tip, manji smor i manje agresivna mužjačina od Aleksandra Vučića. Ali to je samo trenutno tako. Prije nekoliko godina na čelu Hrvatske bio je Tomislav Karamarko, čovjek za kojeg je Vučić oličenje demokrate, slobodara i borca za ljudska prava, i za koga je, na kraju krajeva i bez imalo šale, Vučić antifašist. Ali onda su se, srećom, stvari za nas iznenada promijenile. Mogu se opet tako promijeniti. I ja vjerujem da će se promijeniti, ovaj put u korist Srbije, ali mnogo više u korist mojih prijatelja iz Srbije. Jer meni je, ipak, najvažnije kako će biti meni i mojim prijateljima. Kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj. Širokom narodnim masama u obje zemlje upravo je onako kako su poželjeli. Moji prijatelji nisu nigdje široke narodne mase. Takvi su to ljudi, prohtjevni i izbirljivi. Izbirljivost je temelj demokracije.

Baš sada, u ovom periodu je 30 godina od pravog početka rata u bivšoj Jugoslaviji. Nama izgleda kao da je rat bio juče ili prekjuče. Zašto je to tako?

„Trideset godina nakon rata, u Jugoslaviji sve je bilo puno njemačkih turista, već je protutnjao crni talas na filmu, već je Branko Bauer u seriji „Zimovanje u Jakobsfeldu“ stvorio lik dobroga i ispravnog folksdojčera, Nijemca koji je žrtva rata – ankl Jakob. Trideset godina nakon rata u Jugoslaviji, samo što se već nije dogodio pank u rok muzici, a moja generacija rugala se partizanskim prvoborcima, kada bi nam došli u školu govoriti o svojim herojstvima. Trideset godina nakon rata, bili smo krajnje cinični prema tom ratu, jer je on bio užasno davno. Trideset godina nakon ovoga našeg rata u devedesetima, dvadeset i šest godina nakon „Oluje“, dvadeset i dvije godine nakon bombardiranja SR Jugoslavije, sve kao da se jučer desilo. Ili, tačnije govoreći, kao da nije ni prošlo, kao da se evo sad događa. Osim toga i onaj prethodni rat, od kojeg je danas prošlo skoro već osamdeset godina, mnogo nam je bliži nego što nam je prije pedeset godina bio. Zašto je to tako? Pa zato što jedan rat, onaj iz devedesetih, nikad nismo procesuirali u svojim glavama i srcima, niti smo ikad iz njega izašli, a sve smo učinili da oživimo i onaj drugi, prethodni rat, ne bi li smo kako prepravili njegove rezultate, i ne bismo li rat iz devedesetih nekako sa njim povezali. Ratovi su nam se pretvorili u kolektivnu duševnu bolest.

Hrvatski izdavači neće ove godine zbog pandemijskih okolnosti doći na Sajam knjiga u Beogradu. Vi uvek volite da svratite, da li da vas očekujemo ako Sajma bude?

„Ako Sajma bude, a nadam se da će ga biti, doći ću na Sajam. Akobogda.

Šta čitate od knjiga ovih dana, koje serije gledate? Dajte neku preporuku za naše čitaoce?

„Uglavnom čitam knjige koje sam već čitao. Trenutno, autobiografiju Vladimira Nabokova „Govori, sjećanje!“ Posljednje dobre serije koje sam vidio su „Mare iz Easttowna“ i „Bijeli lotos“. Svakako pogledajte, ako već niste.

Stiče se utisak da ste dugo izbegavali društvene mreže, na kraju ste ipak popustili i sad ste i na Fejsbuku i na Instagramu. Šta se dogodilo? „Ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se“ ili je nešto drugo u pitanju?

„Ne volim ćaskati, tako da ni danas nemam profil na Fejsbuku, niti sam aktivan na nekoj drugoj društvenoj mreži. Fejsbuk-stranicu koristim kao reklamni prostor za svoju autorsku veb-stranicu, koja mi, opet, služi kao neka vrsta izložbenog skladišta svih tekstova koje objavljujem po novinama i po časopisima, te kao platfoma za Ajfelov most. A na Instagramu vodim fotografski dnevnik. To mi je važno, jer nisam u stanju pisati dnevnik, a volim dnevničarenje.

Komentari

Vaš komentar