Nikolaj Rerih, Foto: Nicholas Bolotin / Sputnik / Profimedia

Nedavna ratifikacija sporazuma kojim se Srbija obavezala da će Rusiji poslati sedam slika Nikolaja Reriha (1874-1947) iz Narodnog muzeja u Beogradu, u zamenu za list Miroslavljevog jevanđelja, koji je ruski arhiepiskop Porfirije Uspenski otcepio i odneo sa Hilandara u Rusiju 1845/1846. godine, ponovo je podgrejala brojna neslaganja u našoj javnosti. Deo stručne javnosti smatra da se olako odričemo Rerihovih slika a zauzvrat dobijamo ono što nam je najverovatnije ukradeno. U autorskom tekstu za portal Nova profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Nemanja Radulović ukazuje na nelogičnosti u stavovima Ministartsva kulture Srbije povodom ovog slučaja.

Piše Nemanja Radulović

U saopštenju Pres službe Ministarstva kulture kojim se opravdava zamena dela Nikolaja Reriha za list Miroslavljevog jevanđelja otvara se više spornih pitanja u koja neću ulaziti. Recimo, zašto se ističe da ova Rerihova dela nisu vrhunska (ispada pošto nisu takva, da nije ni velika šteta da odu – kao da nam je zbirka svetske umetnosti prebogata)? Isto je tako upitno objašnjenje po kom su nesravnjivi list Jevanđelja, kao deo nacionalne kulturne istorije, i Rerihova dela, kao deo zbirke strane umetnosti, jer upravo je Ministarstvo uvelo kriterijum poređenja i procenilo da list vredi sedam dela. Zašto ne tri? Ili trideset? Ako je kriterijum poređenja nemoguć, a dela nacionalne baštine neprocenjiva, koliko onda dati za njih nakon što je uveden presedan razmene?

Nemanja Radulovic
Nemanja Radulović Foto:Privatna arhiva

Ova pitanja ostavljam kustosima, muzeolozima i upravnici Narodnog muzeja. Ovom prilikom želim da se zadržim na objašnjenju Pres službe da su Rerihova dela pozajmica. Pošto nije saopšteno kakva tačno i pod kojim uslovima je došla, može se steći pogrešan utisak da Srbija sada vraća pozajmicu vlasniku. Zato je neophodno razjasniti o kakvoj je pozajmici reč.

Između dva rata je Rerihov muzej u Njujorku slao pojedinim muzejima u svetu slikareva dela kao trajnu pozajmnu izložbu. Dela su pravno ostajala vlasništvo njujorške institucije, a kod domaćina su mogla ostati sve dok su bila izložena u skladu sa Rerihovim uslovima. Tako je 30 slika stiglo i u Beograd – 30, a ne 14 kako stoji u zakonu o razmeni usvojenom u januaru.

Godeine 1932. otvaranje odseka Rerihovog muzeja u Beogradu dogovarali su umetnik i kralj Aleksandar. Pismo Reriha kralju iz proleća 1932. pominje „trajnu izložbu“ u muzeju po Aleksandrovom izboru.

Rerih je očekivao da dela budu u zasebnoj sobi koja bi se vodila kao odeljenje njujorškog muzeja. Uprava Dvora obaveštena je 31. jula 1932. da su preko dvorske kancelarije na ličnu adresu kralja stigla tri sanduka slika iz Rerihovog muzeja.

Pročitajte još:

Kako su slike raspoređivane između dva beogradska muzeja sad je manje važno, jer su oba spojena u današnji Narodni muzej. Pošto je deset slika iz Beograda poslato za Zagreb, na sednici JAZU (čiji je Rerih bio počasni član) 23. februara 1933. raspravljalo se upravo o pitanju vlasništva. Rerihov sekretar Šibajev odgovorio je 14. aprila da su prema opštim pravilima Rerihovog muzeja, s kojima se saglasio i kralj Aleksandar telegramom od 25. aprila 1932, slike trajna pozajmna izložba (permanent loan exhibition). One ostaju vlasništvo Muzeja Reriha, a sobe u kojima stoje obično se zovu Salom Reriha. Dakle, pozajmica jeste, ali trajna pod uslovom da su slike izložene.

Situacija se zakomplikovala, jer je 1936. biznismen Luis Horč, koji je uložio u Muzej, prekinuo s Rerihom (o čemu je i konzul u Njujorku Radoje Janković izveštavao Beograd) tako da je na kraju sudskog procesa slikar izgubio pravo vlasništva u muzeju koji je po njemu nazvan. Ovaj je nastavio da postoji pod imenom Muzeja Riversajd dok nije zatvoren 1971. Današnji Rerihov muzej u Njujorku nastao je 1949. i nije pravni naslednik prve institucije.

Nije jasno ko bi bio neposredan naslednik dela iz ugašene institucije. Slike koje su stigle na taj način u Rigu i Alahabad i danas su tamo izložene, kao što su bile i beogradske do zatvaranja Muzeja 1996 – u skladu sa željom umetnika. Ni iz čega ne sledi nedvosmisleno da je beogradska postavka nešto što treba „vratiti“ Muzeju Istoka u Moskvi niti nam je objašnjeno kako je ustanovljen taj „lanac“ nasleđa. Pojašnjenju nije doprineo ni Nenad Makuljević pogrešnim informacijama, koristeći tadašnju štampu umesto arhivske građe, da je reč o Rerihovom poklonu i da nisu poznati uslovi pod kojima su dela poslana. Kako vidimo, poznati su.

Niko ne pominje da je jedan deo beogradskih slika već posredno otišao u Rusiju. Prema istraživanjima ruskih naučnika, Beograd je 1937. dao 13 slika Ruskom kulturno-istorijskom muzeju u Pragu, koji su osnovali emigranti, odakle su 1948. odnete u Tretjakovsku galeriju, gde su i danas.

Nikolaj Rerih, Zvonjenje, 1918 (1919 ?) © vl. Narodni muzej Beograd.

Nešto drugo zaslužuje pažnju. U januaru je u Skupštini usvojen zakon o razmeni Rerihovih dela za list Miroslavljevog jevanđelja u čijem obrazloženju stoji da je nepoznata pravna osnova po kom su dela u našoj zemlji, a za to se obrazloženje poziva samo na Arhiv Narodnog muzeja. Zašto u zakonu nije pomenuta pozajmica i precizirano kakva je pozajmica u pitanju? Zašto dokumenti i podaci na koje se sad poziva nisu tad navedeni? Proizlazi onda da je zakon zasnovan na nepoznavanju ili ignorisanju podataka i netačnim informacijama. Šta onda s takvim zakonom i sa samom razmenom?

(Autor je vanredni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu)

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar