Milan Vlajčić Foto: Privatna arhiva

"Nevidljivi život" i "Kišni dan u Njujorku" na 48. Festu.

Stara latinska izreka kaže – Jedan smo svet, ali u području savremenog filma ona ima drugo, složenije značenje. Obilje različitih svetova koji nastaju naporom autorskih vizija, a na podlozi kulturoloških osobenosti, okrenutih istovremeno prošlosti i savremenosti. Ovogodišnji Fest 48, sada smo negde oko polovine ponuđenog programa, nudi široki raspon sagledavanja savremenog sveta, ogrezlog u bolnim traumama, ali i u viđenju (kao kroz maglu) nepredvidive budućnosti. Očekivati više od pokretnih slika bilo bi izvan onih pouka koji prate umetnost od vremena opsade Troje.

Koliko nam lično iskustvo dozvoljava da naslutimo, poseta je izvanredna. Pre gotovo pola stoleća Fest je punio samo dve dvorane (ukupno 34 filma), a sada festival povezuje osam dvorana. Pošto novinarska propusnica važi za sve dvorane, ako nisu rasprodate, na većini projekcija jedva sam našao mesto na galeriji, a nekoliko puta sam naleteo na „rasprodato“. Što je najbolji znak da festival obavlja svoju funkciju.

Brazilski film „Nevidljivi život“ (139 min.) reditelja Karima Ajnuza (pisao i scenario po romanu Marte Batalja) obuhvata sedamdesetak godina u životu jedne brazilske porodice. Dve sestre, Euridise (Karol Duarte) i Gida (Žulija Stokler), obe u cvetu rane mladosti, osećaju stegu patrijarhalnog oca, inače pekara. Početak je u 1951, Gida se zaljubljuje u lepog grčkog mornara, ostaje u drugom stanju, polazi brodom sa svojim dragim, ali ubrzo shvata da je njen dragi velika vrdalama, vraća se svojoj porodici sa malim detetom. Otac, ljutit i duboko povređen, izbacuje je na ulicu i ona nastavlja da se potuca kao služavka u rodnom Rio de Žaneiru.

Želeći da održi vezu sa mlađom sestrom, ona od majke dobija lažnu adresu Muzičkog konzervatorijuma u Beču, o čemu je sanjala darovita učenica klavira. Sestra se, međutim, udala za sina porodičnog prijatelja i u okrilju kućevnih obveza njena veza sa klavirom i visokim ličnim ambicijama slabi. Ostala je da živi u gradu u sestrinoj blizini, koju sledećih sedamdesetak godina zamišlja u nekoj sjajnoj „evropskoj Vijeni“.

Namerno sam nagovestio ovu melodramsku potku i neću reći kako im se završavaju životi, daleko od snova i iluzija, jer reditelj Karim Ajnuz sa neverovatnom stilskom elegancijom i poniranjem u tajne ljudske duše gradi film gorkih tonova. Oseća se uticaj uzora Daglasa Sirka, majstora holivudske melodrame, istančan osećaj za duh vremena (pedesete), uz suženu paletu toplih boja, elegantne prelaze iz 1951. do kraja decenije, uz sočnu atmosferu latinoameričkog predgrađa sa stalnim nagoveštajem onog saudade-akorda, to će reći tugovanka sa malom nadom u sutra.
Izbor glumica i svih ostalih učesnika, odjeci nacionalne kulture bez kojih bi ovo bila apstraktna priča, daju ovom filmu vrhunski sjaj.

Bila je subota veče (sve se zaverilo protiv dolaska u grad, blokada saobraćaja – uobičajena, zaslužena kazna Beograđanima, izazov zvani Kesić, Izbor za Evroviziju). Prepuno gledalište Kombank dvorane, 140 minuta se niko nije pomerio, i na kraju – buran i dugotrajan aplauz. To je Beograd koji se ne predaje štetočinama raznih vrsta. Bravo za moje sugrađane.

Kad se kaže Vudi Alen, odmah pomislimo na draži Menhetna i Centralnog parka, mlade ljude koji se dvoume između mnogobrojnih izazova. Svega toga ima u najnovijem filmu ovog 83. godišnjeg autora, ali kad imamo na umu da je ovo 49. film u otprilike isto toliko godina, onda već znamo da ne treba očekivati previše.

„Kišni dan u Njujorku“ (92 min.) opisuje dolazak dvoje mladih učenika obližnjeg koledža na Menhetn: mladi pisac Getsbi Vels (vrlo maštovito ime!), kojeg igra Timote Šalame, muška zvezda u usponu, i njegova devojka Ešli (El Fening), koja za školski list treba da napravi intervju sa poznatim rediteljem (Liev Šrajber). Getsbi sreće mlađu sestru svoje nekadašnje devojke, dok Ešli potpada pod šarm čuvenog reditelja, a potom i njegovog scenariste (Džud Lo). Ima još jedna zavrzlama u koju će se ova nezadrživa devojka uplesti, ali to je ujedno i dno ovog filma. Njujork je sjajno snimio legendarni Vitorio Storaro, neprekidno ide sjajna muzika u pozadini (već ispod uvodne špice, veliki šaptač Din Martin, vau!). I eto nekih razloga da se vidi ovaj kratki film. Možda je, grešna mi duša, stiglo vreme za dostojanstven oproštaj.​