Film Mrak
Slavko Štimac scena iz filma Mrak Foto:Kiril Prodanov

U modernom filmskom sazvežđu novi film Dušana Milića, Mrak, nalazi se negde gde Guillermov Pan’s Labyrinth zauzima, recimo, centralno mesto. U pitanju je slično postavljen „atipični horor“ koji ima vrlo realističan, istorijski i politički škakljiv, seting unutar koga se našim junacima dešavaju vrlo neobične i natprirodne stvari. Da svim zainteresovanima dočara užas i jezu koju možda ne bi umeli drugačije da osete.

Milić, koji je svojim prethodnim filmom, Travelator (2014) postavio opasne rediteljske standarde u zemlji i regionu, i ovde briljira u brojnim aspektima. Pre svega motiv i problem Kosova, tj srpskih žitelja u toj južnoj pokrajini efektno je plasiran kao filmski autentičan seting, kako za horor, tako i za politiku kojom se film bavi. A potom je na tom temelju Milić krenuo da nam dočarava mrak, u kome ovi ljudi, i bukvalno i metaforično, žive već godinama, odsečeni od života, civilizacije i mira. Mrak koji je počeo da im distorzira realnost, mrak koji im je načeo psihu, mrak koji je postao njihova najveća opsesija. I, da, mrak kao neprikazano, neimenovano „albansko okruženje“ unutar koga se ne osećaju sigurnim, tj jedino su sigurni da će ih ovaj progutati.

Priča koja se dešava „negde na Kosovu“ prati jednu, jedva preživelu srpsku porodicu (tri člana, deda, mama i unuka su tu, tata i ujak su već godinama „nestali“) u njenim, ispostavlja se, poslednjim danima u svojoj kući, kada pritisak mraka postaje nepodnošljiv. U možda dužoj nego što je trebalo ekspoziciji vidimo njihov normalni, nenormalni život, koji podrazumeva život u zabarakadiranoj kući i prevoz do škole u bornom vozilu KFORA. Noću se čuju zvuci, noću nevidljivi neprijatelj dejstvuje, iz mraka, i kolje telad, krade kokoške i ubacuje zmije u poljski vece. U srednjem delu filma, kada se lome koplja oko odlaska, film malo šlajfuje i preti da će postati (po)ratna melodrama, a onda se u poslednjih pola sata tenzija podiže do neviđenih razmera. Štrecao sam se kao devojčica u parkiću. Milić razmotava finale porodične melodrame kao „survajval horor“, iako je sve čega treba da se plašimo samo patnja ovih ljudi.

Mrak je iovičen i protkan tobož-„pismom predsedniku“ od strane glavne junakinje, male Milice (uvek to ime) koja nam nepotrebno rezimira ono što sam film dovoljno dobro čini – mrak je progutao naše ljude na Kosovu i nastavlja da ih guta, i nas zabole. I mi to tome ne znamo. I znamo sve manje. I to je sav horor ovog vešto postavljenog i realizovanog ostvarenja, sa glumačkom ekipom na visokoj visini zadatka. A moji komplimenti idu i svim ljudima koji su radili zvuk, jer ovaj nikada nije bio ni glasniji, ni jasniji u nekom srpskom filmu. Kao krik.

Bonus video: Glavni glumci iz filma Strahinja Banović

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar