Hrvatski muzički producent i nekadašnji urednik Jugotona, Siniša Škarica posvetio je preminuloj Marini Tucaković opširan status na Fejsbuku. Naslovio ga je rečima "Oprosti, Marina", te opširno opisao svoje poznanstvo s najplodnijim tekstopiscem na ocim prostorima.
Reči Siniše Škarice prenosimo u celosti:
OPROSTI, MARINA!
Sjećanje na nenadmašnu heroinu pop stiha
Marina Tucaković (4. studenog 1953. – 19. rujna 2021.)
PROČITAJTE JOŠ
Što se to dogodi u ljudskoj glavi?
Otišla je Marina. Iz mog života, de facto, još davne 1991. Nenadmašna heroina pop stiha. Gotovo trideset godina potom ona je još uvijek bila kraljica rima koje više nisu dopirale do mojeg uha. Ali ta činjenica ne umanjuje prazninu koja sada konačno nastaje. I prigovor savjesti popraćen razumljivim upitnicima što su se povremeno – ali, istina, rijetko – iz zajedničkog nam dijela, sad već davnog, njezine bogate i ne baš sretne biografije, sve ovo vrijeme javljali. Od rujna one teške, neizvjesne 1991. kada se u metežu probijanja zvučnog zida, nevidljivih snajpera, pucnjeva, raketiranja, zlogukih sirena i sklanjanja u kućne podrume, skloništa, javio jedan od rijetkih glasova brige, suosjećanja i pomoći („jeste li dobro? jesu li djeca u redu?“), glas s one druge strane, s onog poznatog telefona 011 456 426. (Jednom je izjavila: uvijek sam imala strah za ljude koje sam voljela.) Onda je krenuo ozbiljan, krvavi rat. Sve veze su bile prekinute. Zaokupljeni vlastitim životima i preživljavanjima, čak i onda kada se Zapad pod kodiranim pozivom „rock and roll“ (ironično, zar ne?) obrušio nad ostacima bivše države, pa ranih 2000-ih kada je posao odmrzavao zaleđene granice, kada sam se prvi put zaputio u bivši nam glavni grad, među obnovljenim vezama nisam našao onu njezinu, nisam našao vremena uzvratiti onaj poziv pun brige, pitanja i suosjećanja. Ni kada je izgubila mlađeg sina, kada je saznala za tešku bolest! Što se to dogodi u ljudskoj glavi? Ostao sam dužnik. Ad infinitum. Dakle, ni ovi reci neće ispraviti nečinjeno. To je kao ispovijed, kao potreba da se dobije oprost od onog koji ti ga više ne može dati. Ipak…
Kako je počelo?
Danas će nekrolozi, ali i gotovo svi poznati Marinini životopisi, redom započinjati taj nevjerojatno zgusnuti, sadržajan umjetnički CV s grupom Zana i njihovim velikim hitom iz 1982. Dodirni mi kolena kao njezinim prvim važnim uspjehom. To, dakako, nije točno. Marina i ja smo se upoznali na pragu ljeta 1980. prigodom mog posjeta Jugotonovom predstavništvu u Beogradu. U tijesnom uredu šefa Obrada Jovovića u Nušićevoj 27 preslušali smo snimku pjesme koja će smjesta postati nastupni singl potpuno nepoznate beogradske grupe nesvakidašnjeg imena što ga duguje svojoj tinejdžerskoj solistici ljupkoj kosovskoj Albanki Zani Nimani. Sjajna Nastavnice koju su napisali gitarist Radovan Jovičević i klavijaturist Zoran Živković (ubrzo će se potpisivati kao Kikamac), sa stihovima, njihove mentorice i tada oficijelne članice, bio je upravo odbijen od uredništva PGP RTB-a. Samo koji mjesec poslije – ploča izlazi krajem kolovoza sa Svetom na strani B – komisija Sekretarijata za kulturu SR Hrvatske, tzv. komisija za šund, mislila je slično nalijepivši joj je etiketu šunda. Publika u estradnoj areni je naravno podigla palčeve prihvativši Nastavnicu kao konačnog vinera nad glupošću ignoranata. Za Zanu je to bio prvi korak, ali Marina je već nekoliko godina ispisivala pjesmaricu koja će kroz naredna desetljeća narasti do nevjerojatnih brojki. Netko ih je pobrojio preko četiri tisuće!
Nakon što je još kao tinejdžerica sa svojim školskim kolegama članovima akustičarskog trija DAG, Draganom Popovićem i braćom Aleksandrom i Grujicom Milovanovićem te kantautorom Srđanom Marjanovićem debitirala s njihovim diskografskim prvijencima i istodobnim pojavljivanjima na jesenjem Zagrebu 73, ohrabrena i u svojim očima već slavna – tako se osjeća svatko kad mu se objavi prva pjesma, prva ploča, prva knjiga – ubrzo će 1975. potpisati sve tekstove (osim jednoga) za treći album srpskih rokerskih šampiona YU grupe i potom još nekoliko za njihov četvrti, Među zvezdama, među kojima i najveći hit Opasno. Sljedeće čudo bit će Ljuljaj me nežno, Sutra imam prazan stan, Osloni se na mene svojedobnog wunderkinda crno-bijelih tipaka i onda slučajnog pjevača Olivera Mandića (pjesmu je u splitskom studiju Tetrapak trebala snimiti Maja Odžaklijevska, ali nije došla na termin!), a 1970-e zaključit će (uz hard-rokera Zeleta Seada Lipovaču!) s turbo-disko-hitom Apsolutno tvoj i trijom Mirzino jato. Izvan svake sumnje inspirirani s Boney M i njihovim Daddy Cool, na tragu dosjetke minimalizirane poruke sastavljene od par opetovanih rima, rušio je sve granice prodaje još uvijek tržišno referentnih singlova zaustavivši se – po nekim podacima – na nakladi od 400 000 primjeraka! „Apsolutno tvoj, apsolutno moj / samo mi smo taj genijalan spoj / apsolutno tvoj život je moj / permanentno moj, permanentno tvoj / samo ti si taj specijalan broj / permanentno tvoj život je moj“, u pripjevu će zaključiti: „Apsolutno moj si broj / apsolutno ja sam tvoj / genijalan mi smo spoj / permanentno biću tvoj.“ To je bilo to!
Marina je postala majstorica štos rima, pjesama dosjetke; njezina stihotvoračka imaginacija hranila se uspjesima neobičnih rješenja – i posljedično rekordnim nakladama onih koji su ih pjevali – gotovo kao svojevrsnim afrodizijakom; slično kako su jednostavne harmonijske progresije i uhu podatne kantilene jedne goleme kajdanke svojim enormnim uspjesima s top lista godili njihovom ingenioznom stvaraocu Đorđu Novkoviću. Marina Tucaković kao Đorđe Novković stiha? Zašto ne!
Voljela je Draganu Šarić alias Bebi Dol i Azrinu Krvavu Meri. Tekstovi su joj bili seksi i romantični, otkačeni i mudri, ali ponekad teški i pesimistični. Doticali su nas se htjeli ne htjeli, kako nas često i inače bez pitanja dotiče pop glazba. Moja Ana sa sedam fascinirana Zanom voljela je Mog dedu jer je to valjda bila pjesma o njezinom dedi, a negdje u drugoj polovici 1990-ih sina Mihovila, mora da je imao šesnaest ili sedamnaest, pod zidom Dolca legitimirali su policajci jer je s društvom pod utjecajem žuje ili bambusa u sitnim urama pjevao Mišu, odnosno Đorđa i Marinu, poručujući Ja nemam više razloga da živim!
PROČITAJTE JOŠ
Poetesa nevjerojatnog asortimana
Da, Marinu sam prvi put sreo u Jugotonovoj legendarnoj prodavaonici i bio je to početak jedne uspješne poslovne suradnje pune međusobnog poštovanja, pa da se poslužim i čuvenom završnom replikom iz Casablance: jednog, činilo se, divnog prijateljstva. „Mama, tata, ovo je Siniša Škarica, muzički urednik iz Zagreba, iz Jugotona“, predstavila me je svojim dobrim roditeljima kad sam ih posjetio na Vračaru u njihovu obiteljskom stanu jedne višekatnice blizu glasovite Kalenića pijace. „O, volim Zagreb, Dalmatinci mi imponuju. Drago mi je, gospodine Škarica“, rekao je dobri gospon Tucaković. U Zagrebu je Marina snimala drugi singl Zane Moj deda / Pepita pantalone pa smo naravno pratili pažljivo što se događa u studiju. Bio je tu jedan dječji glas, saksofon je svirao čuveni Ozren Depolo. Ne sjećam se je li bila kod nas na Barutancu. Dalje smo se u Beogradu najčešće nalazili prigodom MESAM-a, na kraju svake godine. Sve zajedno jedno puno desetljeće. Treba primijetiti da je formalno više surađivala sa zabavnom redakcijom Vojna Kundića (Zdravko Čolić, Neda Ukraden, Mišo Kovač, Magazin, Doris, Daniel, Vlado Kalember, Bebek, Boris Novković, Neki to vole vruće, Dalibor Brun), ali Zanini albumi, ambiciozno mračan i bez željenih reakcija Loše Vesti uz rege za pivsku flašu (s pomalo profetskom Prošlost me prati kao duh), Dodirni mi kolena, Natrag na voz i Zanin solo Noćas pevam samo tebi te dva teško porađana Olivera Mandića Zbog tebe bi tucao kamen, Dođe mi da vrisnem tvoje ime, rad na PGP-ovim albumima u početku Jugotonovog Bulevara Loš i mlad i Mala noćna panika (s Dejanom Cukićem i gitaristom Nenadom Stamatovićem, svojim dečkom pa prvim mužem), album kratkodahe kućni Zambe Udarac nisko (s Aleksandrom Radulovićem Futom, drugim suprugom i životnim partnerom, i Bogdanom iz vojskom rastočene Zane), bili su i dalje Marinin rokerski izazov. Ta rock and roll joj je bio prvi medij. Otpočetka smo je vidjeli kao heroinu rocka. Imena koja je poštovala, bendovi i njihovi lideri bili su Bijelo dugme i Goran Bregović, Riblja čorba i Bora Đorđević, Azra i Đoni Štulić. Voljela je novi talas. Dapače, osjećala se kao njegov dio.
Ali od prvih izleta za Mehu Puzića i Šabana Šaulića (još 1970-ih), crossovera Lepe Brene (s Batom Kovečem i Sitnije, Cile, sitnije) i Radoslava Rodića Rokija, pa Mire Kosovke, Miloša Bojanića, Zorice Marković do otkrića Džeja Ramadanovskog (na MESAM-u ’87 rekla je: Siniša, videćeš, taj će biti car), Marina i Futa nalazit će unosne nuggetse u mutnim vodama turbo folka i balkanskih rima. Što zbog rata, što zbog… ja to više neću pratiti.
Kako su 1980. istjecale komunikacija nam se svela na intenzivnu poslovnu „ljubav preko žice“ kako je prepjevala engleskom Slovencu Aleksandru Mežeku jedan čitav obećavajući, ali slabo prodavani album. Futina Što to bješe ljubav na njezine nadahnute stihove za Olivera Dragojevića i Split 88 postala je evergreen popa i ljubavna balada par excellence. Stipica Kalogjera je u klasičnoj orkestraciji s efektnom modulacijom dotaknuo vrhove aranžerskog umijeća.
Da, Marina, poetesa nevjerojatnog asortimana. Rekli smo: počela je 1973. sa Srđanom Marjanovićem i akustičarskim triom DAG, preko Yu grupe, Slađane Milošević, Bisere Veletanlić, Smaka, Olivera Mandića i Mirzinog jata do Zane, Čolića, Nede, Miše, Doris, Massima Savića i Magazina – od Apsolutno tvoj, preko Dodirni mi kolena do internacionalne Zora je i Što to bješe ljubav. Na dva posljednje albuma Magazina, Dobro jutro i Da me te zaljubit u mene (1989. – 1991.) dijeleći tekstove s mladom Vjekoslavom Tolić, budućom Huljić, simbolički će predati svoj rukopis hrvatskoj pop diskografiji. Rime Vjekoslave Huljić bit će svojevrstan hommage neusporedivoj Marini Tucaković, nenadmašnoj heroini pop stiha.
P. S.
Ovaj osvrt kao plod mog sjećanja na Marinu spominje uglavnom njezine Jugotonove naslove. S više od 1400 punktova u samom discogsu (prema recimo Novkovićevih 1220) popisati sve njezine važnije radove značilo bi umjesto ovih par novinarskih kartica ispuniti solidnu knjižicu, a s bilješkama i pravu knjigu. Netko će za Marinu, nadam se skoro, i to napraviti.
I ne umišljam si da me čuješ, no svejedno, Marina, oprosti!
Marina Tucaković preminula je u nedelju, 19. septembra nakon dugogodišnje borbe s kancerom dojke. Bila je smeštena u KBC Dragiša Mišović usled zaraze koronavirusom.
Bonus video
Ceca se pred našim kamerama rasplakala zbog Marine Tucaković: Guše me emocije
Pratite portal Nova.rs i na društvenim mrežama Instagram, Fejsbuk i Tviter.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare