Nenad Jeremić / Foto: Privatna arhiva

Početkom epidemije, mnogi građani Srbije koji su radili u inostranstvu vratili su se u maticu. Kako su ušli u zemlju, bili su optuženi "da unose zarazu" i da hoće "za džabe da se leče". Kako je vreme proticalo, vlast je promenila ploču, pa je počela da poziva povratnike da ostanu u Srbiji. Pitali smo njih trojicu - da li će da ostanu u zemlji.

Pišu: Aleksandra Petrović, Ana Lalić, Ivan Popović

Kragujevčanina Nenada Jeremića, koji je na privremenom radu u Francuskoj, pandemija koronavirusa zatekla je u Srbiji. U razgovoru za naš portal, Nenad objašnjava da je došao na planirani odmor kako bi video porodicu, ali u trenutku kada je trebalo da se vrati, Srbija je proglasila vanredno stanje, te je neplanirano ostao tri meseca. Sada čeka otvaranje granica kako bi se vratio na posao.

„Francuska još nije otvorila granice, a prema nekim mojim saznanjima trebalo bi od 15.juna da dozvole ulazak u zemlju. Čim otvore, vraćam se na posao, koji me na svu sreću čeka“, iskreno počinje razgovor 48-godišnji Nenad, dodajući da je u inostranstvo otišao „silom prilika“.

Nenad Jeremić / Foto: Privatna arhiva

Pre tri godine Nenad je ostao bez posla u jednoj državnoj firmi u Kragujevcu, a da bi prehranio porodicu, počeo je da se bavi krečenjem i sitnim kućnim popravkama, iako to ranije nikada nije radio. Poslovi su bili neredovni, a dnevnica za usluge varirala je od svakog pojedinačnog dogovora, priča Nenad, navodeći da je već tada počeo da razmišlja o odlasku u inostranstvo i tamo radi isti posao, za koji je, tvrdi, znao da je bolje plaćen. Pre nepunih godinu dana preselio se u Francusku i počeo da radi za firmu koja se bavi renoviranjem starih vila.

Mladen Ilić iz Majdanpeka u iščekivanju otvaranja granica i poziva od strane kompanije za koju je radio u Hrvatskoj, pokušava da nađe posao i u svojoj zemlji.

„Čekam da granica sa Hrvatskom bude otvorena, ali osim toga, pošto sam radio u jednom hotelu na hrvatskom primorju, čekam da se tamo stvore uslovi za početak sezone. I dalje se zvanično vodim kao njihov radnik i očekujem poziv. Čim se to bude dogodilo odlazim“, kaže Mladen.

U međuvremenu pokušava da pronađe posao i u svojoj zemlji.

„Nisam sedeo skrštenih ruku, pokušavao sam da posao nađem i u Srbiji. Ne mora to biti Majdanpek, može i Beograd, ali mi već neko vreme ne polazi za rukom. Možda se i to desi, pa ako ponuda bude dobra promenim odluku i ne odem“, dodao je Ilić.

„Meni je dnevnica u Srbiji maksimalno bila 25 evra, a u Francuskoj za isti posao dobijam i do 125 evra za dan, tako da mi ne pada na pamet da ostajem u zemlji. Mesečnu zaradu koju tamo imam nikada ne bih mogao da ostvarim u Srbiji. Kada platim stan, sve račune i pošaljem porodici, ostane mi i više nego što mi je potrebno“, priča Nenad.

Firma za koju radi Nenad Jeremić nalazi se u Nici na jugu Francuske i bavi se restauracijom i renoviranjem starih vila i kuća na Azurnoj obali. Ovaj Kragujevčanin objašnjava da je imao sreće sa poslodavcem, jer mu je sačuvao radno mesto tokom pandemije koronavirusa, a planira i da u Francusku preseli celu porodicu. Za preseljenje, kako navodi, nije presudna samo finansijska stabilnost, već i celokupno okruženje i bolji uslovi za život.

Nenad Jeremić / Foto: Privatna arhiva

„Sada kada sam video kako se živi u Francuskoj, intenzivno radim na tome da obezbedim papire za celu porodicu. Od moje plate bismo mogli sasvim pristojno da živimo u Francuskoj, koja je realno mnogo skuplja za život od Srbije, ali je odnos poslodavaca prema radnicima neuporedivo bolji nego kod nas“, kaže Nenad, navodeći da mu je svaki prekovremeni rad „pošteno plaćen“.

Iako nema višegodišnji gastarbajterski staž, Nenad ne krije da mu život na jugu Francuske po svemu odgovara i da bi tamo mogao trajno da se preseli. Priznaje i da se tokom boravka u inostranstvu distancirao i od dnevnopolitičkih tema, kojima su ljudi u Srbiji svakodnevno izloženi.

„Ovo je zemlja u kojoj se i deca bave politikom, a to nije zdrava atmofera za odrastanje. Zato i radim na tome da celu porodicu preselim u Francusku, jer ne želim da sutra budućnost moje dece zavisi od toga da li će biti politički podobni ili nepodobni. Ovde smo svakodnevno izloženi političkim pričama i gledamo jedni na druge kroz pripadnost ‘ovima’ ili ‘onima’. Zbog toga svoju i budućnost svoje dece vidim van granica Srbije“, zaključio je Nenad.

„Ne razmišljam o Srbiji kao opciji“

Novosađanina Milana Đorđevića je izbijanje epidemije „uhvatilo“ u Srbiji, odakle je za svega par dana trebao da se vrati u Nemačku gde godinama radi na građevini. Kako kaže, ovo mu je najduži boravak u zemlji u poslednjih pet godina, ali sad već sa nestrpljenjem čeka da se vrati u Minhen.

„Prvih mesec dana mi je prijao i odmor od posla i to što mogu da provodim vreme sa porodicom i prijateljima, mada je i to bilo sporadično, zbog epidemije. Iskreno, nisam verovaro da će ovaj virus toliko da promeni svet i da ću, i nakon tri meseca i dalje biti ovde. Ušteđevina se već polako topi i sada se već brinem šta i kako dalje“, kaže Đorđević. O traženju posla u Srbiji još ne razmišlja kao opciji i nada se da neće ni morati.

Foto: Privatna arhiva

„Za poslove koje tamo radim i zaradim, ovde se nude bukvalno petostruko manje dnevnice. Takođe, uslovi rada su potpuno drugačiji, a o bezbednosti i da ne pričamo. Mesečna plata na građevini u Srbiji tamo se zaradi za nedelju dana. Uz to, imate radno vreme, svu zaštitnu opremu, obezbeđenu hranu, vikende… čak i na gradilištima, Nemačka je prosto Nemačka: zna se red i znaju se pravila. To jeste težak i naporan posao, ali barem znate zašto ga radite“, kaže naš sagovornik. Đorđević kaže da se upravo i u borbi protiv virusa mogla videti razlika između Nemačke i Srbije.

„Ja sam takav tip čoveka kom prija da živi u okruženju gde se poštuju pravila i gde je sve organizivano do najsitnijih detalja. Evo i danas, u Nemačkoj ako izađete na kafu ili pivo, morate da popunite formular sa svojim podacima, brojem stola i vremenom kada ste bili, kako bi mogli da prate kontakte ukoliko se ponovo pojavi epidemija. Istovremeno, u Novom Sadu su već uveliko prave žurke, kafići su puni, tržni centri takođe, ljudi se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo i kao da ne može da se ponovi“, kaže Đorđević.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare