Tekst o pokliču "Za dom spremni" za koji je Miljenko Jergović napisao: Prvi put za deset godina vas molim - Delite ovo!

Pismo Snježane Banović u Nacionalu:

“Poštovana ministrice Obuljen Koržinek,

pišem Vam ovo pismo krajnje razočarana. Naime, do danas, čak četiri dana nakon masovnog skandiranja zločinačkog pozdrava “Za dom – spremni!” zagrebačkim ulicama i Hipodromom, niste reagirali. Niste reagirali uime resora kojem je, osim užim instrumentima politike, naprosto dano da se bavi i nekim širim značajkama općih društvenih pojava.

Pretpostavljam da hipodromsku masovku ne držite kulturnim događanjem, barem ne onakvim kakve su manifestacije koje pohađate, otvarate i potičete u svoje i u ime svoje Vlade. Tu smo već na nekom zajedničkom polazištu. No, Vaša šutnja nagoni na zaključak da ste ipak skloniji misliti da je to nekidan bio kulturni događaj. U tom ćemo se slučaju ovim putem morati javno sukobiti, što nam neće biti prvi put pa to ne bi ni trebao biti problem.

Uzimam dakle posve svojevoljno stajalište da se obje slažemo kako je hipodromsko slavlje zlih duhova prošlosti bilo nešto posve nekulturno, i gore od toga. A najljući začin toj nekulturi dao je taj nesretni poklič oko kojeg se svojedobno oglasio čak i Vrhovni sud RH. A nije morao. Jer svaka kako-tako moderna vlast na ovome svijetu čini sve da bi se ogradila od manifestacija koje se ponose zločinačkim usklicima iz Velikog rata za koje svatko imalo školovan zna da su pod njima vršeni najgori zločini protiv čovječanstva u povijesti ljudskog roda.

Zašto se još niste ogradili od takvih pokliča i od takve ikonografije?

Svatko od kolega na Vašemu mjestu u EU-u koji podržavate sigurno bi to učinio jer manifestacije ove vrste itekako zadiru u resor kulture. Ubijaju je, naime.
Obje smo odavno učile i naučile iz istih izvora da kultura nije samo infrastruktura, institucije, (priznati) umjetnici i umjetničke organizacije, udruge etc. Kultura je način života, velik dio identiteta nekog mjesta i njegovih stanovnika, od folklornog tanca preko drugih lokalnih tradicija pa do života ulice, medijskog zapisa, tradicionalne kuharske vještine, parka, mode… I glazbenog izraza, makar on bio i široko estradni, a u kojem bismo bez imalo krzmanja morali razaznati kad se, blago rečeno, relativiziraju nevine žrtve i normalizira Zlo. To je taj širi pogled na kulturu kao gradivnog tkiva svekolikog društva, ne samo Vašega resora. Ali upravo je vaš resor u tom području odlučujući, mora znati reći: “Sad je dosta!”

Priznajem da sam zato očekivala barem malu prosvjednu repliku, i to u Vašem prepoznatljivom diplomatskom stilu kojim volite započinjati svoja izlaganja… Ističem i ono što nas jako žalosti, što željno iščekujemo… pa ju možda nastaviti ovako: … da se ovakve manifestacije ruku podignutih u zrak, ikonografije koja slavi zločince i njihova zlodjela neće više nikada ponoviti u glavnom gradu države u sklopu EU koja se odavno opredijelila po pitanju fašizma, nacizma, ustaštva… itd.

Eto, tako sam nešto očekivala.

A sada dolazimo na moj izravni povod razgovora s Vama. On je čudan, kao i svaki naš dosad, ima primjese ljubaznosti, svakako i neke neodređene površnosti jer se događa usput, kao na primjer zadnji put u gledalištu maloga privatnog kazališta kad ste se pravili da se ne poznajemo. Non ti conosco, veli jedan Držićev lik, upinjući se na prstiće. Razumijem to. Nisam netko važan Vama i vašem entourageu. Dokazana sam ljevičarka i strano mi je svako nacionalno zatvaranje, a kamoli ovakvi masovni ispadi ustaštva i kao takva Vam se obraćam.

E, sad ježili se Vi od nas ovo malo preostalih ljevičara ili ne, jamčim Vam jednu stvar:

Ovo je pismo je spoj nesreće i utopije. Zato je od sljedećih redaka pa do kraja pisano u prošlosti.

Krenimo od činjenica, a svaka je na mjestu jer sam desetljeća provela u istraživanju istih. Objavila knjige, članke, znanstvene, stručne, svakakve. Reklo bi se najkraće: imam ekspertizu.

Dakle, počnimo od Vašega rodnog Dubrovnika, usuvo, kako bi rekla naša čeljad iz Grada.

Pod pokličem Za dom spremni! ustaše su ubili 128 Dubrovčana, njih 57 ranili i 161 poslali u logore. Većinom starce, žene, djecu.

Gola i strašna činjenica.

U mome pak rodnom gradu Zagrebu, na Dotrščini na rubu Maksimirske šume, tek nekoliko kilometara od mjesta prošlotjedne proslave kolektivnog zanosa isprepletenog između ostaloga i oko masovnoga ZDS-a kojim tradicionalno započinje neki svoj šlager popularni pjevač, stradalo je pod istim pokličem na tisuće ljudi, među njima i mnogi umjetnici i kulturni radnici, u stvari elita. Ljudi iz Vašeg resora. Tu smo napokon došle na temu ove dopisnice.

Stradali su baš u ovo vrijeme godine 1941. na području koje se rasprostire upravo oko veličine Hipodroma. Oni, Vaši nositelji potencijalnih nagrada, ordena, spomenika, trgova i ulica. Elita! Nestali, u mukama. Ne možemo ni pretpostaviti kakva smo samo djela zauvijek izgubili u toj bezdušnosti koju sad promoviraju hipodromske neznalice, kukavice i promotori Pavelića i njegovih ubojica.

Božidar Adžija, Otokar Keršovani, August Cesarec, Ognjen Prica, Viktor Rosenzweig.

Da spomenem samo neke.

Znače li Vam, ministrice, nešto ta imena?

A dodat ću i još neke, meni osobito drage, a zaboravljene. Mlade glumce iz HNK-a. Njima sam posvetila jednu svoju knjigu, željela bih da ih upamtite:
Vojko Kavić-Kardoš, ubijen u Jadovnom, bačen u rupu, eno je i danas zjapi. Rade Sladić, strijeljan na nepoznatome mjestu, Ivan Štrk, strijeljan na toj istoj Dotrščini. Veljko Ilić, strijeljan na toj istoj Dotrščini.

Čitav prostor te mrke maksimirske šume prekriven je danas bršljanom ne bi li žrtve, kako netko lijepo reče – bile spokojnije. Osim spomen-obilježja, uz put koji ide tužnom dolinom njihovih grobova postavljene su mramorne ploče s uklesanim stihovima Ivana Gorana Kovačića. Ono njegovo o očima i danas mi je najteže čitati: Moje su oči zgasle na mome dlanu. Nije pjesnička figura.

U ljeto 1941., kada su ubijeni, dok se oko njih urlalo “ZDS!”, bili su ti dragi mladi glumci u dobi mojih današnjih studenata. Zato ih ne puštam u zaborav, zato Vam ih nabrajam.

Nekidan ste, poštovana ministrice, dodjeljivali Nagradu “Vladimir Nazor”, najvišu državnu nagradu u kulturi. Pjesnik Nazor pobjegao je koji mjesec nakon prvog vala ustaškog pogroma i terora iz svoga zagrebačkog doma preko rijeke Kupe. U partizane. Jer nije mogao izdržati ZDS i sve što te tri kratke riječi predstavljaju. U malom, trošnom čamcu otplovio je sedamdesetogodišnji bard, u kojem je, kako veli, prenio i sve kamenje svojih briga, svo gvožđe svojih mržnja, sve olovo čekanja… O tome smo obje čitale još u osnovnoj školi, pa da se podsjetimo:

Al i sve moje nade,
ljubavi, čežnje, zanose
tobom će onkraj rijeke
što korito joj biva
široko i duboko
da dijeli od Dobra Zlo!

Vratimo se na Hipodrom. Pitanje koje se postavlja u ovakvim prilikama jest jednostavno, a upitao bi Vas to, sigurna sam, moj profesor Predrag Matvejević da je danas živ, a koji je ovakvih pisama napisao cijelo more.

Kako se vratiti razumu?

To je pitanje. I kako odijeliti od Dobra Zlo?

Lako. Samo treba odlučiti kojim putem nastaviti. Odreći se odurnog ustaškog pokliča ili se odreći Nazora. Ne ide to dvoje zajedno.

Odijelite poštovana ministrice Dobro od Zla, budite Kupa, a ne Rupa.

Rupa u Dotrščini, rupa u Jadovnom, rupe na toliko mjesta širom Lijepe Naše, i šire… ne dajte te nevine umjetničke žrtve drugi put svirepoj smrti. O kojoj iznova, a u vezi Hrvatske ovih dana bruje mnogi svjetski mediji. Zato jer to baš nikako nisu samo “tri riječi jedne pjesme”.

Prenesite, jer uvjerena sam da još uvijek ima šansi za sve nas, zajedno sa svojom Vladom, kao i taj stari trošni Nazorov čamčić, cijelu Hrvatsku na teške al svete puteve poštenja i slobode… sad je trenutak, Vi za to instrumente imate.

Samo se treba riješiti jednostavne dvojbe kultura-nekultura“, napisala je Snježana Banović.