"Glasam za Rezoluciju o Srebrenici, nikad više genocid": Pismo haškog osuđenika Radislava Krstića

Odbrana Radislava Krstića je u junu ove godine Međunarodnom rezidualnom mehanizamu za krivične sudove, nasledniku Haškog tribunala, podnela zahtev za prevremeno puštanje na slobodu uz pismo koje je nasao sam Krstić, a u kojem izražava duboko kajanje zbog učešća u genocidu u Srebrenici.

Krstić je u pismu naveo da bi i sam glasao za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici koju je u maju 2024. godine uvojila Generalna skupština Ujedinenih nacija, kao i da bi, ukoliko mu se ukaže prilika, otišao u Potočare da se pokloni senima žrtava i zamoli za oproštaj, piše N1.

Poručio je i da bi ljudi u bivšoj Jugoslaviji, ukoliko njegove reči stignu do njih, trebalo da "zastanu i pomisle – nikad više".

Pismo Radislava Krstića, koje je Mehanizam danas javno objavio, prenosimo u celini:

"Prije nekoliko dana, najviši i najvažniji forum na svijetu, Generalna skupština Ujedinjenih nacija, glasala je i usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Ovom Rezolucijom određen je 11. juli kao dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, osuđeno svako negiranje genocida i pozvani su svi ljudi da žale i pamte žrtve koje se ne smeju zaboraviti.

Za ovu rezoluciju glasala je većina zemalja na svijetu, za ovu rezoluciju glasam i ja iako nemam pravo glasa. Nemam pravo glasa jer se u ovoj Rezoluciji pominje i moje ime. Moje ime se pominje jer sam pomagao i podržao genocid, moje ime se pominje jer sam počinio krivično djelo nezamislivo i nedopustivo. Ne tražim oproštaj, ne tražim razumjevanje, jer znam da ne mogu i da ne treba da ih dobijem.

Svakog trenutka, svakog dana, mislim na žrtve genocida u Srebrenici, žalim ih i molim se za njihove duše. Vjerujem da majka i sestra nevino stadalog neće povjerovati da su ove riječi iskrene, znam da moje riječi ne mogu da ublaže bol, da ne mogu da umanje patnju koja nikada neće nestati. Ja to i ne očekujem, niti imam pravo da to tražim i molim.

Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija. Volio bih ljudi koji će zajedno živjeti na tim prostorima kada mene ne bude, ako do njih nekim čudom dođu ove riječi, da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt zbog toga što je neko druge vjere, druge nacije ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid.

Volio bih da svi razumiju da genocid ne može da počini jedan narod, da ne postoje genocidni narodi, već da su genocid u Srebrenici počinili pojedinci, da su jedino oni krivi, da za svoja djela i nedjela treba da odgovaraju i da sam nažalost i ja jedan od njih.

Ovdje ističem da prihvatam presude iz 2001. i 2004. godine gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao pročinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine, da sam ja pomagao i podržao genocid tako što sam znao da neki članovi Glavnog štaba imaju namjeru da počine genocid, da sam znao da Glavni štab nema dovoljno svojih snaga da izvrši pogubljenja bez upotrebe snaga Drinskog korupsa i da sam znao da će upotreba snaga pod mojom komandom značajno doprinjeti da se izvrši egzekucija bošnjačkih zarobljenika.

Pomogao sam i podržao i zločin protiv čovječnosti kroz učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno uklone bošnjački civili iz Potočara između 10. i 13. jula 1995. godine gdje sam učestvovao u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom transferu žena, djece i starijih iz Srebrenice u čemu sam učestvovao znajući da su civili u Potočarima izloženi ubistvima, silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima.

Ovo pismo pišem poštovanoj Predsjednici Mehanizma u postupku koji se vodi po mom zahtjevu da posle 26 godina, posle četiri zemlje i sedam zatvora u kojima sam izdržavao kaznu, budem pušten na slobodu. Poštovana Predsjednica će donijetu svoju odluku, uvjeren sam na osnovu prava, pravde i zakona. Tu odluku, kakva god bude, kao i uvjek do sada, prihvatiću bespogovorno, kao izraz prava i pravde.

Odluka poštovane Predsjednice može biti pozitivna zbog mog narušenog zdravlja, zbog mojih godina, zbog nasilja koje sam i ja preživio u jednom od zatvora u kojima sam izdržavao kaznu.

Može biti i negativna jer kriv sam za teško krivično djelo koje se ne oprašta, međutim kakva god da je odluka, molim da se ovo moje pismo javno objavi, da moje riječi čuje što više ljudi u zemlji iz koje sam, da možda moje riječi bar nekog podstaknu da razmisli o strašnom zločinu u kome sam učestvovao, o kazni koja je usledila, o dubokom bolnom ali zakasnjelom kajanju sa kojim živim već decenijama.

Na kraju, ako doživim, ako jednog dana budem pušten, ako se sa tim saglasi Predsjednica Mehanizma, ako to dopuste porodice žrtava, želio bih da se još jednom u životu nađem u Potočarima da se poklonim sjenima žrtava i zamolim za oproštoaj.

S poštovanjem

Radislav Krstić

u Den Hagu 18.06.2024", navodi se u pismu.

Prva osoba osuđena zbog genocida u Srebrenici

Podsetimo, generala Krstića, bivšeg komandanta Drinskog korpusa VRS, apelaciono veće Haškog tribunala je 19. aprila 2004. pravosnažno osudilo na 35 godina zatvora, proglasivši ga krivim za pomaganje i podržavanje genocida u Srebrenici, progon i ubistva srebreničkih Muslimana u julu 1995.

Pravosnažna presuda generalu Krstiću prva je u kojoj je Haški tribunal utvrdio da je VRS u Srebrenici počinila genocid. Tom presudom bila je smanjena kazna od 45 godina zatvora, koju je 2001. Krstiću izreklo prvostepeno veće Tribunala.

Prvostepenom presudom, general Krstić bio je osuđen za počinjenje genocida, ali je apelaciono veće taj deo presude preinačilo.

Generala Krstića uhapsile su međunarodne snage u BiH 2. decembra 1998. Posle pravosnažne presude Tribunala, Krstić je 2004. bio upućen u Veliku Britaniju na izdržavanje kazne. U britanskom zatvoru, generala Krstića su nožem napali i ranili muslimanski zatvorenici, zbog čega je 2013. prebačen u Poljsku.

BONUS VIDEO: Srebrenica - obeležavanje 29 godina od genocida