Piše Željko Ivanović: Vučića boli IBAR, a ne Srebrenica

Zabrinjava najnoviji talas populizma kojim kreatori i promotori srpskog sveta zapljuskuju crnogorsku javnost, tako da je i naivnima jasno kako se radi o planskom i udruženom poduhvatu, nalik onom iz pomenute 1989. To je jedina srećna okolnost u ovoj istorijskoj paraleli - što sada imamo iskustvo AB revolucije i „događanja naroda“ pa je mnogo lakše prepoznati suštinu procesa i vidjeti kuda oni vode. Zbog mlađih generacija, ali i radi današnjih perjanica „novog talasa“, poput Milana Kneževića ili Dragoslava Šćekića, koji su u pomenutom „vremenu zla“ bili u osnovnoj školi - treba podsjetiti na neke ključne momente tog vremena, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.

Dakle, u novembru 1989. srušen je Berlinski zid kao simbol gvozdene zavjese koja je dijelila komunizam i kapitalizam, autokratski i demokratski svijet. Za razliku od svih evropskih zemalja bivšeg istočnog bloka, jugoslovensko odnosno srpsko-crnogorsko rukovodstvo je odlučilo da umjesto u budućnost, potrči u prošlost. Pod motom „odbrane golorukog srpskog naroda“ pokrenuta je tzv. AB revolucija koja je uvela zemlju u anarhiju, a onda i u rat, zločine i razaranja, hiperinflaciju i sankcije, bijedu, nestanak jedne, pa druge, pa treće države. Epilog je bio tragičan za sve bivše republike SFRJ, a za srpski narod u ime čije odbrane je sve pokrenuto - najtragičniji. Srbija je izgubila dio teritorije, dio stanovništva, jedni su poginuli, drugi, mahom najpametniji, emigrirali, i umjesto da stane uz rame Njemačke i Francuske, Srbija je završila u društvu sa Albanijom, u to vrijeme najzatvorenijom i najsiromašnijom zemljom komunističkog carstva.

Umjesto suočavanja sa tom, najpogubnijom epizodom u istoriji države i naroda, Vučić i njegove marionete u BiH i Crnoj Gori svakodnevnim izjavama, manifestacijama, propovijedima, pokušavaju da za zablude i tragične promašaje sopstvene politike okrive druge - opoziciju, susjede, Evropu, Zapad i čitav sistem vrijednosti utemeljen na demokratiji i slobodnom pojedincu. Milošević, Karadžić, Mladić, ispadaju u tom narativu junaci i heroji srpstva, a Đinđić, Vesna Pešić, čak i Koštunica, izdajnici i strani plaćenici. Kao i krajem 80-ih slušamo narativ o Jasenovcu, nepravdi, Srbima kao vječitim pobjednicima u ratu i gubitnicima u miru, CIA i Vatikan su opet zinuli na njih, dok majka Rusija figurira kao jedini prijatelj, saveznik i branitelj.

Ključno pitanje koje se postavlja danas isto je kao i ono iz 1989. kada se Srbiji dogodio narod i Slobodan Milošević. A ono glasi - da li je posrijedi proklamovana odbrana srpskog naroda ili odbrana jednog režima?! Odgovor je mnogo lakše dati danas, baš zbog pomenutog iskustva 90-ih. Prije će biti da Vučiću mnogo više smeta IBAR i ubrzani put Crne Gore ka punopravnom članstvu u EU nego glasanje njene delegacije za Rezoluciju o Srebrenici. Ako nekome nije bilo jasno zašto su AV i njegova propaganda podržali Mandićevo presvlačenje i podršku Spajićevoj Vladi, sada mogu jasno da vide. Višemjesečni napori da se tiho i neprimjetno potkopa prozapadni kurs Crne Gore i ona vrati u fatamorganu srpskog sveta, ovih dana doživljavaju kulminaciju. I dovode u pitanje opstanak ove parlamentarne većine.

Opet mala rekapitulacija. Crna Gora je 1997. izabrala evroatlantske integracije kao svoj put u budućnost, dok se Srbija, dvije i po decenije nakon toga, i dalje dvoumi. Podgorica je 1999. izbjegla totalni rat sa Nato alijansom, a 2017. je postala punopravna članica najmoćnijeg vojnog saveza, koji okuplja najdemokratskije zemlje svijeta. Srbija još ne zna gdje su joj granice, ko su joj najbliži partneri i koji je pravac kretanja. Za Crnu Goru su Evropa i demokratija konačni izbor, Srbija se još premišlja, Kina i Rusija su mnogo bliži Vučiću i režimu nego Njemačka i SAD.

U pomenutom putovanju Mandić i Knežević su bili, na njihovu žalost, na pogrešnoj strani istorije, kuda su gurali i nedužne crnogorske Srbe, makar one koji su za njih glasali, stavljajući svoje pogrešne izbore i poraze na dušu svojih birača! Djelovalo je, nakon avgusta 2020. i pada hobotnice, da Mandić i Knežević, posebno ovaj prvi, prepoznaju promašaje i stranputice kojima su išli u prošlosti i da su spremni za novu politiku. Što je Mandić, istina, već jednom pokušavao, poslije referenduma, kada je čak za prvobitno ime stranke predlagao Novu demokratiju, bez dodavanja nacionalnog atributa. Ali kada su se digli kuka, motika i BIA, nije imao snage da se odupre i stvari su se vratile na fabrička podešavanja. Sada se i u tom smislu donekle ponavlja istorija. DNP je već poodavno ispostava SNS-a u Crnoj Gori, a Knežević čovjek za vezu, nekom od braće Vučića ili samo Vučeviću, odnosno Parezanoviću?! Mandić je prihvatanjem mjesta predsjednika Skupštine i Sporazuma o stvaranju parlamentarne većine na zapadnom kursu i politici pokušao da napravi blagi otklon od beogradskog režima, ali nije Vučić malo dijete.

Zato gledamo svojevrsnu reprizu 1989, nadam se sa potpuno drugačijim epilogom. Jasno je i danas, kao što je bilo i onda, da je Vučiću stalo do članstva u EU koliko je onda bilo Miloševiću do očuvanja Jugoslavije. I onda i sada se pod firmom odbrane srpskog naroda od nevidljivog neprijatelja, u stvari, branila i brani autokratija i samovlašće. Tada Miloševićevo, danas Vučićevo. U crnogorskoj epizodi nacionalistički narativ povodom Rezulocije UN u Srebrenici koristi se kako bi se srušila aktuelna Vlada a time i usporio, ako ne i zaustavio, crnogorski put ka članstvu u EU. Drž‘te lopova, najčešće viče onaj ko je organizovao krađu - tako i oko Rezolucije UN najveću galamu diže Vučićev režim koji je daleko najzaslužniji što je takva inicijativa uopšte pokrenuta unutar svjetske organizacije. Negiranje genocida u Srebrenici u produženom trajanju, duže od deceniju, veličanje osuđenih ratnih zločinaca, nacionalistički narativ protiv susjeda, destabilizacija regiona, srpski svet kao nova verzija AB revolucije - to su “toponimi” Vučićeve „državotvorne“ politike koja je Srbiju opet dovela u konfrontaciju sa demokratskim zemljama svijeta, što za posljedicu ima i ovu Rezoluciju. Nema (još) tenkova i „oslobodilačkih“ pohoda u kojima Srbija nije učestvovala, pa nema (još) ni sankcija i potpune izolacije, ali može se zaključiti, dobronamjerno naravno - Srbija nije na dobrom putu.

Spajić, Bečić i manjinski prvaci koji tvore aktuelnu parlamentarnu većinu imaju odgovornost da odbrane evroatlantski put i vrijednosti kao temelj današnje Crne Gore. I tu nema savijanja, trgovanja i bježanja sa časa. Posebno ne smije biti povlađivanja svakodnevnim pokušajima da se ova država uvuče u istorijske ili vjekovne nesporazume i sukobe Srba i Albanca ili Srba i Hrvata. Kosovo je bilo sastavni dio Srbije i tada unutrašnje pitanje te zemlje, a ne CG. Već duže od 15 godina je nezavisna država i ako Srbija ima razloga da žali, ili još bolje da se preispituje kako je izgubila dio teritorije - Crna Gora nema nijedan razlog za to. Narativ koji se nameće po sistemu ko da mi iz dušeuzme Kosovo, opasan je pokušaj uvlačenja Crne Gore u mitomaniju ili sukobe koji se nas ne tiču. Na sličan način - eventualno ubacivanje Rezolucije o Jasenovcu na dnevni red crnogorskog parlamenta najmanje djeluje kao pokušaj suočavanja sa prošlošću! Uostalom, kakve veze CG ima sa Jasenovcem?! Niti je zločin počinjen na našoj teritoriji, niti u ime CG, niti je bilo koji Crnogorac vodio glavnu riječ u egzekucijama. Jasenovac je pitanje koje se prvenstveno tiče Hrvatske i njenog suočavanja sa zločinima NDH, a onda, na sasvim drugi način, Srbije i Izraela, jer su među žrtvama najbrojniji bili Srbi i Jevreji.

Čini se da Mandić, koga već neke bivše stranačke kolege prozivaju da je krenuo Kilibardinim putem, nema snage da se odupre iracionalnom narativu, Vučiću, crkvi i njihovoj propagandnoj mašineriji. Ako se to desi i on, kao 2007/08, poklekne, onda Spajić nema šta da kalkuliše i odlaže. Pošteno je dao šansu liderima dijela Srba u CG da budu dio pobjedničke i evropske većine, ako oni to prospu, treba se pozdraviti i završiti sa eksperimentom. Što bi onda značilo - novi izbori. A ne nova većina unutar postojeće Skupštine, jer je prva solucija demokratska i sa punim legitimitetom. Ukoliko pak Mandić smogne snage da kaže istorijsko NE Vučiću, Porfiriju i njihovim kuririma u CG, onda bi put države ka IBAR-u i članstvu u EU bio zaštićen i sačuvan pod okriljem aktuelne parlamentarne većine. Da li bi umjesto DNP-a u priču ušle BS ili Ura ili SD, samo je tehničko ali ne i suštinski važno pitanje. Mandić je, dakle, na potezu.