Oglas

Viktor Sadiković
Viktor Sadiković / Viktor Sadiković

Krenuli na kafu, završili u kanjonima Srbije: Put koji menja način na koji gledate život

02. maj. 2026. 08:16

Postoji jedna scena koju često viđamo - a neki je, od nas baš "tih", i žive. Šta će ti ovo?

Oglas

Motor i visok i širok, svakako težak. Rol bar kompletan - na donjim kreš pedovi personalizovani u Genevafly 3D studiju iz Kraljeva sa sve nosačima za go pro kameru (o da jedini to imam na balkanu), na gornjim vise vodonepropusne torbe u kojima su kišna odela i prsluci sa grejačima. Iza svega držač za flašicu. Tri metalna kofera se nikad ne skidaju i vazda su polu-puni. Guma kramponka naravno. Jakna a la Mongolija, pantalone za Dakar, čizma za TET. Mašina je spremna da čisti minsko polje u Donjeckoj oblasti, od opreme fali kelvar. Silazim s motora. Stav - Ares kovan u ognjištu ratovanja. Pogled (i brada) kralja Leonide koji ce ovog puta sam da brani "klanac".

I onda...Konobar donese kratki espreso. Kratak, kraći nego li "tura" do kafića. Prva od tri planirane, i sve do jedne su u krugu od kilometar...dobro, dva: Cvetni Trg, Hotel Moskva, pa kafana Znak pitanja. I dobro je da su gume baš takve kakve zapravo jesu, a i ABS pro je tu - one kocke oko Saborne crkve i dalje ne praštaju. Nema klizanja. Ne danas.

I onda dođemo do pitanja na koja veoma teško dajemo odgovor: Šta je zapravo naprava koju vozimo? A na to se nadoveže: Da li su nam stvarno potrebni? Ima li opravdanja za sve te Afrike, Super Tenere, GS-ovi, Multistrade i KTM-ovi sa agregatima zapremine 1.3+ i teški skoro 300 kilograma natovareni za misiju na kraj sveta?

Subota je. Temparatura 22 stepena Celzijusa - može se reći idealna. Noga već kuva u dobokoj čizmi, i dok hvatam prvi srk pomenute kafe zvoni telefon. Poznato ime, znan glas, uvek isto pitanje: "Idemo?"

Pirot!

-Da.

Kad?

-Sad. Ili odmah, meni sve jedno. Može i juče!

Spreman sam. Uvek sam, i uvek ću biti spreman.

Ovog puta "južna pruga". Pirot. Dok Branislav drži besedu o jagnjetini dobro usoljenoj, mladoj, i crvenim paprikama, ljutim, punjenim pirinčom, meni misli lutaju dalje. U kanjone. Tačnije - četri komada.

Sićevačka klisura je prva na skeneru. Asfalt jeste star ali je pošten. Ne đida. Krivine nisu preteće, pozivaju na igru, da malo duši daš oduška, malo gasa, no klisura pita da usporiš. Stene zatvaraju Nišavu a cesta te tera da izabereš između brzine i pejzaža. Predlog: vidikovac Gradište. Skrene se ka selu Dolac. Pogled vredi lutanja.

Viktor Sadiković
Viktor Sadiković / Viktor Sadiković

U Pirot stižemo kasno a apartman Anastasija i Danka su topla preporuka. Tri minuta hoda od centra, ali bitnije, garaža koja se zaključava rol vratima. Ne zato što sumnjaš u poštenje ljudi već zbog toga što si umoran i nemaš živaca da skidaš pola opreme sa motora.

A Pirot...nije lep grad na prvu. Ali te zadrži, ni sam ne znaš zašto. Kačkavalj jak i kremast, peglana kobasicva opako dobra i ukusna. Kafana "Piroćanac" je pravi izbor za sve nas gurmane, osim nedeljom. Nedeljom ne rade. Grad nedeljom je pust no i kad smo zalutali u potrazi za doručkom našao se neko ko nas je "nahranio". Ovo je stvarno grad u kome ništa ne fali a da ni sam ne znaš zašto.

Dalje - kanjon Jerme. Krećemo iz Pirota ka Sukovu, pa nadalje ka manastiru Poganovo. Asfalt je uzak i star, reka je tik kraj tebe i prati te svaki kilometar. Povremeni odroni ti odvraćaju pogled od nabujale Jerme a sve sluti da bi trebalo voziti polako i oprezno. Nije ovo pista, ovo može biti dobar razlog zbog kog voziš.

Od Babušnice ka Beloj Palanci još dva kanjona - manja ali ne i manje lepa. Suva planina sa leve strane a uz nju reka Koritnica. Asfalt varira od perfektnog do ničim izazvanih udarnih rupa. Krateri te svakako čekaju i ako se vozi glupo .... ma šta me briga, moj stroj gazi sve.

I sad suština.

Ne, ovi motori nisu stvar potrebe i ne to nije priča o mašini. To je priča o nama, ljudima. To je beseda o slobodi koja sluti potrebu za identitetom koji se jedino može naći ispod kacige. I na kraju nada, ona najtvrdoglavija - da si svkog momenta spreman za put...tj. povratak. Tamo daleko bilo gde, a zapravo blizu tu, sebi. Mongolija, Meteori, Jerusalim... Naravno da nećeš svaki put otići dalje od Avale, i naravno da je lepo i do Divčibara i Zlatibora. I to sve spada pod ono zbog čega vozimo. Mi neki od nas svih ne računamo turu ispod 1000 km i dva dana vožnje. Sve ispod je zagrevanje jer sloboda dolazi kasnije. Kada tumaraš dovoljno dugo da iznova i iznova pronađeš sebe.

I sada će da dođe osuda. Kupio Multistradu da bi ga parkirao ispred kafića ili vozi R u kožnom odelu a slajder na kolenu fabrički nikad video asfalt. Motociklizam je iskren u svakoj svojoj formi i ne postoji merna jedinica tačnosti bilo čije priče. Besmisao je analizirati bilo šta jer svako vozi svoju priču.

A mi, mi hoćemo da znamo da možemo. Da ću da pregazim reku kao plitak potok, da ne brinem o asfaltu, rizli, deformitetima, klizištima, kiši ili vetru. Ja hoću da sam spreman na sve, na hladno, na toplo, na nepoznato. Da mogu da krenem - sada.

I tu je odgovor.

Ne kupuje se takav motor zato što ću otići sutra na put oko sveta. Kupuje se zato što što odbijam da neću.

Sutra Meteori, prekosutra Barselona, dogodine Mongolija. Živi bili pa videli.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare