Serž Genzbur i Džejn Birkin, Profimedia

Iako ga ljudi u Francuskoj sada smatraju genijem, što on zaista i jeste bio, on nikada nije bio dosadni genije. Nikada nije rekao: "Pa, idem ja sad da radim“. Nikada ga nisam videla da radi“, ispričala je glumica i pevačica Džejn Birkin o svom suprugu, čuvenom šansonjeru Seržu Genzburu.

Džejn Birkin objavila je upravo svoje memoare „Mankijevi dnevnici: 1957 – 1982“, nazvane tako po krpenoj lutki iz njenog detinjstva sa kojom se može videti i na omotu „Histore de Melody Nelson“, konceptualnog albuma Serža Genzbura. Birkinova je počela da vodi dnevnik sa 11 godina, obraćajući se u njemu lutki Manki. Rođena u Londonu u porodici u kojoj je majka bila glumica, a otac agent britanske tajne službe tokom Drugog svetskog rata, već sa 17 udala se za kompozitora Džona Barija, autora muzike za serijal filmova o Džejmsu Bondu i sa njim je dobila ćerku, sa 19 je igrala u „Uvećanju“ (Blow Up, 1966) Mikelanđela Antonionija, a potom se, na snimanju komedije „Slogan“ (1968), upoznala sa Seržom Genzburom i sa njim ostala u romantičnoj i kreativnoj vezi narednih 13 godina. Pevala je na njegovim albumima, a čuveni šansonjer smatrao ju je svojom muzom. Iz veze sa njim ima ćerku, glumicu i muzičarku Šarlotu Genzbur, a iz braka sa Žakom Doilonom ćerku Lu, takođe muzičarku i glumicu. Džejn Birkin danas živi u Parizu, a povodom izlaska njenih memoara razgovarala je sa novinarom britanskog „Gardijana“, govoreći o svojim dnevnicima, Mankiju, ćerkama i, naravno, Seržu Genzburu.

Za Mankija je ispričala da ga joj je doneo njen stric, verovatno ga je osvojio na tomboli u pabu, i da je on od tada „deo njihovih života“.

– I postajao je sve bolji sa godinama, jer je njegovo lice na omotu albuma „Histore de Melody Nelson“ privlačnije nego kada sam ga dobila. Kada je Serž umro (1991) Kejt i Šarlot bile su tako potresene da nisam znala šta da stavim u kovčeg da bi deca pomislila kako će biti bar malo sigurniji. Otrčala sam kući, uzela Mankija i stavila ga kod Serža. Blesavo je uraditi tako nešto, ali bolje i to nego da sam ga izgubila u nekom glupom hotelu ili da mu se desila neka druga idiotska stvar – priča Džejn Birkin.

Ona priča da je dnevnik pisala veći deo svog života, da su joj prvu takvu beležnicu poklonili roditelji, kao što je i ona ćerkama, i da je dobro voditi ga jer „kasnije možeš da se dobro ismeješ stvarima koje su te bacale u očaj“.

U dnevniku piše i o Džonu Bariju i, očekivano, mnogo više o Seržu Genzburu. Upitana da li ga je pisala češće kada je bila tužna, Birkinova je odgovorila potvrdno.

– Mislim da je većina dnevnika nefer, jer se oni pišu kada ste tužni, kada ste srećni imate mnogo boljih stvari koje možete da radite. Kada ih čitam, osećam se veoma umorno. Mora da je bila gnjavaža za Džona Barija kad dođe kući i vidi svoju sedamnaestogodišnju ženu koja je tamo i pušta mu vodu u kupatilu, dodaje mu novine. Kad pogledam unazad, pomislim: O, bože, pa videla sam samo svoju stranu priče – rekla je ona.

Novinar Tim Luis upitao je tada da li je sa Genzburom bilo bolje.

– Sa Seržom sam došla na svoje, jer on ništa drugo nije radio po ceo dan do što je smišljao vesele stvari koje bi radio sa mnom. Tako da sam bila neverovatno srećna. Bio je ljubomoran koliko i ja. Iako ga ljudi u Francuskoj sad smatraju genijem, što on zaista i jeste bio, on nikada nije bio dosadni genije. Nikada nije rekao: „Pa, idem ja sad da radim“. Nikada ga nisam videla da radi. Ne, kada sam ja snimala neke prilično loše filmove, on je pisao neke od njegovih najboljih stvari jer je bio iznerviran time što nisam bila tu. Imao je običaj da dolazi na sva snimanja filmova i onda sedi onako tužan u hotelskoj sobi, gde je i napisao „The Man With the Cabbage Head“ ili „Melody Nelson“. U tom smislu, bilo je to idealnih 13 godina – ispričala je Džejn Birkin.

Novinar „Gardijana“ podsetio je i na priču iz knjige o tome kako je Birkinova htela da se baci u Senu nakon svađe sa Genzburom, dodajući da ga opisuje i kao čoveka velikih gestova, spremnog da sve uradi zbog ljubavi.

– Pošto smo oboje bili pijani, ti veliki gestovi dolazili su prilično lako. Osim toga, pošto nisam baš tako glupa, shvatila sam da sam uradila nešto tako nečuveno da sam morala da uradim i nešto prilično veliko da bih ga ponovo osvojila – priča Birkinova.

Na pitanje šta o dnevnicima misle njene ćerke, kaže da ga one nisu ni čitale i ilustrovala je to Luinim rečima iz jednog intervjua, gde je zapitala „ko bi uopšte hteo da čita dnevnike svoje majke“.

Birkinova je u intervjuu preporučila mladim čitaocima da čitaju Grejema Grina, posebno „Suštinu stvari“ i „Brajtonsku stenu“, pričajući i da je upoznala pisca kada je imala 17 na kastingu za njegov komad „Klešući statuu“ i opisala njegove oči „tako plavim, kao da gledate kroz plavo nebo pravo u lobanju“.

Upitana za poslednju dobru knjigu koju je ona pročitala, rekla je da su to Igoovi „Jadnici“ koje nije pročitala nikada ranije, ali da ju je ponegde preskakala, kao što je, čitajući Tolstojev „Rat i mir“ takođe „preskočila malo delove o ratu“.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar