Maja Uzelac; Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

PROSTO. Dugo sam pisala o kompleksnim stvarima raznih vrsta, za manje-više svaku novinu u zemlji - o suptilnosti i sofistikaciji kulture i medija, društva, mode, interneta, bože me sačuvaj - čak i politike; shvatam, međutim, da grupno nismo savladali osnove funkcionisanja, samu bazu jbnog postojanja, koja treba da omogući dalje bavljenje bilo čim ozbiljnijim. I evo, najzad, imam iskustva, nemam frku, nije mi stalo do reputacije, a nemam ni nešto mnogo vremena. Prvi put u životu, pisaću kratko o najprostijim stvarima najprostijim rečnikom. Svima nam najviše znači, a više nemam živaca da preskačem. Uozbiljimo se. Budimo najbolji mi. Ne budimo pičke. Neko s rokom trajanja ne može to sebi da dozvoli.

PANIKA

Nemoj da me mrziš zato što nisam odlepila od frke. Pa da, znam, trebalo bi da sam ozbiljnija. Onda, trebalo bi da sam odgovornija. Ukratko, trebalo bi da sam zabrinutija. Znaš šta bi još trebalo da sam? Luda.

Trebalo bi da sam luda posle svega kroz šta sam prošla, a ja nisam luda, nego dosta sam ozbiljna i odgovorna. Čekaj, je l sad ovo neki paradoks?

Imala sam posla sa smrću. Čuo si za to, kapiram. Ali ne samo sa tuđom – ovo možda nisi čuo: imala sam posla i sa svojom ličnom, eventualno bliskom, smrću – pričaću ti jednom možda (ako ostanemo dovoljno dobri). I sad, meni ti je smrt neki poznanik, neću reći prijatelj da te ne nerviram, ali – smrt je sastavni deo života, da.

Za koji bismo voleli da se odigra što kasnije, okej. Jer dotle svakakve čarobne stvari imaju da se dese. I ja ih sve redom jedva čekam.

Međutim, u tom međuvremenu, znaš, stalno neki napadi na moj dan: em terorizam, em zagađen vazduh, em Stranka&prijatelji, em korona.

Ako želim sve te nepogode redom da ispoštujem, pogodi šta – nemam više mnogo vremena. A treba mi. Ne stignem ništa. A moram svašta.

Znaš, deca. Znaš, posao. Znaš, snovi. Neke lepe stvari koje cvetaju u meni. Treba da izađu napolje. Ja to moram da izvedem, sama, nema ko drugi.

I onda, ne čitam sve što mi šalješ. Ne prenosim dalje. Ne nerviram se na pogrešno ponašanje drugih. Ne proveravam rodbinu i prijatelje svakih par sati.

Ne znači da mislim da ovaj novi virus nije opasan.

Nego, možda se razbolim od njega sutra.

Možda prekosutra umrem.

U tom slučaju, volela bih da sam imala danas.

Za svakog od nas bih volela da smo imali danas.

Veliko je Danas. Šareno. Bezobalno. Sunce sija. Kasnije će i kiša. Posvađala sam se. Pomirila sam se. Napisala sam dve scene svog budućeg filma. Dosta poruka prijateljima. Rešila mejlove. Smejali smo se. Kupila sam deci te igračke. Naučila Lanu neke nove reči. Vala da savlada farmerke. Plakala sam na jednu pesmu. I na neke fotografije. Obukla se suludo. Fotkala to za instagram. Pila sam jednu dobru i jednu lošu kafu. Jela ostatak francuskih sireva i pečene bademe. Pripremili smo objave za spot koji puštamo.

Oprala sam ruke mnogo puta, sebi i deci. Često smo pili, neki put toplo. Kad legnem u krevet, pobeći će mi suzica za svakog ko ne dočeka respirator.

To je sve što možeš da očekuješ od mene ovom prilikom.

Ljuti se. Mrzi me.

Ili me zagrli.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook
Twitter
Instagram