"Balkanska braća": Kolumna Željka Ivanovića koja opisuje kako su političke dinastije otele Balkan

Kada je 2019. lansirao tezu o značaju braće u balkanskoj hobotnici, Zoran Čičak, ljevičar i ex političar, pomenuo je samo tri slučaja. Braća Haradinaj, braća Rama i braća Đukanović. Na njegov tvit se nadovezao beogradski urednik Sloba Georgijev dopisujući još par "svojih": braća Stefanović, braća Petković, braća Mali, braća Vučić. A onda je neki niknejm ispod toga, seksistički ili mizogino šta već, dodao: i braća Brnabić.

Par godina ranije, isti autor, gospodin Čičak, koji je prešao politički put od Mire Marković do Ranka Krivokapića, od fašizma do antifašizma, sastavio je impresivnu listu savjeta imaginarnom prijatelju, srpskom opozicionaru, koji se sprema da osvoji vlast. Recimo: nikada, i ni po koju cenu, nemoj praviti paktove sa kriminalcima. Naročito crnogorskim. Niti sa stranim službama. Naročito britanskim. Ne isplati se, ni jedno ni drugo. A kombinacija jednog i drugog je najčešće smrtonosna pojava.

Na istoj listi, koju bi trebalo dijeliti svakom balkanskom političaru, pri kraju, Čičak je zapisao i jedan savjet, posebno aktuelan u sadašnjem crnogorskom trenutku: niko nije večan. Nauči da predvidiš svoj politički poraz na vreme, pripremiš se za njega i podneseš ga sportski. Ako budeš bio u prilici, pokušaj da utičeš da tvoj naslednik bude neko ko će pročitati i razumeti ove moje savete. Biće bolje i za tebe i za njega. Meni će ionako biti svejedno.

Mnogo je pristojnije citirati drugog nego sebe samog. Zato preskačem kolumnu iz 2015. čiji je naslov bio "Gospodaru, povuci se, spasi CG (ali i sebe)". Poruka je neodoljivo ličila na ovu Zorana Čička: u svakom poslu, pa i politici, pravi igrač mora da prepozna trenutak kada je došlo vrijeme da se kopačke okače o klin. Svako ignorisanje činjenica i realnosti koje jasno sugerišu vođi neke nacije da je game over, kasnije mu se vrati kao bumerang.

Mogao bih danas, parafrazirajući Čička, da kažem - bilo bi bolje i za Mila i za Aca da su me ozbiljno shvatili te 2015, ili još bolje desetak godina ranije, odmah nakon referenduma, ovako ispada da je Krivokapićev prijatelj iz drugog poluvremena života bio u pravu - biće bolje i za tebe i za njega, meni će ionako biti svejedno.

Dok se MĐ ovih dana vjerovatno "kida" što mu je brat utamničen, ne samo zbog toga što mu je brat, već i konkretno, zbog puške koju je lider od brata dobio na poklon, ili zbog municije koju su čuvari štićene ličnosti, znači opet radi njega, lidera i vođe, zaboravili na tavanu porodične kuće - možda mu kao utjeha ili samoopravdanje pada na pamet nesporna činjenica, da je u ljudskoj istoriji vrlo mali broj političkih vođa prepoznao momenat i na vrijeme oslobodio društvo i institucije svojeg vlastoljublja i autokratije. Baš obrnuto, najveći broj takvih, među njima i MĐ, trudili su se da ostanu doživotno ako je moguće, vjerujući da je to najbolje za njihov narod, njihovu familiju i njih same. Dovoljno je pogledati samo pola vijeka unazad i naći ćete brojne primjere, od Čaušeskua, preko Miloševića, onda Gadafija i Mubaraka, pa Gruevskog i Sanadera, do aktuelnih Madura ili Ali Hamneija. Iako je svaka od ovih sudbina priča za sebe, sa vrlo različitim ideološkim i političkim razlozima nastanka, trajanja i okončanja, postoji i nešto zajedničko - manje ili više svaka takva priča završi na manje ili više loš ili tragičan način. I za same vođe, njihove bliske, ali i njihov narod.

Kada Vučić bude čitao jutros ovu kolumnu, nadajući se da je njegov Milan K. počeo da je piše - imaće šta da pročita. I da se zamisli. Ili zapita - da li je došao ili je već prošao njegov momenat, za kopačke o klin. Rizikuje li ili je takav epilog, prije ili kasnije neminovan, da on jednog dana gleda Andreja kako ga privode i zatvaraju zbog neke njegove puške u Jajincima. Ili zbog municije koju su "Kobre" negdje zaboravile na tavanu vile. Ili u njenom podrumu, između flaša probranog vina.

Iako Rama djeluje najsvježije, da ne kažem najmudrije, njegov način vladavine je kopija Đukanovića i Vučića. Opozicija i međunarodni posmatrači optužuju Ramu za sistemsku korupciju na svim nivoima, od koje najviše ide njegovoj kliki i oligarsima. Albanija se nerijetko opisuje kao zemlja sa jasnim vezama politike i kriminalnih grupa, a Ramin stil vladavine je centralizovan i autoritaran, sa potpunom kontrolom nad partijom, parlamentom i medijima.

Nije onda teško zamisliti da će jednog dana, čak i ako kao Milo u noći izbora sportski prizna poraz, ceh Raminog autokratskog vladanja i razvijene endemske korupcije, prije platiti njegov brat nego on sam?! Makar hronološki gledano. A Edi će se kidati što nisu njega prvog, ili samo njega, jer bi bez njegove harizme i autokratije, rođeni brat bio običan građanin Tirane, šef računovodstva neke velike firme ili državni sekretar u ministarstvu sporta - a ne najbogatiji Albanac. Da izvine Kastrati.

Kako voli da kaže AI, prema dostupnim izvorima bogatstvo Raminog brata Olsija procjenjuje se na 200 miliona. Iz biznisa povezanih sa ofšor kompanijama, telekomunikacijama i kockarskom industrijom? Isti izvori bogatstvo mlađeg Đukanovića procjenjuju na 183 miliona, a za biznise sami znate. Od navodnih ranih radova povezanih sa švercom nafte, preko legalnih investicija u bankarstvo i real estate, do brojnih unosnih poslova sa državom. U poređenju sa pomenutom dvojkom, Andrej je "go kao pištolj". Ili se bolje snašao. Pa sav imetak drži kod Veselinovića i Radojičića. Kako tvrdi Radoje Zvicer na Skaju. Što sada u podgoričkom Osnovnom sudu AV pokušava da ospori.

Haradinaj je, makar tako trenutno djeluje, bio srećniji nego pametniji. Izgubio je vlast poslije samo par godina, tako da su on i brat ostali i van brojnih i unosnih kombinacija sa državom, a time i daleko ispod radara lokalnih i međunarodnih istražitelja. Makedonac Gruevski je uspio da pobjegne na vrijeme, i to preko druga Mila, do brata Orbana. Gdje moguće drži neki restoran ili hotel bratu (od tetke) Saši Mijalkovu. Za vrijeme strahovlade Gruevskog, Saša je bio šef tajne službe, da bi nakon pada premijera i brata, preživio optužnice za zloupotrebu položaja, organizovani kriminal i veze sa terorističkim incidentima! Iako je osuđen na više kazni zatvora u ukupnom trajanju od 12 godina, na kraju ga je nezavisno sudstvo Sjeverne Makedonije pustilo na uslovnu slobodu.

Možda taj makedonski slučaj najslikovitije opisuje motive nedavnog pisma dva brata, politička naravno, Vučića i Rame, omraženom Briselu. Umjesto ubrzane integracije i članstva EU, prava na veto i muljanja sa Putinom, protiv interesa Unije, Alek i Edi predlažu da ih Brisel samo pridruži jedinstvenom tržištu i Šengenu! I sve to zbog unutrašnjih slabosti EU, koja samo obećava članstvo a sve radi da ga odloži, a ne zbog njihovih neispunjenih obećanja i obaveza, ne zbog njihove autokratije, organizovanog kriminala i endemske korupcije. Ili što bi rekla poslanica PES-a Nedović, u komentaru koji je potpisala iako nijesam siguran i da ga je sama sastavila: "Dok Rama i Vučić u stranim medijima pišu o 'realističnom putu' i 'bolnim reformama', stanje na terenu sugeriše potpuno drugačiju strategiju: opstanak na vlasti kroz kontrolisanu nestabilnost. Njihov zajednički proglas nije ništa drugo do pokušaj da se region zabetonira u 'predsoblju' Evrope - tamo gdje se trguje bez granica, ali se vlada bez zakona"!

Jedino mi nije jasno zašto PES pomenutom dvojcu pridružuje Đukanovića, ali ne i Mandića. Kada je njihov glavni koalicioni partner, mnogi kažu i istinski lider većine, mnogo više danas u prilici da "trguje bez granica a vlada bez zakona"! Zar slučaj promocije mirotvorca Trampa, još lažan, nije jasna ilustracija za prvo, a napadi na tužilaštvo i sudove glede njegovog sinovca, još ubjedljivija potvrda za ono drugo. Đukanović je bio Ramin brat a Vučićev otac prije desetak godina, danas je zaboravljen i ostavljen od njih samih ponajviše. Dok je Mandić novi brat. A neki Danilo, novi Andrej ili Osli. Nije brat nego bratanac, ali ako striko potraje u vlasti, doći ćemo na isto.

"U odlasku, budi džentlmen, nemoj kukati i žaliti se na zlehudu sudbinu. To uvek zvuči tako jadno i bedno. I kad jednom odeš, nemoj se više vraćati, političari nisu sarma koja je dobra podgrejana"… Ni ovaj savjet Zorana Čička Milo nije poslušao. Male su šanse da će Edi ili Alek. Otuda ova velikodušna ponuda briselskoj administraciji i EU liderima. Mi vama pravo veta i nikad u EU dom, a vi nama tržište, novac i zatečenu autokratiju. Ili što bi rekli dostupni izvori, potpunu kontrolu nad parlamentom, institucijama, pravosuđem i medijima. Što im dođe podjednako važno dok su na vlasti, kao i kad sjašu.

Balkanska braća. Ljubi ih majka.