Piše Željko Ivanović: Vučić, kućni ljubimac i Botun

Psiholozi bi rekli kako Aleksandar Vučić nikad nije odrastao. Tako opozicija i studenti u Srbiji opisuju njegovo permanentno lamentiranje nad navodnom nepravdom i progonom, prvo njega samog, onda porodice, na kraju i čitave nacije. Jer kod svih autokrata važi pravilo Luja XIV - država to sam ja. Aleksandar je bio manje voljeno i paženo dijete od Andreja - tako oponenti beogradskog Vođe opisuju njegov inferiorni gard, iza koga se krije naglašena potreba za dominacijom i potčinjavanjem. Koja se u političkom životu reflektuje kroz permanentno ponižavanje najbližih saradnika i svakodnevno vrijeđanje kritičara i opozicionara. Uz stalno urušavanje institucija i zloupotrebu medija. Jednostavno, odrasli Aleksandar Vučić, poput malog zločestog djeteta, ne vjeruje da ga bilo ko voli i poštuje, ili makar ne dovoljno. Ili ne "kao Andreja". Jedna od karakteristika takvog psihološkog profila je izražena sujeta, koja mora da se ispolji čak i u situacijama kada političke prilike nalažu da neka stvar ostane off the record.

Prije desetak dana, uoči briselskog saldiranja godine i zakazanog sastanka na najvišem nivou sa liderima zemalja kandidata, znajući da će Srbija proći najgore, posljednja u čekaonici za prijem u EU, Vučić je prvo pokušao da taj poražavajući epilog sabotira bombastičnom izjavom kako EU treba u paketu da primi sve zemlje kandidate. Ili ništa. Odnosno, ja neću doći 17. decembra u Brisel.

Kada mu je već sjutradan njemački kancelar Merc od bombe napravio ćorak, izjavivši da EU treba da ubrza proces prijema Crne Gore, AV se nije obeshrabrio. Koliko god Merc više volio Crnu Goru, Makron više voli mene. To jest Srbiju, govorio je mali Aleksandar - Velikom. Otrčao je, kaže srpska opozicija, kod francuskog predsjednika da se požali na njemačkog kancelara i zamoli da se makar malo uspori, ako ne i zaustavi napredak CG ka EU. Misleći da je završio stvar, na temu članstva CG u EU, pakosno je poručio Spajiću - prvo skoči pa reci hop. Ili na srpskom: ko se zadnji smeje najslađe se smeje. Sujeta mu nije dala da prećuti kako ima keca u rukavu, i kako će umjesto skoka ka EU, Crna Gora 16. decembra udariti u zid. Što je izgledalo kao izvjesna stvar sve do 15. decembra. Možda je i pomenuta pakost olakšala predsjedniku Francuske da bez mnogo ustezanja objasni Vučiću zašto ipak mora da se pridruži partnerima iz EU i odustane od najavljene blokade dva poglavlja. AV odgovor je bio tipičan, dakle dječji - ja vam neću doći na ministarsku konferenciju u Brisel. Što je značilo niti bilo ko iz Srbije. Da bi iskazao lojalnost šefu, njegov ministar za evropske integracije, sročio je neponovljivo obrazloženje - "nedolazak Srbije u Brisel izraz je pune posvećenosti putu Srbije ka EU"!

Slično je i sa Botunom. Kada pokušava da pokaže kako nema veze sa ćacilendom u Zeti, sujeta mu razotkrije pravo lice i ulogu. Umjesto da uz fotografiju kućnog ljubimca u zagrljaju majke, na porodičnoj slavi, samo čestita Nikoljdan i zahvali ljubimcu na pređenim kilometrima, morao je na kraju da doda - "nismo pričali o Botunu već samo o skadarskom krapu". Ili na srpskom: ko se zadnji smeje najslađe se smeje.

Da se o Botunu ne samo pričalo već i odlučivalo negdje drugo, gledali smo proteklih sedmica. Kao i sjutradan, nakon pomenute poruke vrhovnog ćacija sa porodične slave. Nije pomogla ni izdašna ponuda premijera, ni vapaj gradonačelnika, ispalo je da Botun ne vjeruje ni suzama svoje šefice lokalnog parlamenta, doktorke Jelene - PPOV se neće graditi u Zeti. U stvari, Zeta će graditi svoj, a Podgorica neka gradi svoj. Tako je poručio neki Bašanović, koji za razliku od studenata hoće da uči. I živi bez priključka na kanalizaciju. Ili na srpskom, i mi vučića za trku imamo. Već vidim kako u bliskoj budućnosti država Srbija, ponesena istrajnošću i borbom ćacilenda u Botunu, odvaja 30 ili 50 miliona za PPOV u Zeti. Čak možda i na istom mjestu. Samo što bi za pouzdanost i zaštitu životne sredine tada garantovala pouzdana adresa, ćacilend iz susjedstva, ne tamo neki Brisel i raspala Evropska unija.

Prvo skoči pa reci hop - sada se u stvari pokazuje kako je Vučić time mislio na Botun a ne na Makrona. Botunom će usporiti ako ne i zaustaviti put ostatka Crne Gore ka članstvu u EU. Kažem ostatka države, ne zato što se Zećani već ponašaju kao SAO, već zato što ne sumnjam da bi za mjesec dana, na nekom novom referendumu, na pitanje da li ste za to da Crna Gora 2028. postane punopravna članica EU, isti procenat, ubjedljiva većina dakle, kao u vrijeme Tita i ćoravih kutija, 98 odsto izašlih glasalo NE.

I onda nam Vučić šeretski poručuje kako je lider Zećana samo kućni ljubimac i da sa njim nema šta da priča o Botunu. Nakon što je njegov ćacilend, finansijskom, propagandnom i logističkom podrškom, zatrovao Botun i Zetu više nego bazen crvenog mulja. Mentalno a ne ekološki. Jer je ta, vidljiva ili nevidljiva, terenska kampanja, ubijedila lokalno stanovništvo da je PPOV veća prijetnja za Zetu nego nekadašnji KAP. Ili da nam EU uvaljuje zastarjelu tehnologiju kakva se više nigdje ne koristi u Evropi! Uz to je raširen falš narativ da se lokacija lako može promijeniti ali da Vlada i Grad to iz inata neće. Čak je "utvrđeno", kao za ona dva Turčina koji su kasnije ipak ispali Azerbejdžanci, da je PPOV gori zagađivač od Černobilja i da će se postrojenje graditi maltene u dvorištu pojedinih kuća!

Mark Tven je, mnogo prije Vučića i društvenih mreža, napisao: dok laž obiđe svijet istina tek obuva cipele. Zato niko od Zećana, na sve pomenute neistine i spinove oko PPOV u Botunu, nije želio da čuje ono što ih demantuje i što je istina. Recimo, da količina izduvnih gasova novog postrojenja iznosi 4.160 m³ na sat, što je ekvivalent količini koju proizvode 2 kamiona tokom jednog sata. Za poređenje: termoelektrana Pljevlja emituje 900.000 m³ izduvnih gasova na sat.

Ili da se svakog mjeseca iz Podgorice generiše oko milion kubnih metara otpadnih voda od kojih skoro 60% završava direktno u Morači, što ubija biljni i životinjski svijet, narušava ravnotežu ekosistema, i izaziva kontaminaciju zemljišta, dovodeći do manjka pitke vode i širenja bolesti.

Odnosno da bazen crvenog mulja zauzima površinu od 450.000 kvadratnih metara, pun otrovne materije, dok bi se PPOV prostirao na samo 1,5 odsto toga, nepunih 7 hiljada kvadrata. Sa tehnologijom koja funkcioniše u većini glavnih gradova Evrope.

Nismo pričali o Botunu, piše nam Vučić sa nikoljdanskoj posijela, dok kućni ljubimac grli majku. Jače nego Andreja nedavno u Podgorici. I ćelavog voli više nego mene, pomislio je AV i uz sarkastičan smiješak ponovio - prvo skoči pa reci hop. Ili u prevodu na srpski - nećete gledati EU dok sam ja živ. Isto ono što je uradio Srbiji, Vučić sad pokušava da priredi regionu. Po sistemu manje paženog i maženog djeteta - kad ne mogu ja, ne mogu ni drugi.

Skoro 15 godina koliko je vlast u Srbiji, AV je učinio sve da udalji zemlju od Evropske unije. Na dnevnom nivou, punih deceniju i po, On, njegova partijska i koaliciona posluga, njegova beskrupulozna propaganda, širili su priču o raspadu EU, ismijavajući njeno labavo ustrojstvo, široku demokratiju, i dosadno birokratsko insistiranje na nekakvoj pravnoj državi i nezavisnim medijima. Ta bolesna misija, frustriranog starijeg brata, koji je čitavog života maštao da bude Andrej, morala je dati rezultat. Zato danas, od sedam država kandidata za članstvo u EU, samo u jednoj, Srbiji, većina stanovništva, i to ubjedljiva, ne vidi budućnost zemlje u tom savezu. Ta većina, nažalost, živi u tragikomičnoj zabludi da je nekakav nezavisni status ili čak učlanjenje u savez Rusije, Bjelorusije i Kazahstana, bolje rješenje nego EU! "Dakle, svi ostali u Evropi su budale, samo smo mi pametni", ironično zaključuje u svom podkastu Dragan Đilas, lider proevropske opozicije.

Upravo je ta apsurdna i gotovo samoubilačka pozicija ono što stariji Vučić obožava. On protiv ostatka normalnog sveta. To je njegovo prirodno stanje. Takozvano fabričko podešavanje. Samo iz te pozicije mali veliki Aleksandar može da izigrava žrtvu, da se žali kako su svi protiv njega, što znači i protiv Srbije, i da mu onda ne preostaje ništa drugo nego da im se sveti. Ili makar napakosti.

Hiljadu puta je ponovio kako je Srbija balkanski tigar, najuspješnija i najbolja priča, i da su komšije zato zavidne i ljubomorne, pa im ne preostaje ništa drugo već da mrze njega, a to znači Srbe i Srbiju. Na takvom narativu zemljom je širena stravična ksenofobija, ustaše i šiptari su iskakali iza svakog ćoška, nakon 2020. u horor za unutrašnju upotrebu vraćen je i zaboravljeni Sekula (Drljević), da bi posljednjih mjeseci target bio proširen i na imigrante, radnike. Nepalce, Sirijce, Kurde, sa obojene revolucije prešlo se na obojenu kožu. Prije neki dan je u Kragujevcu pretučena grupa Nepalaca, po scenariju koji smo nedavno gledali na Zabjelu. Ćacilendom je prosut narativ da su nepalski radnici silovali maloljetnu Srpkinju, odnosno da su na drugoj strani grada oteli dijete, džaba je bilo što je sve bila laž, pogrom je krenuo. Kao onomad na Zabjelu.

Da je kojim slučajem kod Vučića slava Mitrovdan, što se donekle poklapa sa ovdašnjim lovom na Turke, Vučić bi, ispod slične fotke, na kojoj majka mazi kućnog ljubimca, napisao - nismo pričali o Zabjelu nego samo o Fenerbahčeu.

Autokrate su svuda u svijetu mrzitelji činjenica i istine. Zato na dnevnoj osnovi proizvode tone fekalija u vidi spinova, poluistina, neistina, kako bi zatrpali ono što ruši njihovo samovlašće i teror. A to su činjenice i istina. Da bi mrzio ljude i svijet moraš biti cinik. Otuda i ono: "Nedolazak Srbije u Brisel je izraz pune posvećenosti Srbije putu ka EU". Ili ovo: nismo pričali o Botunu nego o skadarskom krapu. Ili na srpskom: prvo skoči pa reci hop.