Ivan Mrđen Foto: privatna arhiva

Pitali me, pomalo i cinično, neki drugari da li sam prekjuče prisustvovao otvaranju Gold gondole od centra Zlatibora do najvišeg vrha Tornik, a na moj odgovor da je “to bila prilika da se okupe neki drugi novinari” – usledio bi samo kiseli osmeh.

Ne stidim se što spadam u one, koje je predsednik Opštine Čajetina Milan Stamatović, pošto je pomenuo predsednika Republike, njegovu ekselenciju francuskog ambasadora i prisutne ministre, pozdravio kao “moje drage akcijaše i prvoborce”. Dva puta sam tokom 2017. godine bio među kolegama koji su, u organizaciji agencije “Pragma” i mog prijatelja Cvijetina Milivojevića, prisustvali “narodnim akcijama” na podizanju ove panoramske gondole.

“Narodnom akcijom”, na kojoj se 9. februara 2017. okupilo više od pet hiljada stanovnika Čajetine i okolnih zlatiborskih mesta, Stamatović je na pravi način izrazio neslaganje ozbiljnih, vrednih, poštenih i nenametljivih ljudi, kakvih još ima mnogo širom Srbije, sa bahatom, osionom i rasipničkom vlašću, koja nas već godinama ubeđuje da pre njih nismo imali ništa a da ćemo “kroz dve godine” imati sve!

Kao učesnik ove akcije dobio sam dve bele majice sa natpisom „Zlatiborska moba 2017 – Opština Čajetina“, koje sam ponosno nosio i tog proleća u Melburnu. Veliki mi je problem bio da familiji i prijateljima objasnim kako opština koja živi od turizma hoće da postavi već kupljenu i plaćenu gondolu za prevoz skijaša i gostiju na vrh planine, a republička vlast to ne dozvoljava, jer navodno „hoće da grade na tuđoj zemlji“. Još manje bi pomogla Stamatovićeva duhovita opaska da je vlasnik tog zemljišta Republika Srbija, pa tako ispada da je „za ovaj režim Srbija – tuđa zemlja“!

O takvom poimanju vlasti najbolje je svedočila izjava potpredsednice Vlade i tada resorne ministarke Zorane Mihajlović, koja je kad je konačno izdata dozvola za gradnju ove gondole, izjavila da „nije bilo političkih pritisaka, jer da ih je bilo, mogli bismo da ne damo dozvolu ni sad kad Čajetina ima sve papire“.

To može nam se da nećemo kad god hoćemo, može nam se da hoćemo što god hoćemo i može nam se da nećemo kad god nešto nećemo – tri su pojavna oblika iste jednačine, čiji rezultat je uvek negativan. Po sve nas, a ne samo one koji sa takvom vlašću imaju nekakvog posla!

I u petak 22. septembra 2017. godine, kad smo se okupili da svečano obeležimo nastavak radova, slušao sam Milana Stamatovića, kad je govorio da „za ovakve projekte imamo podršku Evropske unije, ali, na žalost, ne i naše vlade koja je otuđena od naroda i ne prati narodne potrebe“. Veliki aplauz dobio je i za poruku sa otvaranja mlekare u Krivoj Reci na Zlatiboru da je to „pravi agro-industrijski centar, a ne tamo neka Pinkova Zadruga“.

E, a prekjuče i u tom kanalu (napomena korektorima: treba baš tako „u“ a ne „na“) „vest dana“ je otvaranje zlatiborske turističke atrakcije, uz prisustvo predsednika svega ovoga. Uz njega predsednik jedine opozicione opštine u Srbiji, čovek koji treći put zaredom pobeđuje naprednjake na izborima u srazmeri 3:1. Rukovanje, kiseli osmesi, kratki govori, vožnja gondolom, koja je, by the way, počela sa radom tri dana ranije, a upotrebnu dozvolu dobila još pre tri meseca.

Posle toga svako na svoju stranu. „Ovaj dan treba da bude simbol početka dijaloga između opozicije i vlasti“, rekao je Stamatović. „Nisam došao zbog razgovora političkih partija, već da podržim projekat od važnosti za Srbiju“, rekao je predsednik svega ovoga.

Upućeniji tvrde da se on praktično samopozvao na Zlatibor, valjda mu zatrebalo nešto veliko za slikanje, jer ono što je u poslednje vreme otvarao bolje da nije (setimo se samo pompezne „Galerije“ u njegovom omiljenom delu Beograda). A može biti da je i do njega doprlo oduševljenje Zlatiboraca i njihovih gostiju Gold gondolom, pa da se na vreme nakači i na tu sajlu…

Ne bih da se mešam u posao političkih analitičara, posebno ne onih koji su požurili sa ocenom da je „i Stamatović seo na rudu“. Smatram, sasvim obrnuto, da je dolazak vladajuće bulumente pobeda Zlatiboraca i lidera „Zdrave Srbije“.

Ako ništa drugo, pokazalo se da u ovoj zemlji baš sve zavisi od jednog čoveka. Teško da bi se Zorana Mihajlović inatila po sistemu „fali vam još jedan papir“ bez saglasnosti svog partijskog šefa, u to vreme, podsetimo, predsednika Vlade Srbije.

Njegov običaj da „preko noći“ poništi mudre odluke svojih „saradnika“, naročito je došao do izražaja minule godine, tokom pandemije, kad su neke mere Kriznog štaba bržebolje povučene, „na „molbu predsednika“. Na primer, vrhunska glupost beogradskog Iznoguda o tome da tramvaji i autobusi neće stajati na usputnim stanicama ako su polupuni…

To je prilika da najzad objavim i neki od aforizama koje mi u poslednje vreme redovno šalje moj prijatelj Milorad Ć. Ćosić, a objavljuju ih „Politika“ i „Večernje novosti“. Na primer, ovaj: „Rokovi o boljoj budućnosti se stalno pomeraju. Dok ih narod ne zaustavi!“

Baš to se dogodilo na Zlatiboru!

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare