Dejan Tomašević osvajač je tri evropska zlata sa Jugoslavijom, poslednje iz 2001. je posebno drago.

PROČITAJTE JOŠ

Pokorio je Evropu Tomašević 1995. i 1997. godine, osvojio je bronzu 1999, a 2001. je uz Svetislava Pešića krunisao blistavu karijeru kada su u pitanju nastupi na kontinentalnim smotrama.

Bio je deo različitih generacija, obuhvatio je period od igrača poput Paspalja, pa sve do Predraga Stojakovića, koji je obeležio 2001. i 2002. godinu. Teško je uporediti ere, ali i setiti se svih momenata iz ovako bogate karijere.

„Brzo prođe, moram da priznam. Jedan fanstastičan period, fantastična titula. Svako je za sebe specifično, 1995. je godina povratka naše zemlje na neko veliko takmičenje, posle sankcija. Verovatno je to najdraža titula za sve nas koji smo bili deo te ekipe. Onda, 1997. smo odigrali po prvi put u nešto mlađem sastavu, jer igrači poput Divca, Paspalja i Savića nisu bili sa nama. Polako su se uloge menjale, neki mlađi su dobijali više prostora. Onda smo imali to nesrećno Evropsko prvenstvo 1999. posle bombardovanja i nesrećni poraz smo imali od Italijana u polufinalu čini mi se, pa smo na kraju završili na trećem mestu. Dolazi to Evropsko po prvi put sa trenerom koji nije Željko Obradović, na kog smo navikli. Dolazi Kari Pešić koji je čitavu sezonu podredio pripremama i samom Eurobasketu. Ja sam tada igrao u Podgorici i nekoliko puta je dolazio dole, ne samo kod mene, nego kod ostalih. I sa te strane smo jako spremni otišli u Istanbul. Ima sličnosti, ali i razlika, svako prvenstvo je priča za sebe“, kaže Tomašević na početku intervjua za Nova.rs.

Turnir se pamti posebno po neverovatnoj dominaciji?

„Mislim da, ja se barem ne sećam, da je neka reprezentacija na nekom prvenstvu toliko dominantna bila, sem, naravno, Amerikanaca. Možda može da se poredi sa time. Dobili smo tri utakmice u grupi, direktno otišli u četvrtfinale, dobili ga sa 40 i nešto razlike, pobedili smo onda Špance i na kraju ubedljivo savladali domaćine. Imali smo pre svega kvalitet, dobro smo bili vođeni od strane Karija i to je bio tim kadar za velika dela.“

Foto: EPA PHOTO EPA/SRDJAN SUKI/

Kari nam je rekao da je generacija iz 2001. praktično poslednja koja je u nosila duh jugoslovenske škole i da je sve kasnije nosilo promene u skladu sa NBA i drugim faktorima. Da li je to i Vaš utisak?

„Peđa je igrao, mislim da je taj duh NBA kasnije zaista promenio neke stvari. Neću da kažem da je napravio pometnju, ali je potpuno druga košarka, način razmišljanja, svim igračima je reprezentacija dolazila kao neka bespotrebna obaveza, za nas je predstavljala zadovoljstvo. Mislim da je tu osnovna razlika. Mi smo jedva čekali da završimo sezonu u svojim timovima i da dođemo na reprezentativno okupljanje. Ono što je krasilo tim je da smo uvek prvi počinjali sa pripremama, možda dve ili tri nedelje pre drugih. Na samom takmičenju, bili smo uvek najspremnija ekipa. Odlaskom većeg broja naših igrača u NBA, promenom kalendara, sve većim brojem utakmica, to više jednostavno nije bila takva situacija.“

Pešić je spomenuo i promenu sata, napad je od tog Eurobasketa na reprezentativnom nivou trajao 24 sekunde, brzo ste se tome prilagodili?

„Mislim da smo imali već godinu dana klupske košarke sa time, sećam se da je Muta Nikolić u Budućnosti, gde nam je bio trener, u tim pripremnim utakmicama i treninzima pred tu samu sezonu doneo sat sa time i zaista je to bila velika promena. Šest sekundi manje je dosta ubrzalo košarku, a na samom EP, već smo bili spremni za tu promenu.“

Kako pamtite Gasola i Novickog, kog je Jugoslavija „stavila u džep“, a Španiji je ubacio 43 poena?

„Gasola se sećam i mislim da je njegova prva zvanična utakmica u Evroligi bila protiv Budućnosti u Podgorici. Mi smo tu utakmicu izgubili, on je bio ključni čovek. Dao je sedam poena, ali je odradio sve ostalo, nije toliko puno igrao tokom utakmice, ali je već na startu pokazao da je reč o vrhunskom košarkašu. Sve što se dalje dešavalo nije nimalo slučajno. Protiv Dirka smo se spremali, možda je bitan deo i taj što je tu bio Dejan Milojević. On ga je čuvao na nekom kadetskom prvenstvu i uspeo je Dirk protiv njega tada da ubaci samo dva ili četiri poena. Mi smo se posebno spremali za tu utakmicu, ceo tok priprema bio je podređen utakmicama protiv Hrvatske i Nemačke na startu, mislim da smo na sjajan način otvorili turnir sa Hrvatima i da smo još ubedljiviji bili protiv Nemaca.“

Dejan Tomašević Foto: Dragan Mujan/Nova.rs

Da li ste osetili kod Hrvata tu tenziju zbog loših rezultata protiv nas?

„Nisu samo oni imali tu tenziju, i mi smo imali dozu pritiska i odgovornosti, možda je nama bilo lakše jer smo dobijali, ali bez obzira što je sada atmosfera mnogo relaksiranija nego te 1997. godine, i dalje se oseća doza odgovornosti kada se igra protiv Hrvatske. Tako i mi. Pogotovo što je to bila prva utakmica na Evropskom prvenstvu, jako je bitno da se uđe sa pobedom, dobrom utakmicom. Tako smo uradili i iz te dobre atmosfere i startne pobede smo i dalje gradili put do finala.“

Tada je više igrača iz domaće lige dolazilo do dresa reprezentacije, Partizana i Budućnosti na primer?

„Ja moram da priznam da sam jedan od retkih mohikanaca koji tvrde da je i danas to moguće, i živim za taj dan kada će u Zvezdi i Partizanu, pre svega u drugim klubovima, biti 90 posto, da ne kažem svih 12 igrača, iz Srbije. Verujem da današnja deca nisu manje talentovana od nas, samo smo mi imali prostor da igramo i da grešimo, čini mi se da se to današnjoj deci ne dozvoljava. Znam da su se promenile prilike, siguran sam da će mnogi reći nešto kontra ove moje izjave, ali verujem da ćemo doći ponovo u tu situaciju da okosnicu naših timova čine domaći igrači.“

Kakav je utisak ostavljao Stojaković jer je tada bio na vrhuncu karijere?

„Peđa je već bio deo ekipe, igrao je u Sidneju, 1999. na Evropskom prvenstvu, navikli smo na njega i ja ga se sećam još kao nekog ko je počinjao u Crvenoj zvezdi, on je igrao sa nama iako je imao samo 17 godina. Bilo je očigledno da se radi o vrhunskom košarkašu i on je to pokazao u NBA i mislim da je u ovoj situaciji bio maksimalno podređen ekipi, a ekipa je bila svesna njegovih kvaliteta, svesna da je on naš najbolji strelac. Pravili smo te situacije da on taj kvalitet iskaže. To je odlika velikih ekipa, svako treba da zna svoje mesto u hijerarhiji.“

Protiv Turaka, izdvaja se momenat da je tim bio toliko jak da je bez Stojakovića na parketu rešio meč u završnici.

„Eto, to dovoljno govori o kvalitetu. Bila je završnica bez Peđe, Šćepa je odigrao maestralnu utakmicu i pokazao da je vrhunski igrač. Sale Obradović je sa fizičkim kapacitetima i energijom uvek davao dodatnu sigurnost, čak i kada promašimo u napadu, znamo da će on nešto uraditi fantastično u odbrani… Svaki igrač je znao svoju ulogu.“

Kako je Kari uspeo da ukroti ego velikih igrača i momaka koji su navikli da imaju 25 poena u klubu, a onda moraju da se zadovolje skromnijim učinkom? Na centarskoj poziciji, konkurencija je bila paklena?

„Nije lako biti selektor takve ekipe, to je skup vrhunskih individualaca koji su navikli na 15, 20 i više skokova, da igraju 30 i više minuta, a to je u reprezentaciji nemoguće. I to je bio najvažniji deo koji je Pešić uradio sa nama i zato su bitni ti razgovori koje je vodio sa svima nama pre samog prvenstva. Nagoveštavao je svima nama i usmeravao nas je da je nemoguće da bilo ko nas igra 25 i više minuta po utakmici. Iz moje perspektive, ja znam da sam bio nezadovoljan kada me trener zameni u 39. minutu. Ali ja znam za šta sam igrao, šta je uloga svih nas, zašto dolazimo na pripreme.“

Kako pamtite Acu Petrovića, bio je Karijeva desna ruka i prerano nas je napustio?

„Šteta je velika što više nije sa nama, veliki čovek, čak se sećam da me je pred kraj karijere zvao u svoj klub i malo je falilo da na tom klupskom nivou napravimo saradnju. On možda nije bio trener tipa Željka i Dude, ali je veliki čovek i jako je bio bitan za sve nas. Svi ti veliki treneri imaju jednu dozu strogosti, a onda je on dolazio i sve je upijao, mogao si da mu se ispovediš i da kroz razgovor sa njim olakšaš stanje svog duha. Zaista, jako je bitan čovek bio i pre svega je njegov odlazak velika šteta za njegovu porodicu, a onda i za sve nas.“

Sećate li se slavlja i momenta kada ste molili obezbeđenje da pusti trubače u diskoteku?

„Čuvena diskoteka u Turskoj… Znam da sam zakasnio na slavlje jer sam ostao na doping kontroli i imao sam taj problem da ne mogu tako brzo da sve obavim, a nekako se dešavalo da posle tih velikih utakmica mene izaberu da idem na doping test. Kasnio sam i video sam da su naši trubači ispred. Zamolio sam obezbeđenje da ih puste, nije bilo realno da mi to slavlje uradimo bez njih. Dozvolili su, ušli su, bio je to fantastičan doživljaj, posebno jer smo u Istanbulu bili okruženi sa dosta naših i bitnih ljudi, koji su godinama pratili reprezentaciju. Želeli smo da to proslavimo sa svima njima, jedno slavlje je bilo tamo, drugo smo napravili ovde.“

Koju anegdotu posebno pamtite iz Istanbula?

„Sećam se da sam se povredio na prvoj utakmici sa Hrvatima, iskrenuo sam zglob i sutradan je bio dosta otečen. Pešić je otišao kod doktora nemačke reprezentacije, protiv njih smo igrali to popodne, zamolio je da me pogleda. On me je nekim čudom osposobio, pritiskom na tri tačke mog tela, taj bol je nestao. Ja sam onda igrao protiv Nemaca i do kraja turnira. Pitanje je da li bi neko drugi to uradio, ali možda nisam imao priliku da to javno kažem, jedno veliko hvala tom čoveku koji me je osposobio da igram protiv njegove ekipe. Radi se o vrhunskom doktoru, mnogi naši fizioterapeuti su odlazili kasnije kod njega jer je imao tu edukaciju, školu za fizioterapeute, ali da nije bilo Pešića i njegovog autoriteta, sigurno ne bi to uradio.“

Pripreme su bile teške, sećate li se Nemačke?

„Iz naše perspektive, više bi odgovaralo da su pripreme na Kopaoniku ili Zlatiboru. Pešić je insistirao i bio je u pravu kada nas je odveo u Nemačku, imali smo mir. Već tada je okupljanje izazivalo obično euforiju, odlazak na Kopaonik ili Zlatibor, ali to ne da mir. Zato nas je sklonio u Nemačku i nije nam to prijalo, proveli smo dve ili tri nedelje tamo, bilo je turnira i to je dug period, ali kad se napravi dobar rezultat, te stvari se zaborave, i te žrtve lakše padnu.“

Može li ova generacija, ako bude kompletna, do zlata na Eurobasketu 2022?

„Voleo bih, pre svega, zbog samih igrača koji svake godine odvoje mesec i po ili dva. Nisu sa porodicama, ne oporavljaju se od teških sezona. Voleo bih i zbog svih nas, i ja kao navijač jako želim da naša zemlja osvaja samo zlata, ali sigurno da je to sve teže. Čak i u nekom periodu kada sam bio u Savezu, obilazeći i razgovarajući sa drugim federacijama, znam koliko druge zemlje ulažu u košarku, koliko novca… Ne samo novca, nego i energije i znanja ulažu, znam koliko je ta razlika između velikih zemalja košarke poput Srbije, Španije, Francuske ili Litvanije sve manja u odnosu na Češku, Poljsku, pojavljuju se te zemlje i imaju igrače koji se polako pojavljuju u NBA i prave fantastične rezultate. Ta razlika će postati sve manja sa godinama, upoznat sam sa sistemima u drugim federacijama. Rade dobro, a mi nismo velika zemlja kao što smo nekada bili. Nama je sve teže da osvojimo medalju, ali daj Bože, verujem da će toga biti i da imamo kvalitet. Ne samo na Evropskom, nego i drugim takmičenjima.“

Luka Donči, Foto: Tanjug/AP Photo/Eric Gay

Luka Dončić kaže da mu je posle tri dana odmora dosadno bez lopte, nije to slučaj sa svima. Da li boli što nije isti osećaj za odazivanje kod svih?

„Možda treba više razgovarati sa njima, kao što je Pešić radio, tokom cele sezone je imao komunikaciju sa igračima u njihovim klubovima, ali i vreme se promenilo. Mi smo zaista, to moram da priznam, kroz reprezentativni uspeh ostvarivali bolje klupske ugovore i nama je to zaista mnogo značilo. U današnje vreme, bez obzira na reprezentativni rezultat, lagano dolaziš u NBA da potpišeš veliki ugovor i njima ta reprezentacija više nije potrebna na taj način. Nisam više u tome i ne bih da ulazim u dublju analizu, ali to je po mom mišljenju pitanje ličnog stava i odnosa prema svojoj zemlji i reprezentaciji.“

BONUS VIDEO – Gurović o kultnoj anegdoti sa Karijem Pešićem

Specijal „Istanbul 2001“ realizovan je u saradnji sa MaxBetom.

Foto: Promo

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare