U takvoj hrabroj izvedbi koja je u Beogradu, usred najgoreg rata, igrana preko stotinu puta, na njenom početku sudjelovala je Mira Furlan. Postoji li ijedan primjer takve antiratne predstave u bilo kojoj drugoj južnoslavenskoj metropoli za vrijeme ludila, mržnje i nasilja tokom 1990-ih?, piše pozorišni kritičar Bojan Munjin.
Njegov briljantni osvrt na život i delo Mire Furlan, koji je objavljen na portalu zagrebačkog nedeljnika „Novosti“, prenosimo u celosti.
Piše Bojan Mujin
Gledam u zvijezde. Vedra je noć i Mliječni put se čini tako blizu. Tamo idem uskoro. “Svi smo mi materija iz zvijezda.” Nije to tako loše. Ne plašim se. U međuvremenu, dopustite da sklopim oči i osjetim ljepotu oko mene. I da udahnem, ispod tamnog neba punog zvijezda. Udahnem. Izdahnem. To je sve – ovo je posljednja poruka objavljena na Twitteru glumice Mire Furlan. U crnom kvadratu stoji datum rođenja i smrti: 7. 9. 1955. – 20. 1. 2021.
— Mira Furlan (@FurlanMira) January 22, 2021
Brutalni i tužni niz odlazaka glumaca i dragih ljudi se nastavlja. Kao da smo kažnjeni, okupani neprestanom tragedijom. Mira je umrla od posljedica zaraze virusom Zapadnog Nila, koji joj je prenio neki komarac u njenom vrtu u Los Angelesu, u kojem je neprestano prebivala, štiteći se od svjetske epidemije Covida-19. Zašto se baš to, tako bizarno i smrtonosno, moralo dogoditi? Još prije pola godine Mira Furlan je dolazila iz Amerike da bi igrala u riječkoj predstavi „Vježbanje života – drugi put“, pisala je kolumne, davala intervjue. Što nam to u ovom strašnom vremenu poručuju zvijezde? Zašto je i Mira morala otići?
Ako se za nekoga kaže da je u isto vrijeme bio i krhak i jak, to vjerojatno djeluje kao fraza, ali svi koji su poznavali Miru Furlan znaju da je ona bila sačinjena baš od takvog materijala: odlučna, istinoljubiva i neustrašiva, a u isto vrijeme do bola senzibilna i osjetljiva. I dobro i loše prolazilo je kroz nju punom snagom, a ona se držala do krajnjih granica, kao mornar koji trpi svaku nevolju i želi ustrajati i na najgoroj buri. Takva je bila i u kazalištu i u životu: do kraja i preko njega. Postoji također i neko opće mjesto kako je Mira Furlan bila femme fatale i seks-simbol jugoslavenskog filma iz 1980-ih, ali to u dobroj mjeri nije tako.
Kao glumica u očima je uvijek imala nešto izazovno, divlje i erotično, ali filmovi u kojima je najviše sjala, “Štefica Cvek u raljama u života”, “Otac na službenom putu“, „Za sreću je potrebno troje“, „Lepota poroka“ (Zlatna Arena za glavnu žensku ulogu), „Stela“, prava su umjetnost. Ono što je primarno jest da je kazalište bio Mirin pravi dom, a pozornica njeno prirodno okruženje. Toliko puta hvaljen “Dundo Maroje” sada je ostao i bez Pometa i bez Petrunjele – u nepuna dva mjeseca otišli su i Mustafa Nadarević i Mira Furlan. Sjećamo se također briljantnih uloga ove glumice, prvakinje zagrebačkog HNK-a, u predstavama „Mizantrop“, „Šteta što je kurva“, „Mjesec dana na selu“, „Vučjak“, „Helena“ (Splitsko ljeto), „Grisonova banda“ (RANS Moša Pijade) i mnogim drugim. Mira Furlan je zaista bila prava heroina jugoslavenskog i hrvatskog teatra.
Svaka smrt je teška, ali njen odlazak nekako boli drugačijom snagom, jer Mira Furlan objedinjuje sve ono što smo voljeli u kazalištu i svu tragediju života na ovom nesretnom komadiću zemlje, koje se ona napila, a i mi s njom, preko svake mjere. Što je na primjer mogla učiniti ova nevjerojatno talentirana glumica početkom 1991, kada se još uvijek pokušavalo spasiti mir, a ne krenuti u rat, nego da prihvati poziv renomiranog Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda da igra u predstavi „Pozorišne iluzije“, u režiji velikog Slobodana Unkovskog i uz prvorazredne glumce, za kojima luduje publika i u Hrvatskoj, nekad i sad? Otišla je onamo baviti se, bez sumnje, svojim poslom, glumom, a ne politikom. Zar ne jurcaju danas glumci ovamo i onamo, snimajući TV serije i glumeći u raznim gradovima i u raznim teatrima? U Beogradu je studirao i njen suprug, redatelj Goran Gajić, rođeni Zagrepčanin, čovjek kojeg je Mira voljela i odabrala za cijeli život.
Predstava „Pozorišne iluzije“ bila je nemogući spoj poetike francuskog klasicizma 17. stoljeća, iz pera Pierrea Corneillea, i užasne jugoslavenske stvarnosti: na pozornicu bajkovite scenografije odjednom su nahrupili reski zvukovi tenkova koji su se spremali da za nekoliko tjedana krenu u rat i žamor sa sve uzrujanijih gradskih ulica, a premijerna publika nije mogla vjerovati da tako angažiranoj izvedbi upravo prisustvuje. Na kraju, sva ta magična scenografija odletjela je u nebo, a glumci, s čijih lica je oljuštena šminka, ostali su na goloj pozornici, tupo gledajući u publiku i užas koji upravo stiže.
U takvoj hrabroj izvedbi koja je u Beogradu, usred najgoreg rata, igrana preko stotinu puta, na njenom početku sudjelovala je Mira Furlan. Postoji li ijedan primjer takve antiratne predstave u bilo kojoj drugoj južnoslavenskoj metropoli za vrijeme ludila, mržnje i nasilja tokom 1990-ih? Zbog te uloge, čovjeka kojega je voljela i tog grada čiji su stanovnici i posebno umjetnici pokazali ogroman kapacitet antiratnog djelovanja početkom 1990-ih, Mira Furlan je teško kažnjena i izgnana iz rodnog Zagreba i vlastite sredine. „Srpska kurva“, pogrdno su je nazivali na svakom koraku, a anonimni telefonski pozivi, uvrede i prijetnje nizali su se unedogled. Mira Furlan je otišla u Beograd radi naloga profesije, a u Ameriku se uskoro iselila kako bi obranila sebe. Taj egzil će joj slomiti srce i obilježiti je do kraja života, s čime se morala nositi kako je znala i umjela.
U prvo vrijeme, Mira Furlan i Goran Gajić u Americi su prihvaćali svakakve poslove kako bi preživjeli: ona je jedno vrijeme radila kao konobarica, a on kao fizički radnik. „Osjećaj je bio poprilično strašan i mogao bi se nazvati slobodnim padom, kada čovjek više nema za što da se uhvati i onda smo se Mira i ja, tako padajući, uhvatili jedno za drugo. Mi smo tih dana očajnički gledali u poštanski sandučić ili telefonsku sekretaricu da li će se pojaviti bilo kakav znak od kuće koji će govoriti da mržnja prema Miri i prema nama nije baš uniformna i da svi ne misle tako, ali tog znaka nije bilo“, mnogo kasnije će o tim danima svjedočiti Goran Gajić. U Ameriku će iz Zagreba Miri Furlan stići samo jedno pismo, od glumca Đorđa Rapajića. I ni od koga više. U pismu Rapajić ne piše o ratovima, nacijama i političkim stavovima, nego joj se obraća toplinom kolege i prijatelja.
S obzirom na to da su drugdje vladali ledeni muk i otrovna mržnja, Mira Furlan se javnim pismom obratila svojim sugrađanima: „Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kada je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost. A ona će valjda jednog dana ipak doći. Ja sam, sa svoje strane, sve do nedavno, bila spremna na sve moguće muke i poteškoće transportno – komunikaciono – financijske vrste, da 20 sati putujem preko Austrije i Mađarske, a bila bih spremna da podnesem još mnogo luđe i opasnije varijante putovanja, samo da stignem na svoje predstave u dva zaraćena grada, da se točno u pola osam pojavim na sceni sa svojim zagrebačkim ili beogradskim kolegama i da odigram naizmjenično Corneillea i Turgenjeva, u ime kontinuiteta svog posla, u ime nečega što će nadživjeti ovaj rat i ovu, meni neshvatljivu, mržnju.“ Danas, kada se ti mostovi ipak grade, nespretno, manje ili više iskreno, ali se grade, tko je bio više u pravu, Mira Furlan koja je u najgore vrijeme inzistirala na mostovima ili oni, sa svake strane Drine, koji bi ih i danas rušili? Takvi ljudi kao Mira, fine duše i miroljubivih namjera, slabo prolaze, od Isusa Krista do danas.
O toj Mirinoj duši piše i zagrebačka redateljica Anica Tomić u svom posljednjem zbogom: „Nešto duboko u meni se polomilo, jer duše su krhke, a Mirina je bila velika i sjajna. S Mirom nisam radila, ali smo petnaest godina prijateljevale… Teško mi je pisati uopće, o veličini, skromnosti, dobroti, talentu, predanosti, a opet o svim nepravdama i svemu što je prolazila… I našim dugim, dugim razgovorima. Zbogom draga moja Miro, obećavam da ću ispuniti naš dogovor… Vidimo se ponovno i brzo… Mirno putuj ili dok nas smrt ne razdvoji…“ Mira je naime napisala komad „Dok nas smrt ne razdvoji“, koji već barem osam godina igra u beogradskom kazalištu Radionica integracije, u režiji Mikija Manojlovića. To nije autobiografska predstava, ali je u njoj sav Mirin život. Od krhkog odrastanja, preko obrazovanih, ali rastavljenih roditelja, bolnih ožiljaka mladosti i smrti majke, do strasnih, ali napornih dana na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i prvih glumačkih koraka… Usput, potpisnik ovih redova bio je na premijeri ove predstave: buljuk fotoreportera, znane ličnosti i političari u celebrity izdanju, gužva pred kazalištem. Negdje kod vrata, sa strane, stajao je potpuno sam Drago Mlinarec kojeg nitko ne prepoznaje, kao neki sijedi anđeo čija je pjesma „Osmijeh“ poslužila kao muzički lajtmotiv predstave. Ta osamljenost je bila i sudbina Mire Furlan, bez obzira na američku karijeru, slavne serije („Babilon 5“, „Izgubljeni“) i povremene predstave nakon svega u Hrvatskoj.
„Mi smo veterani raspada“, jednom je rekla Mira, koja je puno puta u svojim kolumnama, od Ferala do najnovijih eseja, savršeno opisala tu kancerogenu rupu društva kroz koju su prošli i zagušljivi nacionalizam i musava politika i prostački i nezajažljivi tajkuni, konačno i kazalište koje je u međuvremenu izgubilo auru i sjaj. Proteklih dana o njoj su govorili brojni prijatelji i kolege, naši i američki, neki nisu imali snage da uopće nešto kažu, ali su gotovo svi, uz poštovanje te njene lijepe duše i velike glume, s knedlom u grlu isticali kako je Mira Furlan bila nedužna žrtva mržnje i groznog vremena.
– U općoj poplavi ljubavi prema Miri, koja se tako naglo dogodila nakon njene smrti, ružno je prizivati neugodnu prošlost, ali to se ne može izbjeći. Jednostavno treba reći da će njena sudbina zauvijek ostati kao tamna mrlja na savjesti hrvatske kulture. Ne samo da su je izbacili iz HNK-a, njenog matičnog teatra, nego u ovih trideset godina niti jedan hrvatski ministar ili ministrica kulture nije našao za shodno da joj se ispriča za nacionalistički pogrom koji je doživjela 1990-ih i da je pozove nazad, u njenu matičnu sredinu, u Zagreb, u njen HNK – kaže za Novosti redatelj Rajko Grlić.
Glumica Mira Furlan bila je neizbrisivi dio jednog boljeg vremena i jednog raspjevanijeg i veselijeg Zagreba, u kojem su kafići Kavkaz, Zvečka i Blato bile oaze razbarušenih umjetnika i ludih kreativaca svih vrsta, među kojima nije postojalo pitanje tko je Hrvat, Srbin, Slovenac, Bosanac ili Makedonac, kada je u Kulušiću svirao bend Le Cinema, u kojem su, između ostalih, nastupali i Piko Stančić, Davor Slamnig, Vlada Divljan i Mira Furlan. Tada su svi oni bili braća, a ne samo ljudi različitih etnija i kultura.
Iz djetinjstva Mire Furlan, čije su sve bake i djedovi bili različitih nacionalnosti, postoji anegdota koje se u svom nekrologu sjetila beogradska dramatičarka Biljana Srbljanović. Osmogodišnja Mira pitala je oca: „Što smo mi? Da li smo mi Talijani?“ Otac je odgovorio: „Zavisi s koje strane se gleda.“ U teatru Mira Furlan je bila zagrebačka Mira Stupica; u životu ona je bila Antigona hrvatske stvarnosti. Bila je stvorena za ljubav, a ne za mržnju, i to joj nikada nije bilo oprošteno.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar