Nedavno se u Americi digla uzbuna oko odluke najutjecajnije američke novine, “Njujork tajmsa”, da na svojoj op-ed stranici objavi članak republikanskog senatora Toma Kotona (Cotton) u kojoj ovaj poziva na upotrebu američke vojske i vojnog oružja (kao što su tenkovi i minobacači) u svrhu gušenja masovnih protesta protiv rasizma i policijske brutalnosti. “Njujork tajms” se, kako je običaj, branio starim argumentom o potrebi za objektivnošću u izvještavanju. K

ad su bijeli supremačisti, fašisti sa svastikama i KjuKlusKlanovci s bakljama pred nekoliko godina marširali po Šarlotsvilu (Charlottesville), Tramp je tvitirao: “Ima dobrih ljudi na obje strane.” I Tramp je poželio biti “objektivan”.

Kad sam na losanđeleskoj filmskoj akademiji pre neku godinu predavala predmet “Umjetnost, kultura i društvo”, odlučila sam sa studentima čitati poznati tekst Umberta Eka, “Ur-fašizam”. Činilo mi se (I još uvijek mi se čini) da je od velike važnosti mlade ljude podučiti o fašizmu. Jer će na njima ostati da se protiv njega bore. Jedan student se požalio: “Došao sam na ovu školu ne da slušam o fašizmu nego da učim o animaciji. Osim toga, vi niste objektivni.” To je otvorilo žestoku raspravu među studentima o samoj ideji objektivnosti. Postavila sam pitanje: je li uopće moguće biti “objektivan” I što zapravo znaci “objektivnost”? Nisam se ustručavala da u u toj raspravi ponudim svoj stav: objektivnost ne postoji. Sve što mislimo proizlazi iz našeg posebnog, jedinstvenog bića, iz našeg posebnog, jedinstvenog iskustva. Ukoliko nismo božanska bića, možemo biti samo subjektivni, tj. misliti, govoriti, glumiti, pisati i živjeti samo onako i upravo onako kako to naše biće diktira. Ili smo “autentični”, tj. vjerni sebi, ili smo ništa.

U zadnjem “Njujorkeru” čitam zanimljiv esej omiljene mi Maše Gesen, američke spisateljice i LGBT aktivistkinje ruskog porijekla. Ona se bavi slučajem “Njujork tajmsove” “objektivnosti” i postavlja ključno pitanje: zašto je ljudima (novinarima i ostalim “javnim djelatnicima” osobito) tako zastrašujuća pomisao na “moralnu jasnoću”, tj. na zauzimanje stava. Citira novinara Veslija Louverija (Wesley Lowery), dobitnika Pulicerove nagrade 2016. za svoje izvještavanje o sistematskom ubijanju crnih ljudi od strane policije, koji kaže: “Američki pogled niotkuda, opsjednut “objektivnošću” i novinarstvo koje uvijek želi prikazati “obje” strane – to je propao eksperiment. Mi moramo ponovno izgraditi nove principe izvještavanja, principe koje će voditi moralna jasnoća.” Krenula je debata po medijima na temu je li “debata” kao takva još uopće moguća. S desna se javljaju glasovi koji optužuju ljevicu za totalitarizam: jer ako debata nije moguča, ako barem pokušaj “objektivnosti” nije moguć, onda smo – tako kažu – pristali na staljinističku, totalitarnu verziju stvarnosti u kojoj je moguća samo jedna istina.

I tu se negdje krije zečić. Ako prihvatimo da “svatko ima pravo na svoje mišljenje” I da “svaka strana ima pravo glasa”, onda bi odnos moći (koja stoji iza svakog glasa) trebao biti isti. A, kao što dobro znamo, tome nije tako. Iza glasa senatora Republikanca stoje država i njene institucije, uključujuci policiju i vojsku. Iza glasa demonstranata ne stoji nitko. Dapače, njih državni aparat hapsi, tuče i ubija. Tvrditi da obje strane, i ona iza koje stoje tenkovi, i ona druga na koju se iz tih tenkova puca, imaju isto pravo na glas je ne samo perverzno nego je i opasno a i, rekla bih, nedemokratski. “Njujork tajms” je upotrijebio svoju veliku moć ne bi li glas dao upravo najbrutalnijem, najrepresivnijem dijelu državnog aparata. Na vrhu svakog primjerka “Njujork tajmsa” piše: “Vijesti koje zaslužuju da budu objavljene”. Pa koje su to, dakle, vijesti? I tko, i na temelju čega, vrši odabir?

Jednom davno, baš pred rat u eks Jugoslaviji, sjedila sam sa malim društvancem u svom tadašnjem stanu. Povela se diskusija o politici. Jedan od sudionika razgovora, inače cijenjeni profesor i, kao što se tada govorilo, “vrhunski intelektualac”, počeo je navoditi kvalitete fašizma. Gledala sam ga u šoku, nevjerujući. Primijetivši to, on mi je rekao: “Zasto si tako zgranuta? Pa vodimo intelektualnu raspravu. Uključi se. Izloži argumente za demokraciju pa ćemo raspravljati.”

Mozak mi je stao u tračnicama. Za časak sam pomislila: U redu, probat ću. Hajde da se koncentriram i posložim argumente ZA demokraciju i PROTIV fašizma. A onda sam se prenula i iz mene je neočekivano provalilo:
“Van iz mog stana!”

Hoće li čovječanstvo uporno i dalje raspravljati o dobrim i lošim stranama sistema koji je pobio milijune ljudi? Hoćemo li neprestano otvarati sve već davno zatvorene teme? Ili možda nema “zatvorenih tema”? I nikad ih nije ni bilo? (Osim kad se “otvaranje” kontroverznih tema naprosto zabrani, kao što je to u svim totalitarnim sistemima.)

Ili, da to kažem drugim riječima: može li se i jedna bitka zaista dobiti? Ili smo sve bitke prisiljeni svakodnevno voditi, protiv uvijek istih neprijatelja? Hoće li neke ‘istine” biti ikada zauvijek prihvaćene? Ili je sama ta želja za “moralnom jasnoćom” nedemokratska i totalitarna, kao što tvrdi desnica?

Kad Tramp optužuje antifašiste za pljačku i nerede koji su pratili ove proteste i kad čovjek stalno sluša čak i svoje “simpatične” znance i susjede kako pozivaju na “umjerenost”, čovjek pomisli slijedeće: ako tako silno želimo “objektivnost”, nije li možda vrijeme da se konačno složimo oko toga da su načisti, npr, bili “objektivno” zli? I da klimatske promjene “objektivno” postoje? I da je Tramp “objektivno” patološki lažljivac i rasist?

Ali ne, to je, izgleda, nemoguće. A ako nema konsezusa oko “moralne jasnoće”, ni što se tiče sadašnjosti a kamoli što se tiče prošlosti, onda nam se loše piše. I zaslužili smo sve svoje trampove, uključujuci i one čija prezimena završavaju na “ić”.