Rojenje teorija zavjera, reinterpretacija povijesti i dovođenje u pitanje fundamentalnih naučnih istina izražava potrebu za novim opisom svijeta i ljudske, pa time i moje uloge u njemu, kaže za Nova.rs muzičar Darko Rundek.
Jedan od najvećih kantautora na prostoru bivše Jugoslavije, osnivač kultnog hrvatskog benda „Haustor“, pesnik i diplomirani reditelj potpisao je tokom karijere pedesetak radio drama i dokumentaraca, a autor je i primenjene muzike za film, pozorište i televiziju.
Nakon raspada „Haustora“ i izbijanja rata na prostoru bivše Jugoslavije Darko Rundek se seli u Pariz, a solo karijeru započinje 1995. i dve godine kasnije objavljuje album „Apocalypso“. Proteklih godina nastupao je sa brojnim pratećim sastavima, od „Rundek kargo trija“ do „Kul de saka“, vrativši se u Hrvatsku, na ostrvo Brač, kako bi živeo „u skladu sa prirodom“ i postavši neumoran borac za podizanje ekološke svesti.
Kada se navršilo dve decenije od izlaska njegovog solo debija „Apocalypso“, Rundek je okupio veliki prateći bend „Ekipa“, sa kojim je leta 2017. godine održao najveći samostalni koncert u karijeri – nastupivši pred desetak hiljada ljudi na beogradskom stadionu „Tašmajdan“.
Upravo sa „Ekipom“ pred kraj prošle godine objavio je „Brisani prostor“, novi, dvostruki EP, čiji je prvi deo nazvao „Do“, a drugi „Od“.
Šta danas simboliše taj brisani prostor, i koja je priča završena sa „Do“, a koja započeta sa „Od“?
– Brisani prostor simbolizira prostor između dvije priče. Na globalnom planu priča o modernom svijetu, započeta u renesansi, upravo se završava. Nova je priča nepoznata, ali svjedoci smo rojenju svih mogućih narativa, na netu najviše, ali on je ionako postao kao neki hiper-živčani sustav. Svo to rojenje teorija zavjera, reinterpretacija povijesti i dovođenje u pitanje fundamentalnih naučnih istina izražava potrebu za novim opisom svijeta i ljudske, pa time i moje uloge u njemu. Na tom brisanom prostoru se više ništa ne zna, ali pitanja su živa i njima otpočinje „Od“. Na albumu se „Do“ još nekako drži poljuljanog poznatog, a „Od“ kreće u nepoznato. Zato je „Od“ baziran na improviziranim komadima.
Već godinama pobuđujete ekološku svest čitavog regiona i nedavno ste pozvali na Ekološki ustanak u Beogradu. Mislite li da je to put da regionalna bitka za zaustavljanje seče šuma, za slobodne reke, borba protiv mikro-elektrana da rezultat?
– Da. Vjerujem da je to jedan od bitnih puteva i da će dati rezultata kao što ih već daje. Izuzetno mi je drago da je započeo u plemenitom i humanom duhu, jer uvijek postoji opasnost da se pokret upotrijebi u sitnim političkim igrama.
Kao dobru stranu pandemije izdvojili ste izlazak na videlo suštinskih pitanja, poput ekološke katastrofe koja preti izumiranju života na Zemlji. Da li smo, posle svega, shvatili da smo na kraju „Ljudskog carstva“?
– Da, mislim da nas sve više shvaća da smo na „kraju Ljudskog carstva“. Dobra stvar koju je borba s pandemijom pokazala jeste da smo sposobni za brze i velike promjene na nadnacionalnom, globalnom nivou. U tome ima nade…
Ovih dana na Martovskom u Beogradu svetsku festivalsku premijeru imaće dokumentarni film „Novi talas-40 godina nakon“, u kome i Vi svedočite. Iz ove perspektive, šta je ta epoha donela i značila vama, kao akterima, ali i publici?
– Novi val je bio značajan jer je objedinio scenu, iako su akteri na toj sceni stilski bili dosta različiti. Imam dojam da se o toj, kako kažete, epohi već puno govorilo. Nemam ništa novog za dodati, osim možda da su osamdesete godine bile vrijeme velikog ubrzanja ekološke krize u kojoj smo duboko sada.
Zašto se vreme u kojem ste stasavali previše idealizuje ako današnjica, kako ste primetili, nudi veću slobodu?
– U ovoj takozvanoj većoj slobodi nema orijentacije, zajedničkog elana, ali se njihov izostanak osjeća. Potreba za zajedništvom publike nije zadovoljena. Ako scenu objedinjuje jedino zarada ili želja za slavom, a sve ostalo je rasparčano, ne možemo zajedno sanjati. Otud i nostalgija za onim vremenima, kad se to moglo. Ja sam na primjer, žalio što se nisam rodio deset godina ranije, da bih mogao sudjelovati u hippy pokretu (smeh).
Pre dve godine Beograd je bio pod vašom „opsadom“, održali ste pet koncerata za nedelju dana sa četiri različita benda. Takve svirke već više od godinu dana deluju kao neki davnašnji san…Nedostaje li Vam izlazak na scenu, neposredan dodir sa publikom?
– Da. Nedostaje mi. Upravo sam, na sugestiju „Longpleja“, preslušao višekanalnu snimku „Posljednjeg Trija u Beogradu“ iz Doma omladine. I bio sam dirnut. Znali smo tada da nam je to zadnji koncert kao „Rundek Cargo Trija“, što je proizvelo poseban naboj. I publika je bila prekrasna. Krenuo sam u miks i nadam se da ćemo objaviti taj lajv. Radeći na snimku i sam proživljavam koncert, tako da sam malo manje u manjku nego većina kolega.
U vreme nekadašnje Jugoslavije, kako ste isticali, poštovali su se ljudski integritet i potrebe. Koliko je čovek sam kriv što je danas „dezintegrisan“?
– Mnogi dugovi dolaze na naplatu. Dezintegrisani se moraju probuditi, prepoznati što je bitno i pokušati popraviti koliko se najviše da. Ima tu koliko hoćeš prostora za integraciju!
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare