Foto: Promo

Roman u stihu "Autobiografija Crvenog", koji grčki mit smešta u savremeni urbani život, uklapa se u misiju kanadske pesnikinje En Karson da antičko nasleđe sačuva tako što će ga oživeti u drugačijem istorijskom i socijalnom kontekstu, ali i obogatiti mističnim ritualima variranja i tumačenja, dok roman Margaret Atvud "Život pre čoveka" pokušava da teme nesrećnog braka i onoga što se danas zove poliamorija učini dirljivim i zanimljivim. 

En Karson, „Autobiografija Crvenog“, Kulturni centar Novog Sada, 2021.

Foto: Promo

„Poricati postojanje crvenog znači poricati postojanje misterije.“ Roman u stihu, koji grčki mit smešta u savremeni urbani život, uklapa se u misiju kanadske pesnikinje En Karson da antičko nasleđe sačuva tako što će ga oživeti u drugačijem istorijskom i socijalnom kontekstu, ali i obogatiti mističnim ritualima variranja i tumačenja. En Karson uranja u svoju poemu inspirisana pesničkim fragmentima koje je napisao Stesihor, skrajnut i malo proučavan starogrčki liričar, smatran važnom sponom između Homera i Pindara. Mitski Gerion je čudovište koje najveći junak antičkog doba Herakle ubija po zadatku; u romanu En Karson Gerion je preosetljivi tinejdžer, traumiran i zlostavljan, zaljubljiv, povodljiv i obdaren raskošnom maštom. U potrazi za mogućnostima da izrazi i odrazi svet oko sebe pomoći će mu umetnost fotografije.

Kritičari nisu slučajno obratili pažnju na rešenost En Karson da čudovištu koje fotografiše poveri meditaciju o dva vezana pojma: viziji i reviziji. Stoga je ovo i roman stvaralačke autobiografije, ukoliko autobiografskom možemo smatrati želju da se povežu zvuk i vizuelni prizor. Tako i njen Gerion nije više samo crveno krilato čudovište, nego je ikonica svega što je van granica našeg vidnog polja.

Mozaična struktura ove poeme sjedinjuje pastiš, parodiju, adaptaciju i interpretaciju, slikajući portret umetnika kog čekaju velika iskušenja, jer „telo mu je bilo kao zaključana kutija“.

Margaret Atvud, „Život pre čoveka“, Laguna, 2021. 

Foto: Promo

„Dinosaurusi za nju ne predstavljaju religiju, samo nešto što ona treba da čuva.“ Ljubav i preljuba nisu srećno raspoređeni u životima junaka Margaret Atvud, niti pedantno razvrstani kao muzejski eksponati. Imamo utisak da nisu imali sreće ni kada im je autorka dodeljivala šarm, odlučnost i energiju: likovi su ili vezani brakom u kom traže apsolutnu slobodu da varaju, ili su pak u toj meri slobodni da će zahtevati da se za tu njihovu slobodu vežu partneri i budući, i mogući. Roman objavljen još 1979. godine pokušava da teme nesrećnog braka i onoga što se danas zove poliamorija učini dirljivim i zanimljivim.

Margaret Atvud pomno istražuje misli i običaje Nejta, njegove ljubavnice Lašje i njegove višestruko neverne supruge Elizabete, ali detaljnost njenih uvida neće ove etički vakuumirane učesnike emotivnog trougla zaista približiti čitaocu. Elizabeta je privilegovana bezbrižnim životom i nespremna da zauzda svoju emotivnu gramzivost; njen muž Nejt potiskuje ljutnju i usredređuje se na postizanje kompromisa; Lašja „luta po praistoriji“, gde „nema muškaraca, ni drugih ljudskih bića, osim povremenog usamljenog posmatrača poput nje, putnika ili izbeglice, skvrčenog u sopstvenom žbunu paprati sa dvogledom, koji gleda svoja posla“.

Rutine i nemiri, male drame u zveckanju escajga i ispijanju točenog piva u hotelu nedaleko od ljubavničinog stana ne uspevaju da nas ponesu ni pogode. Protagonisti su, jednostavno, isuviše sebični i nadmeni da bi živeli istinski dramatične živote. Sedamdesete u Torontu nisu, čini se, nikad bile tako turobne kao u ovom romanu. Ljubav kojoj nedostaje usmerenje izumire, kao što su izumrli dinosaurusi.

Bonus video: Gost pisac Darko Tuševljaković

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar