Marina Marković: Mogućnost izbora ne podrazumeva nužno i slobodu izbora

Zamišljena kao dualni projekat i premijerno predstavljena u Lionu, izložba nastavlja dijalog između dve muzejske kolekcije oblikovane različitim istorijskim iskustvima, kulturnim kontekstima i institucionalnim razvojem.

Postavka "Lične priče / Političke realnosti" istražuje složen odnos između ličnog iskustva i političkih realnosti koje oblikuju individualne i kolektivne živote. Koncipirana je tematski, tako da naglašava načine na koje umetnici, kroz sećanja, biografije, identitete i svakodnevna iskustva, promišljaju šire društvene, istorijske i političke procese.

Povezujući dela nastala u različitim političkim i društvenim okolnostima, izložba poziva publiku da razmisli o tome kako umetnost doprinosi razumevanju složenosti savremenog sveta i kako lične priče postaju važan deo naših zajedničkih istorija.

Na izložbi "Lične priče / Političke realnosti", koju publika može da vidi do 20. septembra, zastupljen je i veliki broj renomiranih vizuelnih umetnica i umetnika iz naše zemlje. Među njima je i Marina Marković, koja se predstavila video-radom "The Void", prvobitno osmišljenim 2016. godine. Nakon što je prošle godine bio izložen u muzeju macLYON u Francuskoj, sada je u nešto drugačijem kontekstu prisutan i na izložbi u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu.

Kako je nastao rad "The Void" i čime je bio inspirisan?

- Gotovo svaki moj rad nastaje iz mesta duboke ambivalencije, iz pitanja na koje ni sama nemam konačan odgovor. U slučaju "The Void" to je bilo pitanje majčinstva, odnosno tenzije između slobodne volje i društvene, odnosno biopolitičke prinude. U kojoj meri su naše odluke zaista naše, a u kojoj meri su oblikovane obrascima koji im prethode?

Iz te ambivalencije nastao je rad u kojem je ultrazvučni snimak moje prazne materice jukstaponiran govoru moje prabake, dve bake, tetke i ujne, koji sam krišom snimila iz džepa.

Bilo mi je važno da normativni glas ne dolazi iz prepoznatljive instance autoriteta, već iz intimnog porodičnog prostora. Upravo u govoru meni najbližih žena, koje mi žele najbolje, prepliću se saveti i pridike o tome šta žena treba da bude, kako mora da živi i koje su njene primarne dužnosti, prenoseći obrasce koje je heteropatrijarhalni sistem generacijama oblikovao i učinio poželjnim.

Ovim radom želela sam da problematizujem pojmove poput "prirodnog", "naučnog", "objektivnog", "neutralnog" ili "normalnog", koji se često predstavljaju kao neupitni, iako funkcionišu kao mehanizmi legitimizacije određenih društvenih normi i politika nad telom.

"The Void" ne pokušava da razreši tu tenziju, već da je učini vidljivom.

Koji su to vizuelni elementi rada - pored onih tematskih - na koje ste stavili poseban akcenat; u kom odnosu stoji ono što je vizuelni element rada i njegova "ideja"?

- Budući da je "The Void" od 2016. godine, kada je prvi put prikazan u Njujorku, izlagan u različitim izložbenim i kulturnim kontekstima, svaka nova postavka otvara mogućnost drugačijeg prostornog čitanja rada.

Za izložbu "Lične priče / Političke realnosti" u Muzeju savremene umetnosti osmislila sam ambijentalnu celinu koju čine roze ginekološka stolica i trouglasto izdvojen prostor formiran roze zavesama. Ovakva postavka usmerava posmatrača u jasno određenu telesnu poziciju i istovremeno uspostavlja izdvojen, intiman okvir za percepciju rada. U macLYON-u je isti rad bio postavljen unutar kompleksnije video-instalacije i ambijentalnog okvira koji osciluje između estetike bolnice, butika i klanice.

Scenografiju ne doživljavam kao dekor ili ilustraciju, već kao sastavni deo rada, kao nešto što pojačava njegovo iskustvo. U tom smislu, prostor postaje još jedan medij kroz koji se značenje rada razvija i intenzivira.

Kroz vaš rad tematizujete pitanja izbora i razlike između vaše generacije i generacija vaših majki i baka. Da li je današnje vreme donelo napredak ili slobodu izbora ograničava na drugačije načine?

- Radeći na "The Void", shvatila sam da je rečenica "Nije tvoje da biraš", koja se u radu pojavljuje u različitim varijacijama, svojevrsna mantra heteropatrijarhalnog sistema, toliko duboko internalizovana da je upravo žene generacijama prenose dalje.

Tek u montaži ovog rada osvestila sam da sam ja prva žena u svojoj porodičnoj ženskoj liniji koja ima mogućnost izbora. Međutim, mogućnost izbora ne podrazumeva nužno i slobodu izbora. Upravo taj paradoks ostaje jedno od ključnih pitanja kojima se bavim.

Sama izložba u središte stavlja odnos ličnog i političkog. Kako vi gledate na taj odnos?

- Korporealnost u mom radu nije autobiografska tema, već metod. Sopstveno telo koristim kao mesto istraživanja jer verujem da ono najpreciznije pokazuje kako se društvene norme, odnosi moći i ideologije ne samo upisuju, već i materijalizuju i reprodukuju.

Telo pritom ne razumem kao stabilan ili zatvoren entitet, već kao promenljivo i relacijsko polje u kojem se značenja neprestano formiraju. U tom smislu, lično u mom radu nikada nije samo lično; ono je prostor u kojem političko postaje neposredno, utelovljeno iskustvo.

Kako ste doživeli izložbu "Lične priče / Političke realnosti"?

- Blizak mi je sam koncept izložbe jer pokazuje da lična iskustva nisu izolovana od društvenog i političkog konteksta, već ga istovremeno oblikuju i razotkrivaju. Upravo u prostoru njihovog preplitanja nastaje i većina mojih radova.

Posebno mi je značajno što se "The Void", koji se nalazi u kolekcijama Muzeja savremene umetnosti u Beogradu i macLYON-a, našao u okviru obe izložbe posvećene dijalogu ove dve institucije.