Jelena Lengold, Foto: Dalibor Danilović

Činjenica da su ljudi počeli da se okupljaju u tolikom broju usred pandemije govori dovoljno. Svi koji danas izlaze na proteste, posredno dovode u opasnost svoj život. Veći ulog od toga do sada nismo imali na demonstracijama, što znači da ljudi bukvalno idu na sve ili ništa. To znači da im se ovakav život smučio i da su, u smrtnoj opasnosti, konačno spoznali jedan viši nivo dostojanstva. Ja im se na tome divim, kaže književnica Jelena Lengold za portal Nova.rs o protestima koji se poslednjih večeri dešavali u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji.

Da li je ovakvo ispoljavanje nezadovoljstva naroda bilo očekivano ili vas je iznenadilo?

– Samo veoma naivnog ili neupućenog bi sve ovo moglo da iznenadi. Nas vređaju i ugrožavaju svaki dan. Doveli su naše živote do svih mogućih ivica i apsurda. Gledamo kako ljudi na vlasti krše zakone. Osećamo da za nas nema ni pravde ni zaštite. U takvim okolnostima, bilo je pitanje trenutka kad će ljudima da pukne film.

Da li pronalazite neke paralele sa ranijim demonstracijama u Srbiji?

– Paralele uvek postoje, ali i činjenica da je svaki istorijski događaj priča za sebe. U sociologiji možete da imate neke zakonitosti i obrasce, ali ne i u istoriji. To za istoriju ne važi. Ja ovo posmatram kroz istoriju i ne tražim sličnosti u prošlim događajima, radije gledam gde odavde treba ići dalje.

Kako komentarišite verbalnu reakciju vlasti, ali i pojavu pojedinih grupa za koje se veruje da su ih ubacili predstavnici vlasti kako bi izazivali nerede?

– Neću da glumim stručnjaka za DB pitanja, mislim da ih imamo i previše. Sad nam svako objašnjava šta se ovde zapravo dešava, ko je sve umešan i ko sve radi u tajnosti. Ja u to mogu da verujem i ne moram. Meni, kao piscu, sve ovo deluje ipak više kao jedan skup građana koji su pogubljeni, usamljeni i očajni. I ima ih svakakvih, u rasponu od religioznih, patrijarhalnih, besnih, opuštenih, neozbiljnih, aktivistički nastrojenih, uplašenih, do agresivnih, nezrelih i neupotrebljivih. Pojma nemam da li su neki od njih ubačeni i od koga. Sve dok su tu sa autentičnom željom da se bune protiv ove vlasti, meni ne smetaju.

A što se tiče verbalne reakcije vlasti, ona je, kao i obično, svedena na ponavljanje Vučićevih rečenica. Šta im on kaže, oni ponavljaju kao papagaji. Ne postoji vlast kao množina. Postoji samo jedan čovek i njegova volja. Ako neki drugi iz te Vučićeve ekipe veruju da postoje kao samostalna misleća bića, biće mi drago da ih čujem, kad progovore svojim glasom.

Šta kažete na brutalnost policije?

– Policija je samo jedan instrument vladavine. Nije to brutalnost policije, to je Vučićeva lična brutalnost. Oni rade ono što im on naredi. Policija je u svakoj zemlji onakva kakav je vrh vlasti. Pojedinačno, meni je žao tih ljudi koji su prinuđeni da stoje u teškim uslovima, nasuprot sopstvenog naroda, prijatelja, rođaka. Ti policajci na ulici su Vučićeve žrtve podjednako kao i mi građani sa druge strane. Svi smo podjednako poniženi i ugroženi. Mi smo jedan narod, i mi građani i ti policajci. Jedan narod u zajedničkoj nevolji.

Verujete li da ovi protesti mogu nešto da promene, imajući u vidu ubedljivu pobedu SNS-a na izborima?

– Protesti su već nešto promenili. Svaki dan nešto promeni i pomeri u poretku stvari. To je kao plima na moru koja svake noći oblikuje kamenčiće na obali i jednom će oni od grubog kamenja postati najfiniji pesak. To se dešava uvek i svuda. Samo je pitanje koliko će nešto da traje i ko će u međuvremenu pokleknuti na tom putu. To su teška i dugotrajna putovanja. Ne smemo se zanositi da je lako.

Vidite li izlaz iz epidemiološke krize i političke krize?

– Pre svega i iznad svega, nadam se vakcini protiv ove boleštne koja je paralisala čitav svet i naše živote pretvorila u jednu neprekidnu strepnju. Ovo je istinski, posle bombardovanja, najdramatičnija situacija koju ja pamtim. Sve se promenilo i mislim da neke stvari više nikada neće biti iste. Tako da možda i ne treba tražiti izlaz, u smislu povratka na staro, već tražiti neki novi koncept života u kome bismo mogli da budemo koliko-toliko srećni. Sioran je jednom napisao da postoje noći posle kojih čovek treba da promeni ime, jer više nije isti. Ovo je, metaforično rečeno, ta noć. Mi posle ovoga više nećemo biti isti ljudi, niko od nas. Tražićemo novi smisao.

Slično je i sa takozvanom političkom krizom. Mada bih teško mogla da nazovem krizom ili akutnim stanjem nešto što traje godinama. To je naša stvarnost, naša hronična bolest, koja je sada samo došla do faze u kojoj su bolovi jaki i neprestani. Ja sam potpuno sigurna da će se Vučić urušiti, kao svaka dekadentna tvorevina koja sama dovede do sopstvene krtosti i fragilnosti. Sada kada izgleda da je on najjači, on u stvari počinje da tone, jer je sam rasterao oko sebe, svojom autoritarnošću, sve one ljude i institucije, koji su tu bili da čine čvrstinu njegovih temelja. On te temelje više nema. On je sam na nekakvom imaginarnom jarbolu. Pitanje je trenutka kada će dunuti vetar i oduvati ga.

Kakve će sve još, prema vašem mišljenju, biti posledice nedavnih izbora?

– Posledica ima bezbroj i tek će ih biti, ali najvažnija posledica je – da se izrazim banalno – odvajanje žita od kukolja. Sve se dobro videlo – ko je kakav, ko je dosledan, a ko nije, ko će da izda, ko se premišlja, pa pogreši, a ko se premišlja pa na kraju ipak uradi šta treba. Videlo se na koga možemo računati. To je važno i biće još važnije u danima koji će doći.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare