Sigurno je da u toj srdžbi bukti cijeli niz različitih i međusobno nepomirljivih političkih afiniteta, ali je isto tako jasno da su svi njeni nositelji žrtve silovanja, ocenjuje Viktor Ivančić, novinar i pisac, osnivač nekadašnjeg "Feral tribjuna", govoreći o protestima u Beogradu i drugim gradovima Srbije.
– Čini mi se da je ljudima naprosto dopizdilo da budu dalje silovani. I kada je najavljena nova runda silovanja, u vidu policijskog sata, prokuljala je srdžba, barem kao poticaj ovih demonstracija. Sigurno je da u toj srdžbi bukti cijeli niz različitih i međusobno nepomirljivih političkih afiniteta, ali je isto tako jasno da su svi njeni nositelji žrtve silovanja. Kada te neko kontinuirano, bez milosti, udara po glavi, nužno nastupa moment kada se pitaš: „Moram li se i dalje ponašati kao ekser?“ A čekić je pritom još idiotski ciničan i poručuje: „Miruj, zar ne vidiš da želim da te poljubim?“ Budući da je cijelo vrijeme bezočno politički manipulirao efektima epidemije – a u tome nije bio usamljen na ovim prostorima – uključujući lažiranje informacija o broju oboljelih i mrtvih, Vučić više nema nikakve vjerodostojnosti kad poseže za „mjerama za suzbijanje epidemije“ kao alibijem, čak i ako bi ove bile potrebne. Utoliko mi se prizor čini jednostavnim: žrtve silovanja pobunile su se protiv silovatelja. Hoće li ta pobuna imati efekta, sasvim je druga priča – kaže Ivančić.
Govoreći za portal Nova.rs još u aprilu, Ivančić je ocenio da je situacija sa širenjem koronavirusa došla kao dar s neba „likovima poput Orbana ili Aleksandra Vučića“ i „da su došli u priliku da svoje bolesne opsesije angažiraju u borbi protiv bolesti, pa vidno uživaju uživaju u diktaturi“, ali i pretpostavio da će „ljudima biti puna kapa toga da ih ponižava i gazi“. Ova njegova ocena je, ispostavilo se u Srbiji pod Vučićem, zvučala proročanski.
– Psihopolitička konstitucija Aleksandra Vučića takva je da on ne može da ne pretjera. On nije u stanju kontrolirati svoju žudnju za moći, pogotovo kada se posloži atmosfera opsadne groznice uzrokovane masovnom zarazom. Njegov boravak na vlasti je ekstatičan i predstavlja neku vrstu kontinuirane ejakulacije; svaki put kada se pojavi pred kamerama ljudi unaprijed očekuju dugometražni nastup neumornog masturbanta, koji „cijedi sve iz sebe“, što bi se reklo, i isporučuje nove i nove porcije poniženja. Kod primalaca se ta poniženja talože, kao u banci, i sada je to već lijepa zaliha, koja pošiljaocu može biti vraćena u lice… S druge strane, u Srbiji već postoji relativno bogata tradicija neuspješnih protesta, i čini mi se da bi neko političko profiliranje bilo nužno da se cijela stvar ne pretvori u folklor… S treće strane, ako režim ima samo jedan politički cilj – po svaku cijenu ostati na vlasti – politički zahtjev prosvjednika također ne mora patiti od nijansi, već se svesti na to da skinu tiraniju s vrata… Mislim da se ni kod opisa vladalačke figure Aleksandra Vučića, zbog dosadašnjih iskustava, ne treba upuštati u detalje: to je naprosto čovjek koji treba biti uklonjen s vlasti – napominje Ivančić.
U međuvremenu, održani su izbori, prvo u Srbiji, a nepune dve nedelje kasnije i u Hrvatskoj. Međutim, slike kakve ovih dana vidimo u dve zemlje čine se dijametralno različitim. Mogu li se trenutne prilike u Srbiji i Hrvatskoj porediti?
– Plenković i Vučić pokazali su mnoge sličnosti u zadnjih nekoliko mjeseci. I jedan i drugi zloupotrijebili su zdravstvenu krizu za učvršćivanje političke moći; i jedan i drugi su kršili ustav da bi zaveli izvanredno stanje – prvi faktički, a drugi i formalno; i jedan i drugi su neosnovano oglasili „pobjedu nad virusom“; i jedan i drugi su usred pandemije organizirali izbore, praktički neregularne; i jedan i drugi su radi tog nasilnog političkog legitimiranja bili spremni izložiti stanovništvo pogibelji, kao što će ga sutra biti spremni vratiti natrag u karantenu… Samo što je Plenković pritom bio lukaviji i svojim birokratskim vokabularom manje iritirao građane. Pokazao se vještijim u tome da svoje političke hirove prikaže kao nuždu, dok je Vučić bio prozirniji. S druge strane, ovoga trenutka mi uopće ne pada na pamet iritacija koja bi bila dostatna da se Hrvati zbog bilo čega pobune i, recimo, izađu na ulice. Krotkost je ovdje, zahvaljujući sistematskom političkom i medijskom radu, godinama dobivala na cijeni. Ponekad se stječe dojam da se u slučaju Hrvatske radi o tome da je domobranska pukovnija od četiri milijuna pripadnika dobila svoju državu. U davnim je vremenima ovaj narod znao dizati ustanke protiv fašista, a danas ih bira na izborima. To je taj krug – zaključuje Ivančić.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare