Foto: Zoran Lončarević

U autorskom tekstu za najnoviji broj NIN-a slavni hrvatski pisac opisuje dane koje je nedavno proveo u Beogradu sa svojim prijateljem i kolegom Rajkom Grlićem, gde su promovisali knjigu Rajkove majke Eve Grlić "Sjećanja i neobjavljene priče". Uz odobrenje prenosimo delove ovog teksta.

… Odlučni da izbjegnemo politiku koja nas iscrpljuje u našim profesionalnim životima, ne obazirući se na mržnju, nasilje, zaostalost, prostaštvo, sretni smo što smo opet u gradu koji obojica volimo, da ćemo se opušteno družiti s čitateljima, gledateljima i dragim prijateljima koje odavno nismo vidjeli, a neću vas lagati, i dimljena vešalica i pohovane paprike punjene kačkavaljem u Francuskoj sedam bile su snažan motiv da dođemo.

„Ovdje su me smjestili“, pokazuje Rajko, „kad sam sa Srđanom Karanovićem pisao scenarij njegov prvi film Društvena igra. Kako se zvao hotel?”

„Splendid. Mislim da on više ne postoji“, kažem ja. „Tu smo spavali dvije hiljade prve ili druge, kad nas je divna Borka Pavićević pozvala da čitamo u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Branka Perić i Bekim Fehmiu sjedili su u prvom redu. Dvije večeri otpočetka do kraja pobožno su slušali nas desetak hrvatskih pisaca, većinom mlađih, pretencioznih budala s nekim užasnim, nadrkanim zbirčicama kratkih priča. Bio sam strahovito impresioniran kad su nam njih dvoje prišli. Ruke su mi drhtale kad sam se rukovao s Bekimom, uspravnim, dostojanstvenim, u baloneru krem boje, s onim njegovim baritonom… Tu je još jedan hotel u kojem sam noćio“, primjetim usput.

„Ekscelzior“, javi se sad taksist.

„I to je bila rupa.“

„Sad je preuređen. U svoje vreme“, pohvali se on, „tu sam dovodio kurve gostima i za svaku posetu dobio svoj deo.“

„Meni takvu uslugu nijedan taksist nije ponudio“, požalim se. „Bogzna zašto su zaključili da mene to ne zanima.“

Foto:NIN

Pogledamo li i Rajko i ja unatrag, u povijesti našeg odnosa s Beogradom bila je jedna čvrsta konstanta. Nekad otmjeni hoteli kojima su davno prošli dani slave. Metropol, na primjer, u kojem smo spavali dvije hiljade šeste, nakon premijere Karaule, goste je mogao zadiviti još samo graviranim srebrenim priborom za jelo izloženim u restoranu, kraj fotografija Tita i Jovanke koji su tu nekad dočekivali nove godine. Ne pamtim jesam li taj beštek i fotografije vidio deset godina kasnije, nakon obnove, kad je hotel ponovno bio upicanjen i skup, a mi smo došli prikazati Ustav Republike Hrvatske.

Zatim je tu bila i Moskva. Pamtim je prije preuređenja, za jednog od prvih posjeta nakon rata, činila se kao prenoćište u nekoj provincijskoj banji gdje dobiješ sedam noćenja s doručkom na račun socijalnog. A ni Slavija nije bila radosnija, ni Park, ni Mažestik… Rajka su u međuvremenu ulegnuti madraci, hrđave slavine i poderane najlonske zavjese tuša počele živcirati. Razumljivo, došao je stariji, a i dobar život u Americi ga je, primjetio bih, dosta razmazio. Mene, s druge strane, to ne smeta. Dapače, bio sam malo kao i sentimentalan kad sam opazio da je hotel Palas netaknut valjda sve od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, još ima telefonske govornice pored recepcije i, molim vas, zadnji krik tehnologije, nešto još neviđeno u suvremenom svijetu: TV salon na polukatu.

Prvo smo bili u Klubu književnika s Karanovićem, Goranom Markovićem i Brankom Cvejićem, a sutradan s švicarskim prijateljima u Klubu privrednika. U raskošnoj vili u Šekspirovoj ulici dočekao nas je Rade, kojega je Rajko znao kao mladog, mršavog konobara iz Francuske sedam. S tugom smo se spomenuli odnedavno pokojnog Igora Mandića. Na kraju, pred sami odlazak, s Draganom Bosiljkićem i društvom sa Salaša 137 ručali smo u meni najdražem beogradskom restoranu Tikas na Karaburmi. Dva i po dana prošla su nam uglavnom u polaganom spokojnom blagovanju prvorazredne hrane i neumjerenim količinama bučnog, raskalašnog smijeha…

…Ovakvim smo se laganim, opuštenim pričama u beskraj zabavljali u Beogradu, nakupili smo ih i on i ja na mnogo ručkova s prijateljima. A neke su nam opet ozbiljnije i teže. Hodajući po kiši Dorćolom kraj kafića Krojač sjetili smo se kako smo jednog septembarskog popodneva tu zadnji put bili s Nebojšom Glogovcem. Mislim da je to trenutak kad neki grad možeš nazvati svojim. Kad ti u tome gradu netko koga si volio umre.

Bonus video: Ante Tomić o Beogradu

Komentari

Svi komentari (0)