Ivan Mrđen Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs

Često komentari ispod neke kolumne budu zanimljiviji od mudrijašenja autora, pa je u tom smislu u ponedeljak sjajno dopunjen moj “apel potpisnicima apela”. Koje sam pozvao da iskorače iz svojih uglednih zavetrina i likom i delom se pridruže onima koji se zaista bore, ako ne na opozicionim listama, makar kraj štandova po ulicama!

“Bravo za istinu, svi samo nešto zahtevaju, a niko od njih neće da se prihvati da nešto uradi. Izađi, angažuj se malo, a ne samo ‘oćemo ovo ili ono. Ovo je pitanje života ili smrti cele nacije! Ako se vlast ne promeni, ja ovako ‘matora’ ću insistirati da moja porodica sve nekretnine rasproda i ode u… Ovo više ne mogu i neću da trpim”, napisala je čitateljka koja je sve naslovila sa “To je to”.

O tome da Srbiju napuštaju ljudi u najboljim godinama, dokazani u određenim profesijama, pisao sam prošlog leta povodom odluke mog komšije, doktora Đorđa Čurčića da se sa suprugom i dvojicom sinova preseli u Nemačku, a on mi se zahvalio “u ime svih koji su obrazovani, sa radnim stažom i iskustvom, sa skoro pola veka života na planeti, napustili rodno mesto i otišli”. I dodao: “Želimo da živimo i da ne gledamo više toliko urušavanje kulture i pristojnosti na svakom koraku”.

Ispod tog teksta jedan čitalac je napisao: “Odluku da odem sa suprugom i troje dece nisam doneo zbog zla koje izjeda našu zemlju, zaumnih i štetnih koji su ispromovisani. Protiv njih sam bio spreman, kao i ranije, da se borim do istrebljenja! Pravi razlog su neaktivnost i povlačenje koje sam prepoznavao u svom okruženju, mirenje i relativizacija očaja u navodno intelektualnim krugovima. Sa distance sve to izgleda jos jadnije…”

Ta „relativizacija očaja“ je možda najgori način odustajanja. Posle višegodišnjeg reagovanja na svakojake gluposti i nepodopštine vlasti, priključivanja svim iole ozbiljnijim pokušajima da se ljudi pokrenu u pravcu promena i besmislenih svađa sa neistomišljenicima, nailazi faza rezignacije, „baš me briga“ logike, povlačenja u neku ličnu autonomiju, od „gledam samo svoj posao“ tamo gde se prima plata do nekih sasvim novih preokupacija u slobodnom vremenu.

Očaj je očaj, ma koliko ga farbali u ružičasto!

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar