Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

”Znoj kaplje po papiru, poslednju pišem želju, ostajte mi zdravi, verni našem htenju, i kad umrem za istinu, ispunite moju volju, poljubite za mene neku Srbiju bolju!” (Beogradski Sindikat - Welcome to Srbija)

Moj pokojni otac je imao običaj da kaže da smo mi potomci vezivača pertli. Znate ono, kada momci krenu u boj, a on kaže: „Sada ću ja, samo pertle da vežem…“ Naravno, takvi su preživljavali, razmnožavali se, širili svoj genetski materijal i menjali prirodu ovog naroda koji je ostavljao svoje kosti od ukrajinskih stepa, pa sve do Egipta i Alžira. Nije bilo naroda koji se lakše odrekao svoje vere od ovoga, kada su došli „oslobodioci“ sa pogrešne strane Drine i zauzeli tuđe kuće, pozatvarali bogomolje i pobili sve misleće. O ovome sam počeo da razmišljam nakon srednjoškolske ekskurzije, kada sam jedne nedelje u Zagrebu zaprepašćeno gledao čitave porodice koje odlaze svečano obučene u katedralu na misu. U istom trenutku dete u Kraljevu koje bi videlo sveštenika hvatalo se za dugme i udaralo najbližeg druga da „prenese baksuz“.

Ovo su samo primeri više nego lake degradacije našeg naroda. Ima li leka? Bilo bi vrlo naivno očekivati to od političkih stranaka, jer svaka koja se dokopa vlasti samo će nastaviti debilizaciju. Setite se, nakon najcrnjih godina našeg života, ratova, sakaćenja, masovnih zločina, bombardovanja i izginuća silne dece, šta se dogodilo? Prvo su otrčali na Pink. Da li su naši nastavnici dobili društveni status koji im pripada? Lekari, sestre, sudije? Da li ste prestali da klečite ispred raznih mentolskih šaltera? Imali smo pune prodavnice, ali su nam duše i glave ostale prazne. Nakon one svinjarije sa glasanjem iz Bodruma nismo izašli na ulicu i pokazali im da sa institucijama nema zezanja. Možda bi predupredili Kolesare, Malije, imali pristojniju državu?

I zato, nemojte me pitati bojkot ili ne. Potpuno ignorisanje nevažnog događaja – prividne raspodele moći. Pa šta da radimo? Da budemo nešto što ni jedni ni drugi nikada neće biti – da budemo šmekeri, da budemo ljudi. Da ne zaboravimo Aleksandra Obradovića, da ne zaboravimo otpuštene niške policajce, otpuštene prosvetare koji su odbili da budu botovi. Bili su sjajne vesti, ali od čega sada žive? Da otvorimo račun i svako od nas da uplati po 100 dinara. Da pomognemo ljudima koji nemaju prihoda zbog svoje hrabrosti. Da ih nerviramo i da im pokažemo da ne mogu da se bahate. Da lobotomiranim mučenicima ne dozvolimo da uđu u naše kancelarije, radnje, ordinacije sa tabloidnim smećem. Da im objasnimo da je sramota šetati se sa tim pod miškom.

Da na svojim televizorima ne uključujemo kanale koji su propaganda gluposti, laži, mitomanije.

I ono što je najvažnije – da nađemo vremena da svoju decu odgajamo kao slobodne, uspravne,vredne i hrabre ljude. Da ne budemo strogi prema njima, jer naša deca rastu kao pirinač, iz mulja ispod vode, što bi rekao brat Škabo. Da svojim stavom, integritetom, svojim kvalitetom okolini damo primer kakav čovek treba da bude. Da nam svaki dan prođe u tim malim borbama u našim mikrosvetovima i da ne odustajemo. Da ne dozvolimo da nam poviju kičme, ugase nam osmehe, u duše uvuku zebnju. Da ih dovedemo dotle da ih bude sramota da uđu u autobus pun sendviča, da stanu ispred sudnice i vređaju svoje komšije, da budu ono što su Turci zvali marva.

Setite se, naši pradedovi su godine i godine proveli po rovovima, prošli sve užase koje bolesni um može da zamisli, od albanskih vrleti do beskrajnog mora, a mučenici veću vodu od Morave u životu nisu videli. I na kraju su izdržali. Proći će i ovo, ne klonite duhom, već apatiju izbacujte iz svojih duša. Gledajte ih u oči. Kada vide sebe u vašim očima neće više da budu tako gordi. Spremite se, bićete bacani na leđa sto puta, ali na kolena ne padajte nikad. Mi smo zajebani likovi. Mi smo jači. Mi ćemo da pobedimo jer je to neminovnost.

Zašto? Zato što su delije čija prezimena nosimo nama ostavili ovu zemlju, ovu lepotu, a ne lopužama, kurveštinama, degenericima bez trunke morala i bez dana škole. A oni hoće da nam je otmu, kao i našu vodu, kao i naš vazduh. Naše živote.

Za koga sam ovo pisao? Za sve moje ljude. Za sve vas!

Ukoliko ste u mogućnosti i želite da pomognete ljudima koji su ostali bez primanja jer su časno radili svoj posao, uplate možete da izvršite na sledeće račune:

Dinarski 265000000576857940

Devizni RS35265044000005631664

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare