Foto: Aleksandra Petrović/Nova.rs

Uvođenje vanrednog stanja i aktuelna situacija oko mogućeg širenja zaraze koronavirusom u nezavidan položaj dovelo je građane bez formalnog zaposlenja. Gotovo u istom položaju sada su i vlasnici pojedinih privatnih vrtića koji strahuju od katanca na vratima, žene koje egzistenciju obezbeđuju čišćenjem tuđih stanova, taksisti koji su zbog zaraze obustavili posao, ali i razni frilenseri čiji prihodi zavise od svakog pojedinačnog posla.

TEKST PISALE: Aleksandra Petrović, Dragana Pandurević,  Daniela Ilić Krasić

Uvođenjem vanrednog stanja u Srbiji, zvanično su redukovane i linije u javnom gradskom prevozu, kao mera prevencije za sprečavanje širenja virusa. U sistemu javnog prevoza putnika su i taksi udruženja i pojedinačni taksi preduzetnici, ali za taksiste još uvek nisu stigla zvanična obaveštenja ili obavezujuće preporuke o povlačenju iz saobraćaja ili redukovanju broja vozila na ulicama.

Taksista iz Kragujevca, Aleksandar Marinković (40), za portal Nova.rs kaže, da nije želeo da čeka bilo kakvu preporuku ili obaveštenje, već je odmah po proglašenju vanrednog stanja, odlučio da više ne prevozi putnike.

’“Ja, kao taksista, nikada ne znam ko će da mi uđe u vozilo. Iako je pre nekoliko dana usvojena mera, da putnici u taksiju ne mogu da se voze na prednjem sedištu, mislim da to nije dovoljna prevencija. Kada je proglašeno vanredno stanje, nisam se dvoumio, odmah sam odlučio da svoje vozilo parkiram i ne koristima ga za prevoz putnika. Ne želim da rizikujem i pokupim negde virus, ne zbog straha za sebe, već zbog porodice. Imam malo dete i roditelje narušenog zdravlja, svi živimo u porodičnoj kući, tako da su naši kontakti neizbežni“, kaže ovaj odgovorni otac i sin.

Aleksandar Marinković, kao samostalni preduzetnik, taksi prevozom se bavi već 10 godina. Taksiranje mu je jedini izvor prihoda, jer kako kaže, posle 10 ili 12 sati, provedenih za volanom, nije u stanju da radi i neki dodatni posao.

„Zarada od takisranja je nepredvidiva, nekada ima posla, ali naiđu i dani, kada ne zaradim skoro ništa. Poslednjih dana, odnosno, od pojave korona virusa, manje je posla, jer ljudi izbegavaju da se voze taksijem. Za nas taksiste je uvek potencijalni rizik, kada dobijemo poziv za vožnju do neke zdravstvene ustanove. Ja sam lično, svaki put, alkoholom brisao kvake sa spoljašnje i unutrašnje strane, kada imam takvu vožnju. To rade i neke moje kolege, ali ne mogu da tvrdim da su svi toliko odgovorni“, kaže Aleksandar Marinković.

Kao samostalnom preduzetniku, taksisti iz Kragujevca, mesečno je potrebno 13.000 dinara, za poreze i doprinose. Povlačenjem vozila, svesno je odlučio da ostane bez zarade, što ge ne oslobađa obaveze da plati državi šta treba.

„Ne znam koliko će ovo vanredno stanje da traje, ali se nadam da ćemo kao porodica nekako uspeti da podmirimo sve troškove. Moja supruga je zaposlena u školi, a i roditelji su mi prosvetni radnici u penziji, tako da nećemo ostati skroz bez prihoda. Nadam se da će ova epidemija virusa proći sa što manjim posledicama i da vanredno stanje neće dugo da traje. Sada mi je najbitnije da svi u porodici budemo zdravi, a preživećemo nekako i bez mojih prihoda“, kaže Aleksandar.

Ovaj taksista se povukao iz javnog prevoza putnika, ali je za portal Nova.rs, izjavio da će se rado odazvati pozivu organizacija ili udruženja, koje će tokom vanrednog stanja organizovati dostavu lekova i drugih potrepština za stare i bolesne gradjane.

Zaključan vrtić

Maja Has, vlasnica “Malog carstva” strahuje kako će se vanredno stanje i aktuelna situacija sa koronavirusom odraziti na opstanak njenog vrtića. Jutros je, kao i sve njene „kolege“, zaključala vrata vrtića, jer deca – ostaju kod kuće.

“Mi nismo registrovani kao predškolska ustanova, već smo registrovani u APR, poput svakog drugog malog preduzetnika, za rekreativne,sportske i zabavne aktivnosti za decu, mada praktično poslujemo kao vrtić”, započinje svoju priču Maja Has.

Ali, za razliku od onih koji su registrovani kao ustanove, kako ističe, njen vrtić nije mogao da konkuriše za subvenciju Grada Beograda.

“Naši roditelji plaćaju punu cenu boravka svoje dece u našem vrtiću i nemaju pravo ni na delimičnu refundaciju od grada. To znači da zavisimo sami od sebe, poput kafića i restorana, i da ne možemo da računamo na pomoć države poput predškolskih ustanova”, navodi ona.

Na pitanje da li smatra da će već subvencionisane privatne predškolske ustanove imati neku pomoć države, ona navodi:

“Možda i neće, ali će možda imati mogućnost da se naplate od roditelja za period dok deca ne idu u vrtić, a Grad će roditeljima potom refundirati novac. Ali, to je sad pitanje, videćemo kako će to da funkcioniše u narednom periodu”, objašnjava Maja Has.

Foto: Konstantin Siyatskiy / Alamy / Alamy / Profimedia

Ona ističe da se sa roditeljima sklapaju ugovori, ali da je sigurna da niko nigde nije predvideo slučaj vanrednog stanja.

“Mi nećemo moći da naplatimo uslugu koju ne pružamo. A imamo fiksne troškove zakupa prostora, isplate plate zaposlenima, poreze i doprinose…”, navodi ona i procenjuje da, u takvim uslovima rada, vrtić može da opstane dva meseca.

Ipak, kako ističe, sada se na delu pokazuju odnosi između ljudi koji su se razvijali u proteklom periodu.

“Neki roditelji već su nam mejlom javili da će platiti pune mesečne iznose za boravak svoje dece, bez obzira što zbog vanrednog stanja nećemo raditi”, zaključuje Maja Has.

Čišćenje stanova

Foto: Pixel-shot / Alamy / Alamy / Profimedia

Beograđanka, stara 48 godina, radi “na crno” više od decenije – čisti stanove.
Kada sam pre 15 godina ostala bez posla, a trgovačke sam struke, počela sam da se bavim održavanjem čistoće u stanovima. Trenutno radim za četiri porodice, odlazim kod svake od njih jednom nedeljno. Na žalost, situacija sa koronavirusom i uvođenjem vanrednog stanja umanjiće mi prihode za više od polovine. Dve porodice su mi otkazale, tako da kod njih više neću ići.

Cena čišćenja je 400 dinara po satu. Nekada radim i po 10 sati dnevno, nekada tri, četiri sata, u zavisnosti od potrebe i konkretnog domaćinstva. Za mesec dana na taj način zaradim 32.000 dinara. Sada ću, u najboljem slučaju, zaraditi 15.000 dinara. Ali, ne mogu sada o tome da brinem. Šta ću, bila sam i u gorim situacijama, pa sam isplivala nekako… Bar nisam podstanar, živim u stanu koji mi je ostao od roditelja.

Slobodan fotograf

Stefan Danilović je po obrazovanju master arhitekture, ali još od studija zarađuje fotoaparatom, kao frilens fotograf, snimatelj i montažer. Do sada je nedeljno imao i po tri, četiri tezge, a od kako je počelo sve s koronom, pokušava da napravi krizni plan za preživljavanje.

„Fotografisao sam i snimao žurke, spotove, razne korporativne i kulturne događaje, sve ono što je sad ukinuto. Imam ušteđevine od koje ću moći da živim neko vreme, ali pod uslovom da se odreknem svakog suvišnog troška. Stanodavca ću zamoliti da ne plaćam kiriju ili da je bar smanji za naredna dva meseca, ali ni to nije neko rešenje jer će nam u junu, julu, sve odjednom doći na naplatu“, objašnjava Stefan (27).

Njemu je, zasad, jedina opcija za zaradu prijavljivanje na strane servise za frilensere, međutim, i za ove poslove treba da prođe neko vreme da bi prihodi bili vredni pomena.

„Planirao sam da ovog proleća idem u Vijetnam, da probam tamo da živim i radim jer je velika potražnja za mojim ‘zanatom’. Sad je sve to palo u vodu, imam ovde dosta starih kojima sam potreban i moram da im se nađem. Ako ne uleti neki posao, druga opcija mi je da se jednostavno vratim u svoje selo dok sve ovo ne prođe“, zaključuje.