0
Dirnula me je Jasminkina priča, u cjelini. Teško mi je izdvojiti konkretne momente u filmu, tim prije što ga još nisam gledala. Ali, bilo je par situacija na snimanju, kad nam je svima bila knedla u grlu, a suze u očima, priča za Nova.rs glumica Snježana Sinovičić Šiškov koju smo upoznali zahvaljujući ulozi none Luce u bioskopskom hitu „Leto kada sam naučila da letim“ u režiji Radivoja Raše Andrića po istoimenom bestseleru Jasminke Petrović.
Diplomirala je glumu na Akademiji scenske umjetnosti u Sarajevu 1987. godine i prvakinja je Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Iza sebe ima važne pozorišne, fillmske i televizijske uloge i ovenčana je brojnim nagradama. Ali, to sada nećemo navoditi jer nas je upozorila da je logoreična, što smo i očekivali od nekog ko je rođena Splićanka.
Pretpostavljam da znate da je “Leto“ trenutno najgledaniji film kod nas.
– Da, znam. I silno me veseli! Osim što stalno dobijam informacije od ekipe filma, javljaju mi se kolege, prijatelji, poznanici iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Splita.. Il su gledali, il su čuli, hvale film, raspituju se, čestitaju… Susret publike i gotovog djela, bilo koje umjetnosti, u našem slučaju filma, zatvara krug procesa stvaranja. Naš rad svoj smisao dobija tek u srazu s gledateljima koji su ti koji stavljaju svoj pečat na potvrdu našeg rada, ma kakva ta potvrda bila i kakvu ocjenu nosila. Naše su ocjene odlične! Zar to nije fenomenalno?!
Šta vas je sprečilo da dođete na premijeru?
– Neposredno pred premijeru “Leta”, u HNK Split, mojoj matičnoj kući, imala sam dugo najavljivanu, zbog korone triput otkazanu, premijeru predstave “U malu je uša đava” Tisje Kljaković. Kad smo, konačno, uspijeli doći do premijere, imali smo već rasprodanih sedam izvedbi. Uz svu dobru volju u teatru da mi izađu u susret i omoguće dolazak u Beograd, jednostavno nije bilo moguće posložiti termine. Eto, tako se namjestilo.
Ko je uzeo muštuluk?
– Nakon odigrane predstave sjedila sam dugo sama u garderobi. Na meni kostim, šminka, frizura iz “Male”, a nona Luce me prožima… Ne, ne mogu reći da sam bila tužna, dapače i “Mala” je u Splitu hit, ali misli lete Hvaru, Beogradu, Kombank dvorani, mojoj ekipi. Je l’ gotovo? Kako je prošlo? Malo sam otplovila… I onda me trzne zvuk poruka na mobitelu, nekoliko njih. Moj Splićanin, Vinko Radovani, vlasnik kultne konobe “Hvaranin”, filmofil instančana ukusa, bio je na premijeri u Beogradu, a ja o tome nisam imala pojma! Snima i šalje mi video, Olga Odanović se klanja, pa još jednom, ovacije, publika na nogama… I zadnja njegova poruka: “Svi su oduševljeni! Svi bi trebali gledati ovaj film!”.
Iako film još uvek niste gledali, znate li ipak tajnu zašto je naprečac osvojio srca publike?
– Iz iskustva snimanja “Leta”, rekla bih – ukus i mjera. Delikatnost sadržaja same priče, emotivni naboj, ne prelazi u patetiku, a komični elementi su dobar i potreban ispušni ventil, ne postaju sami sebi svrha i ne odlaze u lakrdiju. Pretpostavljam i nadam se da naš film, kao i Jasminkin roman, na jedan nepretenciozan način promovira univerzalne vrijednosti koje svi prepoznajemo i koje su nam nužne. A to su razumijevanje, poštovanje, oprost, pomirenje i ljubav.
Da li ste i kakva očekivanja vi imali?
– Pravo reći, kad radim isključim sva očekivanja. Mimo toga što je gluma profesija od koje živim, ona je moj poziv u kojem uživam. Da bih ušla u neki projekat, moram imati snažne razloge. Intuitivne, racionalne, ili emotivne. Kad to posložim, bacam se na glavu, bez kalkuliranja i dajem svoj momentalno mogući maksimum. Idem do kraja. Guštam u procesu stvaranja, gradnji lica koje igram i interakciji s partnerima i suradnicima. Već to je ogroman dobitak! Ali, naravno da radim za publiku, i naravno, da se uvijek nadam pozitivnom prijemu. Neki dan sam rekla Jasminki kako sam zahvalna na ovakvom uspjehu. Zbog mog prethodnog osobnog dobitka, tokom rada na filmu, želim taj uspjeh primit ponizno i skromno. Al iznutra, vrištim od sreće!
Šta je bilo presudno da odete na kasting?
– Rašo! Upoznali smo se na snimanju filma “Sam samcat” Bobe Jelčića gde je on bio pomoćnik režije. Nit’ je Rašo imao pojma tko sam ja, nit’ sam ja imala pojma tko je Rašo, što je i kako ranije radio. Al’ smo vrlo brzo kliknuli. Strpljiv, dobra duša seta, topao, vedar i mekan, a čvrst kad treba. I silno duhovit. Čeličnih živaca! Koje sam mu ja ispijala na slamčicu. Zabavljala sam se pokušajima da ga iznerviram, izbacim iz takta. Naravno da me vrlo brzo pročitao i počeo uzvraćati. To me još više zabavljalo. Kad su me iz Kinorame, hrvatski koproducent, pozvali na kasting za “Leto”, prvi impuls mi je bio zahvalit i odbit. Raspored mi je bio prekrcan. Al kad sam shvatila da režira Rašo, odmah sam pristala. Napominjem, nisam pogledala njegove filmove, nisam ga guglala, nisam imala pojma kakav je režiser. Znala sam samo kakav je čovjek. Nakon par mjeseci i procesa kastinga, kad mi je javio da igram nonu Lucu, neposredno pred prve probe u Beogradu, pogledala sam njegove filmove. Vaaaauuu! Oduševila sam se! Nazvala sam ga i rekla mu da mu od tog trena persiram. I da više nije Rašo, već Gospodin Režiser!
Da li vam je možda neko bio uzor za građenje lika?
– Jeste, Nives Čičin-Šain, likovna umjetnica iz Splita. Kad sam pročitala scenarij, onako, na prvu loptu, Luce mi se učinila topla, draga, mekana baba tetka, u cicanoj haljini na dugmad. Vjerojatno cijeli život živi na otoku, bavi se svojim vrtom. Moglo je i tako. Ali ne s Rašom! On je, kao režiser, tražio lice zanimljivije biografije za film. Tražio je razlog i opravdanje brzog povezivanja Sofije i Luce. Kakva bi se baba tetka Sofiji dopala? Slobodoumna, samosvjesna, puna životne radosti i aktivna, sa svojim zanimacijama. Žena koja svoj život ne živi po nepisanim pravilima okoline, već po svojim izborima. Da izgradimo lik naše Luce, silno su nam pomogle i kostimografkinja Momirka Bailović, te scenografkinja Tajana Čanić Stanković. Hvala im!
#related-news_1
Sa kojim ste se sve izazovima susretali?
– Ako me pitate za stimulirajuće izazove, sve! Suradnja s Rašom (nakon odgledanih mu filmova). Dijeliti kadar s fenomenalnim glumcima, Olgom i Žarkom Lauševićem. Dijeliti kadar s djecom, osobito s Klarom Hravnović, koja je iznimno talentirana. Spojiti u Luci naoko nespojivo i držat lik konsekventno, od početka do kraja snimanja. A ako me pitate što mi je bilo teško, onda je to svakako održavanje potrebne razine discipline u korona uvjetima. Kad sretnem nekog bliskog, il dragog, moj prvi impuls je poletjet u zagrljaj. Mislim da je Milan Stojanović, producent, od tog mog impulsa dobio par sijedih. Momenti tokom snimanja koji su izazvali potpunu emotivnu rastvorenost, ne samo glumaca, što se od nas i očekuje, već cijele ekipe, u pravilu prekaljenih profesionalaca, koji zbog specifičnosti svojih zadataka teško popuštaju pod navalom emocija.
Po čemu ćete sve pamtiti dane snimanja?
– Prvenstveno po divnom druženju! Po rođendanima koje smo zajedno slavili, po Milinim prvim koracima (kći producentice Maje Popović), po Klarinim nevjerojatnim pitanjima zorom u kombiju dok putujemo prema setu, po Lukinoj (Bajto) disciplini. Po dugim razgovorima s Olgom, i Žarkom Lauševićem, po Milanovom (Stojanović) strogom i nemoćnom pogledu dok (opet!) nekog grlim, po Rašinoj koncentraciji i ozbiljnosti (šta mu bi!?). Po mačićima koje je ekipa pronašla za snimanje i vodila brigu o njima, jer sam ja zajogunila da Luce mora imat macu, po Duletovom (Joksimović) uvrnutom smislu za humor i repu kojeg smo Olga, Klara i ja u jednoj pauzi osmislile i ispjevale kao posvetu njegovom osebujnom liku i djelu. Po zadnjem druženju s Rašinim i mojim prijateljem Alemom Ćurinom, slikarom i Starograđaninom, koji nam je pomogao s jezikom, a koji je, nažalost, nedugo nakon snimanja iznenada preminuo.
– Pamtit ću uporna Olgina nagovaranja da idemo na plažu. Nas dvije smo bile neodvojive, stalno i svud zajedno. Rekli bi u Splitu “ka ulje i kvasina”, ali kud ćeš poštenu Dalmošicu svaki čas (uspjelo joj je par puta) tirat u more! Pamtit ću Lukšinu (prvi asistent) strpljivost, Packetovu (drugi asistent) nesalomljivu vedrinu, Mašinu (Stojanović) profinjenost, Strahinjinu (kamerman) očinsku blagost s djecom, Momčilov (tonac) i Marin (garderobjerka) osmijeh, Nikolinu (rekviziter) opsesivnu i dirljivu opsjednutost kontrolom detalja. Urketovo (montažer) samoproglašenje vrhovnim autoritetom za recept fritula (pašurata), i što mi je ostalo potpuno neobjašnjivo – kako je to klaper Ivan Ristić, oooooogroman čovjek, uspijevao bit potpuno neprimjetan iza onako male klape?
Čini se da je „Leto“ bilo više od filma.
– Ooooo, i te kako! Šest tjedana je ekipa bila na okupu. Svi smješteni u istom, gotovo praznom hotelu, upućeni jedni na druge, gotovo bez kontakta s vanjskim svijetom. Imali smo sreću da smo se nekako svi dobro uklopili. Nije bilo trzavica, nezadovoljstava, sjajno smo funkcionirali. I privatno i profesionalno. Upoznala sam mnogo divnih, zanimljivih ljudi i surađivala sa sjajnim profesionalcima. Rado bih surađivala sa svakim od njih na nekom drugom projektu. Sve to, uz iznimno inspirativan glumački zadatak i slobodu u kreaciji lika koju sam imala, bilo bi sasvim dovoljno da budem i te kako zadovoljna. Često, s završetkom rada na nekom projektu, veze, koje su se na njemu ostvarile, pomalo blijede i postupno nestaju. No, zanimljivo je kako se priča “Leta” prelila i u život. Uspostavljanje veza! Nije li predivno kad u mojim godinama, kad misliš da ne trebaš više baš bliskih prijatelja, dobiješ upravo to. Bogatija sam za neke veze i prijateljstva, koja nadilaze profesionalni odnos.
Posle svega što ste ispričali, „Leto“ ćemo voleti još više.
– Da ne bi bilo zabune, znalo je bit iznimno teško, iscrpljujuće, prehladno, prevruće, noćna snimanja s djecom, ali kao da smo svi bili u jednom balonu pozitivne energije. No, evo, konkretno Sense Production i ja nastavljamo dalje zajedno. U pripremama smo za snimanje novog filma. O Raši sam već dovoljno rekla – bilo kad, bilo gdje, i bilo šta! U vatru i u vodu! Sa Žarkom me zbližilo iskustvo na setu. Više nije samo kolega, već drag prijatelj! A Olga i ja smo se pri prvom susretu odmah prepoznale. Ko da nas je povezala nekakva snažna energetska traka, komunikacijski kanal otvoren samo nama dvjema. Riječi nam više nisu bile potrebne. Ni privatno. Savršeno smo se razumjele. Izmjenjujemo poruke, čujemo se, vidimo se preko video poziva, al jedva čekam da se vidimo i uživo. Klara Hrvanović će me vjerojatno ukokat kad me vidi, al moram reći. Ona je vanserijska. A možda je vanzemaljac? Da, ja mislim da je ona E.T.! Samo ljepša! I zgodnija!
Bonus video: Raša Andrića i Klara Hrvanović – Voleli bismo da vidimo decu u bioskopima
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
