"Tražite me među Srbima, psima i Ciganima": Kako je govorio Goran Babić, predivna luda glava naše književnosti

- Nisam vjernik, ali kad jednog dana ipak umrem, gore ću se na nebu sresti sa svojim davno umrlim ocem, koji će mi reći što misli o mom ovozemaljskom ponašanju. Nadam se da će njegov sud biti povoljan; trudio sam se da ne izneverim roditelje, majku, kojoj je Hitler ubio 56 rođaka, i oca, Hrvata, partizana, kog su ustaše hapsile 1941. godine i držale u dubrovačkom i mostarskom zatvoru - kazao je pre nekoliko godina književnik Goran Babić koji je preminuo 26. aprila u 82. godini.

Umro je Babić u Beogradu, u koji se iz Zagreba, zbog političkih (ne)prilika i progona, 1990. godine preselio s porodicom.

Bio je srpski i hrvatski pesnik, pisac, esejista, antologičar, dramaturg, scenarista, publicista, novinar i konceptualni umetnik. No, sebe je smatrao jugoslovenskim književnikom. Rođen je na ostrvu Visu 18. oktobra 1944. godine u partizanskoj bolnici. Poticao je od oca Mata, po nacionalnosti Hrvata, poreklom iz Opuzena, i Livije, Beograđanke jevrejskog porekla. Oboje su bili studenti Beogradskog univerziteta koji su se početkom Drugog svetskog rata pridružili partizanskim jedinicama na teritoriji Dalmacije.

Posle rata školovao se u Metkoviću, Mostaru, u kojem je odrastao, Rijeci i Zagrebu gde je, kao nekadašnji šezdesetosmaš, upisao studije ekonomije i diplomirao.

Radio je za televiziju, radio, novine i film i režirao je dokumentarne filmove i TV emisije. Po Babićevim tekstovima snimane su TV drame i serije, rađene pozorišne predstave i crtani filmovi, kakav je bio “Riblje oko”, a Arsen Dedić i Kornelije Kovač snimali su ploče.

Još 1969. osniva Centar za društvene djelatnosti omladine RK SOH koji tada objavljuje niz knjiga mladih pisaca. Bio je u periodu od 1973. do 1991. urednik zagrebačkog “Oka”, jednog od najuticajnijih dvonedeljnika za kulturu, ne samo u SR Hrvatskoj, koji je okupljao pisce i intelektualce iz cele Jugoslavije, da bi od 1981. do 1985. bio zadužen za kulturu u Predsedništvu Socijalističkog saveza Republike Hrvatske.

Poslednji tekst objavljen u Hrvatskoj napisao je kada je na zidu u zagrebačkom kvartu Dubrava video grafit: "Zabranjeno za Srbe, pse i Cigane". Završio je tekst rečenicom: "Tražite me među Srbima, psima i Ciganima".

Piscu je neophodna nesreća

Objavio je više od osamdeset knjiga raznih žanrova, podsetili su iz Srpskog književnog društva, čiji je bio član. Među njima su dela "Lijeve greške, greške ljevice", "Povremeno zaustavljanje vremena", "Izumi za veću decu", "Samo ti, sinko, radi svoj posao" ili "Gradnja ruševine". Poezija mu je uvrštena u antologije jugoslovenske, srpske i hrvatske poezije. Ženio se dva puta, a iza sebe je ostavio tri kćeri.

Poslednji, autobiografski roman "Vidno polje" objavio je pre četiri godine za "Lagunu", a otvorio ga je ovim iskazom:

"Ti znaš, Ivice, da sam ja pisac, a piscu je da bi bio to što jeste neophodna nesreća. A gde ima više nesreće nego u Beogradu pod sankcijama i bombama".

U ovom delu ispisao je porodična i sećanja iz društvenog života, doneo mnogobrojne dokumente i članke, pa i polemike u vremenu od kraja Drugog svetskog rata preko velikih previranja sedamdesetih i osamdesetih u Jugoslaviji do priče o emigrantskom životu u Beogradu.

"Dobar deo ove hipertekstualne, naknadne životne koreografije jeste ponor i vrlet, overdoz tuge i mučnine, a tek je jedna manja parcela pamćenja narativnim radom pretvorena u uređeno i idilično šetalište. Ideju reda u ovom multiperspektivnom narativu najviše čuva sumarna prosvetiteljska gorčina, u kojoj ima svega sem oklevanja i straha", zapisala je tad u prikazu knjige Vladislava Gordić Petković za Nova.rs, navevši kako splet esejističkih zapisa i arhiviranih akata, reminiscencije i evidencije, ličnog i političkog, polemičkog i idiličnog tera na utisak da je "Babićeva knjiga spomenar iz pakla".

Međutim, "Vidno polje", zaključila je Vladislava Gordić Petković, strateška je intervencija u prostoru književne reči koja upozorava i istoriju i maštu da ih čeka još mnogo ogledala u kojima će morati da istrpe svoj lik.

Upravo povodom tog izdanja Ante Tomić je napisao da njegove dve rečenice imaju nadliterarnu važnost i težinu:

"Nakon što su nas najsrčaniji patrioti na svaki mogući način uništili, valja pročitati ‘Vidno polje’ Gorana Babića da bi se shvatile dvije stvari. Pod jedan, da je izdaja često jedini izbor časnog čovjeka i, pod dva, da su izdajnici naši najbolji pisci".

Na to se naslanjaju reči koje je o Goranu Babiću izgovorio Miljenko Jergović:

- Babić je veliki pisac, predivna luda glava svih naših književnosti i one jedinstvene, samo njegove jugoslavenske književnosti.

Licem u lice sa smrću

U svom, ispostaviće se, epitafu, u "Vidnom polju" Goran Babić stoji licem u lice sa smrću dragih predaka, sećanjima na upokojene prijatelje i, najposle, pred neizvesnošću o "banalnoj stvari, gotovo sitnici, o pitanju - gdje će me sahraniti?", napisao je u prikazu knjige za Letopis Matice srpske Slavko Gordić.

Citirajući književnikovu opasku "ostalo je ništa, ako govorimo o iluzijama", Gordić je ocenio:

"Ali ostaje ono što će pesnika, u najlepšem smislu, nadživeti - tri voljene kćeri, čija rodna mesta, Mostar, Zagreb i Beograd, čine mapu i hroniku njegovog životnog puta, na čijem tragu ostaje i pomenutih stotinu knjiga, čiji sramotni izgon iz hrvatskih knjižara i knjižnica ne može biti konačan".

Nazvavši ga večitim dečakom, "ludom glavom svih naših književnosti", Goran Babić i bez negdašnjih iluzija, i s neugasivim sećanjima na tolika stradanja nevinih, i najboljih, nije ni bezvoljni melanholik, a pogotovo ne defetista, dodao je Gordić:

- Biće da mu je tuđ i "muški plač" koji Isidora pripisuje Njegoševom i Rakićevom životnom i stvaralačkom stavu i slučaju. Uz dva bodra iskaza, jedan Vuka Karadžića a drugi Dubravke Ugrešić, koji stoje kao moto "Vidnom polju", mogao bi se dopisati i životni rezime Pabla Nerude: "Priznajem da sam živeo!"

U retkim intervjuima za ovdašnje medije Goran Babić nije rado pričao o političkoj situaciji u Srbiji, jer je pre više od tri decenije kazao da to ne bi bilo u redu s obzirom da je ovde gost. Ostao je do kraja pri tome:

- Nije pristojno da se domaćinu u njegovoj kući bilo koji došljo miješa u život i posao. To je čak i uvredljivo, a mene su Srbi (kad mi je bilo najteže) prihvatili kao sina ili brata - iskren je bio književnik.

Prisećajući se prinudnog dolaska u Beograd ovako je za Nova.rs govorio:

- Bila su to ružna, teška vremena kad ovdje nikome nije bilo lako. Sankcije, blokada, kriminal, oskudice, ali smo svejedno sve izdržali. Humano je nadvladalo nehumano, a ja u toj nevolji nisam izdvojena sudbina.

Za "Nedeljnik" je pre nekoliko godina priznao da sebe smatra dalekim nastavljačem one hrvatske tradicije koja je u Beogradu videla Pijemont:

- Okrenutost, da kažemo sklonost Beogradu i srpskom elementu sa hrvatske strane dobrano je, dakle, starija i od patrijarha Rajačića (i odluka Hrvatskog sabora o Srbima kao konstitutivnom narodu u Hrvatskoj), a da ne govorimo o Supilu i Matošu, Brozu i Krleži, Ujeviću i A. B. Šimiću, i čitavoj potonjoj plejadi značajnih hrvatskih imena sve do skorašnjih dana. Elem, potomak sam takve tradicije, koja je svakako značajnija i jača od ove današnje mizerije.

Nikad dosta puste pameti

No, posve je druga stvar, dodao je, što se potrefilo da zajedno s njim u Beograd dođe i nesreća. Mislio je tu na ratove, sankcije, nestašice, bolesti, bombardovanje, smrt i izolaciju. Mislio je na lažne optužbe, agresiju i svako drugo zlo.

- Podijelili smo sudbinu Srbije u njezinom najtežem času, moje će djevojčice u sklonište za bombardovanja ponijeti srpske junačke pjesme i to će biti Beograd koji će one pamtiti do kraja svog života. Bježao sam od smrti, koja je jurila za mnom - kazao je za "Nedeljnik".

Na pitanje da li nekad sanja da će se vratiti jednoga dana u Hrvatsku, Goran Babić je u razgovoru za naš sajt bio odsečan:

- Ponekad i dalje (doduše sve rjeđe) sanjam zavičaj, a u Hrvatsku se neću vratiti dok mi se vlast ne ispriča za nanijete uvrede što znači da se vratiti neću nikada, jer se ni oni neće ispričati.

A upitan da li bi nešto menjao u svom životu odgovorio je:

- Ne bih da budem general poslije bitke. Bilo je svakako i grešaka, koje danas ne bih počinio, ali poslovica kaže kako "puste pameti nikad dosta".