Iman Gavrankapetanović: Lepo i ružno su uvek u borbi

Piše: Vladimir D. Janković

Sarajevska likovna umetnica mlađe generacije Iman Gavrankapetanović (1990) ne voli sebe da naziva umetnicom, izbegava, štaviše, o sebi tako i da razmišlja, i stoga se predstavlja kao ono što u osnovi i jeste: grafički dizajner. Diplomirala je na sarajevskom Fakultetu lepih umetnosti, na Odseku za grafički dizajn, gde će 2020. steći i zvanje mastera umetnosti u sferi grafičkog dizajna. Za svoj rad ovenčana je priznanjima „Alija Kučukalić“, „Golden Bra“ i „Dragoljub Tošić“, aktivna je i produktivna, a njeni radovi postali su pravi tihi hit u društvenim medijima. Predusretljiva, komunikativna, vrlo jasna u iskazivanju svojih gledišta i osećanja, poseduje kvalitet na kakav se u svetu umetnosti retko nailazi: gotovo idealnu sintezu skromnosti i odlučnosti.

Otuđenje, reč koja objektivno i jeste pohabana jer ima već dva veka kako je ušla prvo u teoriju a ubrzo i u praksu, često mi padne na pamet kad se susrećem s vašim radovima. Možda bi se u tom doživljaju vašeg dela moglo govoriti i o post-otuđenju, o svetu u kojem otuđenje više nije tekući nego zaokružen proces, i sad kao da nemamo kud, kao da nema nazad?

- Da, otuđenje je prava riječ. Rekla bih da u mojim djelima razlog za otuđenje dolazi iz dva smjera. Prvi je možda izražen subjektivni osjećaj i lična interpretacija situacije, dok drugi proizlazi iz redukcije sadržaja, ukidanja identiteta te izoštravanja fokusa na samu ideju djela. Kao studentica sam primijetila da je moj crtež često prezasićen i upravo zbog toga se svjesno borim protiv takvog stilskog izraza.

Kad se upoznajete s nekim, onako, u nekom običnom susretu na ulici, u autobusu, vozu, ili kad vas na šalteru pitaju za zanimanje – kako na to pitanje odgovorite? Kažete li da ste likovni umetnik, da ste slikarka ili imats neku soluciju koja će tzv. običnim građanima zvučati „normalnije“? I slikarima, kao i, recimo, književnim prevodiocima, neznanci neretko s izvesnom dozom sažaljenja postave čuveno pitanje: „A je l' može od toga da se živi?“

- U izvjesnoj mjeri, na početku je postojao unutrašnji i vanjski otpor u vezi s mojom profesijom. Oduvijek sam govorila da sam grafički dizajner i da je grafički dizajn sve ono što nas okružuje, nastojeći ga na taj način približiti drugima. Izbjegavam sebe definisati ili shvatiti kao umjetnicu, jer bi to značilo da se preozbiljno shvatam i preuzimam veliku odgovornost. Smatram da umjetnost, kao što je slikarstvo, mora imati određenu metafizičku komponentu, dok je grafički dizajn više komunikativan, dopadljiv i u velikoj mjeri ovisan o vanjskim uticajima - potrebama tržišta, klijenata i konteksta u kojem nastaje. Zato najčešće kažem da sam grafički dizajner i da mogu lijepo živjeti od svoje profesije.

Misao Fjodora Mihajloviča Dostojevskog da će lepota spasiti svet toliko je često i masovno citirana da mnogi koji tu rečenicu čuju, a i mnogi koji je izgovaraju zapravo i ne promisle šta bi ona mogla da znači, kakva se sve značenja u njoj mogu kriti. Ako pretpostavimo da je veliki Rus bio u pravu, kako vi vidite to spasavanje sveta, šta to konkretno Lepota, kao junakinja, čini da bi se svet spasao?

- Spasenje svijeta je utopijska vizija kojoj svaki zdravi empata prirodno teži. Međutim, suprotne struje lijepog i ružnog uvijek su u borbi i vječno se međusobno nadopunjuju. Prema tome, spašavanje svijeta je proces koji se možda nikada ne završava. Za mene je ljepota prije svega u interakciji s ljudima - u potrebi za davanjem, razumijevanjem i traganjem za autentičnošću. Bez obzira na distrakcije koje nalazimo u simetriji i fizičkoj ljepoti, kojima čovjek prirodno stremi, u konačnici se ljepota nalazi u razmjeni emocija i energije.

Književnici obično ne vole pitanje: „A o čemu ti pišeš?“, dođe im da odgovore ili: uzmi čitaj pa vidi sam, ili: pišem o svemu, šta te zanima. Pitanje jeste trivijalno, ali koje su vaše glavne teme, vaše preokupacije?

- Moje glavne teme su gotovo uvijek aktuelne, savremene ili tradicionalne. Jednostavno osjećam potrebu da oslikavam stvarnost koju tumačim.

Koliko tlo na kojem ste ponikli utiče na vas kao stvaraoca? Da li bi Iman bila neka druga Iman da nije rođena i da ne živi u Bosni, da je, recimo, rođenjem i mestom prebivališta vezana za Iran, Nemačku, Ameriku?

- Mislim da bih bila neko drugi da nisam rođena u Bosni. Odsustvo bilo kojeg elementa mog odrastanja poništilo bi ono što danas jesam.

Pripadate li nekom likovnom klanu ili kružoku, ili sebe pak doživljavate kao solo igrača, kao slobodnog strelca?

- Ja sam solo igrač, ali uz malu pomoć svojih prijatelja.

Kako vidite budućnost umetnosti generalno? Da li će ona uvek biti potrebna ljudima ili se možda u nekom momentu ispostavi da ljudski rod za umetnost više ne mari i da će je se olako odreći? Kakva bi, po vašem osećanju, u tome mogla biti uloga veštačke inteligencije?

- Umjetnost koja je nekada bila jasno usmjerena i definisana kroz određene pravce vjerovatno više neće postojati u tom obliku. Nekada su umjetnički pravci nastajali kao odgovor na prethodne, trajali određeni period i potom ustupali mjesto novima. Danas se umjetnost više ne kreće linearno. Tradicionalni galerijski prostori se mijenjaju, prelaze u virtualne galerije ili stvaraju digitalne prostore u kojima pojedini umjetnici imaju vlastite platforme. U savremenom trenutku prisutni su gotovo svi stilovi i pristupi - od hiperrealizma do potpune apstrakcije. Pravila prepoznavanja umjetničkog djela i dalje postoje, pa i za nas same, ali stilske kategorije postaju sve šire i praktično neograničene.

Vještačka inteligencija može služiti kao alat, pa čak razviti i vlastiti segment djelovanja. Ipak, potpuna dominacija nad unutrašnjim, ljudskim i apstraktnim načinom razmišljanja vjerovatno nikada neće biti moguća. Čak i kada bi preuzela određeni primat, vjerovatno bi se pojavio novi umjetnički pokret koji bi joj se suprotstavio, negirao je ili doveo u pitanje. Čovjekova potreba za kreativnim razmišljanjem i djelovanjem, za tim da „nešto pravi rukama”, neće nestati. Tokovi razvoja vještačke inteligencije mogu se donekle predvidjeti - ona će vjerovatno preuzeti mnoge profesije - ali kreativni plamen u čovjeku neće ugasiti.