Ljubo je konačno priznao. Da je organizovana propagandna grupa ili, kako je on zove, elita - kompromitovana! Prdnuli su u čabar, s pravom zaključuje Filipović. Šta bi onda trebalo da kažu mali nikolaidis, mijo boxer, radmila&đaga, živko i ostala mnogobrojna rodbina. Petnaest godina laži, spinovanja, propagande o novom identitetu, a sve u svrhu odbrane kleptokratije čije su privilegije i darove sami koristili. Epilog priče ovih dana slikovito definiše specijalni Eskobar - kolaps kakav skoro vidio nije. Ni Ljubo. Zato sam ga sa malog prebacio na veliko slovo. Priznanje je prvi neophodni korak ka izlječenju.
Ali, jedan je Ljubo. Za razliku od njega Vesov mali (đuranović) ne odustaje. Nikako da i on prizna i da se pokaje. Štaviše, odlučio je da za života časti za sva životna (propagandna) nedjela, ne samo sebe već i brojne saborce. Ove godine red je došao na darka š., a neka se pripremi tamara n. Nagrada nosi naziv, gle čuda, Crnogorac, što bi moglo biti zanimljivo za tužilaštvo i istragu o mogućem krivičnom djelu, skrnavljenje imena, na osnovu poznatog zakona Duškove Vlade o zaštiti svih nacionalnih privezaka, naljepnica i bedževa. Šta će tek reći Eskobar kad čuje za ovu nagradu, i njeno ime. Kolaps. I da nije u životu vidio zemlju u kojoj novinarska nagrada nosi ime nacije. Makar i izmišljene, što bi rekao nedužno napadnuti humanista marko kovačević. Možete zamisliti novinarsku nagradu za životno djelo – Srbin. Jedino ako su laureati milomir marić, sarapa, beba, vučićević ili neka jeremićka. Samo dakle, da citiram opet Ljuba, kompromitovana elita koja je u patriotizmu našla utočište može nagradu za novinarstvo nazvati Crnogorac. Ili Srbin. Potvrđujući da je Umberto Eko bio u pravu kada je napisao da gadovi bez moralnih načela obično omotaju zastavu oko sebe i onda pričaju o čistoti rase i nacionalnom identitetu, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
Za razliku od Filipovića, jedan od ona dva Nikolića iz DPS-a, stalno im brkam imena jer su toliko harizmatični i prepoznatljivi, dakle, jedan od njih tvrdi da je Ljubo greškom priznao, ili ga je kupio Vučić, jer DPS nikad nije bio jači a njihov kandidat za predsjednika sigurno pobjeđuje! Kao i Bidon u oktobru. I da je Otac kolapsa, o čemu govori Specijalni, najbolji kandidat. Opet. Da nas iz kolapsa uvede u komu.
Ali da pustimo patriote da uživaju u svojoj kompromitaciji, nego da vidimo što ćemo sad kad su Miki, Jakov i ostalih 300 Spartanaca iz Evrope, kako vjeruju, prešli 30 odsto podrške birača. I već sebe vide kao naš SNS, kolaps posle kolapsa, SNS posle SPS-a?! Polakote momci, rekao bi Murinjo.
Dakle, Miki i Jakov ne bi da sa Aleksom i Dritanom dijele plijen sada kada je svima, pa i Ljubu, jasno da su DPS, SDP i ostali sateliti obrali bostan. Ili na crnogorskom i bez jotovanja – lubenicu. Spajić kaže da ES-u nikako ne odgovara koalicija, a Boki B. suprotno – da samo sloga Centar spasava. Spajić i Milatović su danas tamo gdje su Abazović i Bečić bili 2017. kada su u Podgorici, u mnogo težim uslovima, bez dupliranih plata i palog DPS-a, uzeli 27 odsto glasova. A vidimo gdje su danas. Svi mogu u jedan kombi da stanu. Malo veći. Da Evropa sad ne bi završila na isti način, treba da smanji doživljaj. Nije ovo Srbija, pa ni oni nijesu SNS. Ili ne treba da budu čak i kad bi im moglo biti. Jer nakon tri decenije pohare i autokratije Crnoj Gori treba demokratija. Ona se temelji na koalicionim a ne na jednopartijskim vladama. Jer se tako društvo spasava korupcije i jednoumlja. I umjesto ka Kini i Rusiji, okreće ka EU i Zapadu.
Naravno, ništa nije jednostavno ili jednoznačno pa ni odgovor na pitanje koje stoji pred Mikijem i Jakovom – a što ćemo sad. Bogdanović je potrošio Bečića pa bi sad da ga udomi kod Evrope sad ali sa mirazom – ili predsjednik ili premijer! Aleksa je momentum propustio prije pet godina kada su ga DF-ovci izblefirali i sapleli sa nekim Jovićevićem. Tako da je jasno da Aleksa nema nikakve šanse da na predsjedničkim izborima pobijedi. Čak ni da prođe prvi krug ako DF kandiduje bilo koga osim Andriju Mandića.
Pošto Vanja neće u politiku, Evropi sad ostaje vrući krompir u rukama. Koga izabrati za predsjedničkog kandidata, Spajića ili Milatovića. Hirurga ili dijagnostičara, kako se sami predstavljaju. Mada te specijalizacije više trebaju Vladi nego uredu engleske kraljice, značaj predsjedničkih izbora je ogroman jer oni određuju i rezultat parlamentarnih kad god da se oni dese. Zato ES mora ići sa kandidatom za predsjednika koji ima najviše šanse da pobijedi. Iako istraživanja daju blagu prednost Spajiću, možda je Milatović bolje rješenje, pošto kada prođu svi izbori, zemlju iz kolapsa može jedino izvesti vlada. A ne predsjednik. Pošto vladi treba hirurg a ne dijagnostičar, jer dijagnozu nam je već uspostavio Eskobar.
Nakon što je upropastio Demokrate, Bogdanović se napokon dozvao pameti i predložio nešto što ima smisla. Ili koalicija centra koju on predlaže ili makar dogovor o njoj koji bi stupio na snagu nakon izbora. Gdje bi bila i Ura koju BB izostavlja jer tvrdi pazar da bi pokrio pad Crvenih. U toj kombinatorici Milatović bi bio predsjednički kandidat, Bečić zamišljeni premijer, a Abazović ili neko od njegovih šef Skupštine. Ako je Aleksa kandidat bez realnih šansi u trci za predsjednika, to ne znači da ne bi mogao biti u funkciji kao premijer jer je vlada kolektivni organ koji više zavisi od tima nego od pojedinca. Tim prije što bi Spajić kao prvi zamjenik i ministar finansija u stvari vodio glavnu riječ. Kao kod Zdravka. Ako Evropa sad želi ili smatra da joj građani vjeruju najviše, može preuzeti odgovornost za vođenje zemlje time što će uzeti ključne resore u budućem kabinetu, a ne na način koji im očito ne bi bio mrzan – tako što će imati predsjednika, premijera i šefa Skupštine. Plus gradonačelnika Podgorice. Mnogo je mačku goveđa glava.
POGLEDAJTE JOŠ:
Čak i kad bi to bilo moguće, ni za njih ni za nas, građane to ne bi bilo zdravo. A nije nevažno pitanje za lidere ES-a koliko je to ostvarivo kad bi krenula kampanja u kojoj bi Ura i Demokrate jurišali na ES kao najvećeg konkurenta, dok bi sa dvije različite strane, ali sa sličnim motivima, na njih napadali DPS i DF. Na kraju, šta i da ES uzme sama 40 odsto – nakon toga je opet čekaju pregovori sa Demokratama i Urom gdje bi morali platiti mnogo veću cijenu nego sada. Slučaj brata Dritana koji je sa 4 i po odsto podrške postao prvo glavni potpredsjednik, a onda i premijer – sve govori.
Možda se odgovori na sve ove dileme i pitanja mogu dobiti ako se stvari posmatraju iz opšteg, a ne uskostranačkog ugla. Odatle se jasnije vidi da suština narednih izbora nije ko će biti jači i koliko u trouglu ES-Demokrate-Ura, već da li će nakon 30 godina dva “patriotska” i kompromitovana bloka pasti ispod 51 odsto.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar