"Četnici ga se i mrtvog plaše, a partizani stide": O porodićnoj kući Milovana Đilasa, zarasloj u korov, korišćena i kao štala

“Nećeš se ti mnogo ovdje naslušati o Đidu. Ovi naši četnici i mrtvog ga se plaše, a njegovi partizani se stide jer su ga se onomad odrekli. I zato ćute i jedni i drugi”, zloslutno, uz šeretski osmijeh, zbori jedan od mještana Podbišća dok nam objašnjava kako da stignemo do rodne kuće jednog od najznačajnijih ljudi ovog kraja.

Đilasko bratstvo, negdje na početku devetnaestog vijeka, izdvojilo se iz prostrane zajednice Vojinovića, koja je živjela u Župi Nikšićkoj. Vojinovići, navodno, potiču od vojvode Vojina sa Kosova ali, kako Đilas piše u “Besudnoj zemlji”, oni su “jedno od župskih plemena, koje, kako se zna iz predanja, nema nikakve veze s pomenutim kosovskim vojvodama”.

Životno putešestvije bratstva Đilasa umnogome je odredilo ubistvo Marka, strica Đilasovog djede. Glasovitog hajduka, koji je jedno vrijeme služio kao perjanik Vladike Rada, ubio je župski kapetan Akica Ćorović. Svog brata, po običajima onog vremena, osvetio je Aleksa, djed Đidov. Posle toga, Đilasi nisu imali kud. Bježeći od vlasti i bratstva Ćorovića, izbjegli su u turski Nikšić.

Pred rat sa Turcima 1875. godine, Aleksa Đilas je bio pomilovan i vraća se u Župu, na starevinu. Tu biva mučki ubijen, prevaren od svog kuma, a Milovanovog oca Nikolu je zapalo da pohađa prvu crnogorsku oficirsku školu. Osumnjičen da je spremao osvetu i ubistvo jednog od sinova knjaza Nikole, Đidov otac je bačen u lance, kao i njegova braća, ali posle prilično tajnovitih razgovora sa samim knjazem, pušten je iz tamnice i vraćen mu je čin. Uz to, knjaz Nikola je darovao braći Đilas zemlju u Podbišću, tada na samoj granici sa Turskom. Porodica je otišla, kako piše Milovan Đilas, u “dobrovoljno i nagrađeno progonstvo” jer se u tim krajevima krv još lila.

I dok su braća dobila zemlju na nekadašnjem begovskom čitluku, Milovanovom ocu je dodijeljeno imanje “po strani od sela, na samku, na dotad nerađenoj ledini, usred šume”.

Nikola Đilas je tu podigao prvo kuću plotnjaču, a posle nekoliko godina izgradio je tvrdu kuću od kamena, na dvije vode, “kakve se zidaju u njegovoj starevini”.

Tu je 1911. godine rođen Milovan Đilas, a imanje na kojem se nalazi kuća Đilasovih danas je u vlasništvu porodice Vlahović.

“Moj djed Dmitar Vlahović, kupio je ovo imanje od Nikole Đilasa. Imanje je plaćeno 76 hiljada, a kupljeno je negdje 1937. ili 1938. godine”, objašnjava Mišo Vlahović, pokazujući sa stepeništa svoje kuće ka nekadašnjem domu Đilasovih.

Od 1969. do njegove smrti 1995. godine, prema rečima Vlahovića, Đido je gotovo svake godine dolazio u Podbišće, najčešće ljeti. Dolazio je da obiđe rodnu kuću i imanje, koje je doživljavao kao svoje.

“A šta bih ja mogao sa velikim Đidom da pričam o politici? On je pričao kako je bio veliki ribolovac i kako je išao u školu, kako su njegov otac i majka držali mnogo stoke, pa je i on morao da je čuva”, prisjeća se Mišo Vlahović.

Milovan nikada nije spavao u rodnoj kući, već u hotelu, pod budnim okom službe bezbjednosti.

“Govorio je mojoj majci Cvijeti: “Sad su ti svi ormari puni policije”, jer su ga pratili. Kada bi otišao, dolazili su policajci da vode moju majku u policiju i da je pitaju šta je Đido pričao. Ona bi im rekla: “Ja jedva znam da se potpišem, a ne da razgovaram o politici sa velikim Đidom”, uz osmijeh se prisjeća Mišo Đilasovih boravaka u Podbišću.

Đilas je, kaže Vlahović, jednom tražio dio placa kako bi napravio vikendicu, ali do dogovora u porodici nije došlo.

“Tražio je da mu damo jedan dio placa da napravi neku vikendicu. Moj stric je bio vojno lice i živio je u Zagradu. On se nije slagao s tim. Rekli smo mu da mora pitati i našeg strica, pa da se svi dogovorimo. Tu se nešto malo zakomplikovalo i na kraju nije ništa napravio”, objašnjava Mišo, dodajući da je kasnije dolazio i Aleksa Đilas, Đidov sin.

Dugo vremena je, kaže, bilo nekih razgovora da se renovira kuća Đilasovih u Podbišću, ali bez konkretnog rezultata.

“Bio sam spreman da im dam tu kuću da je renoviraju, a da meni sagrade drugu štalu. Nešto se oko toga pričalo, ali ništa nije urađeno. Više od 40 ručkova sam ovdje spremio za delegacije koje su dolazile. Pokazivao sam im neke Đilasove stvari koje su tu bile. Bile su neke sprave, nešto za pređu i još ponešto. To sam imao ovdje i iznosio sam da im pokažem. Dolazili su razni ljudi i na kraju ništa. Sve je ostalo kako jeste”, prisjeća se Mišo Vlahović, napominjući da je sada voljan za dogovor.

Opširnije čitajte na portalu Vijesti.me.