28
Mileva Anštajn je tragična ličnost, njena sudbina svjedoči o tome da i kad su muškarac i žena oboje talentirani – ipak nisu ravnopravni, ni u odnosu ni u društvu, kaže autorka knjige „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ Slavenka Drakulić za Nova.rs.
Ugledna hrvatska književnica Slavenka Drakulić trebalo je večeras u knjižari Delfi SKC da predstavi svoju knjigu „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ (Laguna). Međutim, zbog jučerašnje tragedije u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ na Vračaru i dana žalosti, promocija je pomerena za 11. maj na istom mestu.
Roman „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ nas uvodi u unutrašnji svet ove talentovane i osetljive žene koja se u trenutku ponižavajućeg raspada braka vraća suštinskim događajima svog života, odnosu sa komplikovanim, nepredvidivim i emocionalno nezrelim muškarcem i analizira zašto nije ostvarila svoje životne snove. To je univerzalna priča o ženi koja je u određenom trenutku morala da bira između ličnih ambicija i brige o porodici, a onda više nije bilo povratka. Knjiga je prvobitno objavljena u zagrebačkoj Frakturi 2018.
Roman o Milevi je njen treći roman, kako kaže Slavenka Drakulić za Nova.rs, na temu odnosa parova „od kojih su oboje kreativci, bilo da su umjetnici ili naučnici“:
– Zanimao me odnos moći kod takvih ljudi. Što se u tom slučaju događa sa stvaralašvom žene? Da li ona odustaje ili ide dalje? Da li je on podržava ili je koči? U braku meksičke slikarice Fride Kalo, iako je podržavao njeno slikanje, dominirao je njezin muž, slikar Diego Rivera. No danas je ona ikona, a on zaboravljen. U odnosu fotografkinje Dore Mar i Pabla Pikasa, Dora se prestala baviti fotografijom iako je već bila postigla uspjeh. Mileva i Albert startali su sa jednakih pozicija, zajedno su studirali fiziku i matematiku, zajedno su učili i bavili se znanošću sve dok ona nije rodila prvo dijete. On je postao najpoznatiji znanstvenik svoga vremena a ona je sebe i dva sina izdržavala lekcijama klavira. Mileva je tragična ličnost, njena sudbina svjedoči o tome da i kad su muškarac i žena oboje talentirani – ipak nisu ravnopravni, ni u odnosu ni u društvu. Naravno, u svemu tome igra veliku ulogu vrijeme u kojem žive ovi ljudi, a koje nije išlo na ruku afirmaciji žena.
Vi ste jedan od najprevođenijih autora sa ovih prostora. Knjige su vam prevedene na čak 28 stranih jezika. Da li ste vi jedan od onih retkih pisaca koji može živi od svog posla?
– Ne bih znala odgovoriti na to pitanje jer stalno radim, odnosno pišem i novinarske tekstove za koje sam plaćena. Teško je i sve teže živjeti od literature, osim onih autora i autorica čije knjige postanu bestseleri, a takvih je malo. Ovdje se naravno otvara pitanje kakve knjige postaju bestseleri, što se danas čita i koliko se uopće čita. To je i pitanje promijenjene uloge knjige u kulturi kojom dominiraju slike, o čemu se premalo razgovara.
Živite na relaciji Švedska- Hrvatska. Kako vas prihvataju Šveđani? Da li je moguće biti “jedan od njih”?
– U vrijeme ratova mnogo je ljudi, naročito iz Bosne, izbjeglo u Švedsku i oni se smatraju najviše integriranima od svih drugih izbjeglica. Ja sam došla prekasno da bih postala „jedna od njih“. Meni je ideja pripadanja bilo gdje ograničavajuća. Drago mi je da živim i ovdje i tamo, da imam mogućnost usporedbe, iskustvo „tekućeg“ odnosno promjenjivog i složenog identiteta. U poziciji sam da Evropu i život u njoj vidim iz različitih perspektiva i smatram to privilegijom.
U beogradskim liberalnim i prozapadnim krugovima, za razliku od Srbije, dominira jugonostalgija. Kako vi doživljavate taj pojam danas?
– Vjerujem da je jugonostalgija vezana za određenu generaciju, moju, koja je živjela u Jugoslaviji i još se sjeća toga dijela svoga života. Međutim, ne mislim da se radi o nostalgiji za političkim sistemom, već za vlastitom mladošću, bezbrižnošću i sigurnošću koju su tada osjećali, budući da se Jugoslavija raspala u krvavim ratovima
Ali nije svako sjećanje na Jugoslaviju – jugonostalgija. Evo citirat ću režisera Rajka Grlića sa njegovog Fejsbuka: “ Pamtim je kao prostor svog djetinjstva i odrastanja, kao ne pretjerano bogatu zemlju, kao kraj u kome sam se dobro osjećao, živio onako kako sam mislio da treba živjeti, radio ono što sam volio. I još nešto dosta važno: u njoj novac nije bio osnovno mjerilo svega postojećeg, a to je, što sam kasno shvatio, ogroman znak slobode.“ Tako bih otprilike i ja opisala svoj odnos.
Kako vam deluje današnja Srbija, ima li nade za nas?
– Vjerojatno imate na umu „politički pejzaž“ koji je dosta tmuran. Iako to nije utjeha, u post-socijalističkim zemljama, pa i u onima koje su dio EU, situacija nije laka. Naime, i pored formalno demokratskog uređenja, način vladanja političkih elita je u stilu tradicije socijalizma, to jest prilično autokratski. Ono što građane navodi na rezignaciju je nevjerojatno raširena korupcija koja prožima svaki segment društva. Naravno, ni Hrvatska nije izuzetak u tome.
Ima na internetu jedna fotografija vas i Ivana Vejvode iz 1978. ispred SKC-a u Beogradu, u kojem se tada održavala konferencija „Drug-ca žena“. Kako se sećate SKC-a iz 70-ih?
– Kao jako važne institucije u kojoj se stalno nešto dešavalo! Bilo je to nevjerojatno mjesto za izložbe, konferencije, diskusije i važne događaje svih vrsta. Evo, na primjer, upravo ta konferencija koju spominjete a koja ne samo da je bila na temu žena, nego su joj prisustvovale i strane feminstkinje. Bila je neizmjerno važna za osvještavanje, za razumijevanje da i u socijalizmu žene mogu imati problema.
Vi ste percipirani u javnosti kao jedna od prvih feministkinja u Jugoslaviji. Ako pogledate poslednjih 50 godina na ovim prostorima, koliko se toga promenilo kad je pozicija žene u pitanju?
– U socijalističkom sistemu žene su bile emancipirane, ali u okviru vrlo patrijarhalne kulture. To je najviše dolazilo do izražaja u privatnom životu. Jedva da su postojale prijave za nasilje prema ženama i nasilje u obitelji – to je bio dio te kulture, koju su ondašnje feministkinje pokušale popraviti. Danas se postavlja drugo pitanje, hoće li žene dozvoliti da izgube naslijeđena prava, na primjer pravo na pobačaj?
Dubravka Ugrešić je zajedno sa vama bila jedna od čuvenih progonjenih “veštica iz Rija” početkom rata u Jugoslaviji. Da li ste oprostili medijskim progoniteljima?
– Prošla su od toga tri desetljeća, glavni organizatori progona su već pokojni, ali ta afera ipak ostaje upamćena kao sramna mrlja u hrvatskom novinarstvu.
Vaša knjiga o starosti “Nevidljiva žena i druge priče” (Laguna) trenutno je u najužem izboru za Književnu nagradu EBRD. Reditelj i pisac Živojin Pavlović je pisao da je “starost ogavna”. Ne slažete se s njim?
– Ako govorimo o starosti općenito kao o životnom dobu kada postajemo sve slabiji, ovisniji, bolesniji i fragilniji, sasvim sigurno život nije lak. S druge strane, na individualnoj razini, može biti i divan, ispunjen mirom, kreativnošću, putovanjima… Što dosta ovisi i o financijskim mogućnostima. Statistike pokazuju da žene lakše podnose starost, manje su deprimirane od muškaraca, osjećaju se potrebnima i što je najzanimljivije, čitaju, odlaze u kazalište i na koncerte i bave se kulturom više od muškaraca. Muškarci teže podnose gubitak posla i položaj u društvu koji im posao daje, jer im je osnova identiteta.
Šta novo pišete i šta novo čitate?
– Upravo čitam novi roman poljskog pisca Andzeja Stasiuka „Lađar“. Inače on piše odlične putopise a ja samo sanjam o tome da ih i ja pišem jer jako volim taj žanr. Međutim, pišem novu zbirku priča.
Bonus video: Miljenko Jergović o Jugoslaviji
