"Ako se razbolim beznadežno, neću da se oko mene niko muči": Zašto je Dubravka Ugrešić odabrala eutanaziju

Piše: Sinan Gudžević,  "Portal Novosti"Vidi ovako, Sinane. Slika s Dubravkom ja nešto imam, ali uglavnom su kod nje ostale. Ona je bila čudo od odanosti fotografijama. Sad su sve u Amsterdamu, tamo će biti dok ne riješimo cijelu stvar sa stanom, sa knjigama. Vidi ovu gdje smo posve mladi, s majkom na Crnom moru, u Varni.Dubravka je bila liječena u Institutu za tumore nacionalne bolnice Antoni van Leeuwenhoek u Amsterdamu. Tu je liječena, išla na terapije, na gama-noževe, u njoj je i umrla. Više puta sam išao Dubravki u Amsterdam, ostajao po mjesec, po dva. Bio sam s njom i kad je imala epileptični napad 16. 12. prošle godine. Tumori na mozgu izazivaju epileptične napade. Taj je tada bio jak, i dobro je što sam bio uz nju. To je bilo u njenom stanu, bio sam jedino ja kraj nje. Iako nisam liječnik, znam kako se postupa kad bolesnika to zadesi. Znam, jer imam iskustva. Supruga mi je umrla od glioblastoma, pa sam naučio. A i majka mi je umrla kad joj tumor otišao na mozak. Uopće, u našoj najbližoj familiji je bilo dosta karcinoma: otac je umro vrlo mlad, sa 49 godina od raka debelog crijeva, majka od karcinoma dojke, a moja supruga od tumora na mozgu. Mama i Dubravka su otišle od iste bolesti, samo što je Dubravku odnijela deset godina mlađu. Moja supruga je bila najmlađa, umrla je sa svega 45 godina.Dubravki je dijagnosticiran rak dojke krajem ljeta 2017. U Zagrebu, u Institutu za tumore. Uslijedila je radikalna operacija, i sve u svemu, u prvo vrijeme je izgledalo da je izliječena. U ljeto 2018. u Amsterdamu na redovnoj kontroli utvrđeno je da se bolest proširila na kosti. Ipak, sve se držalo dosta dobro pod kontrolom uz oralne citostatike i Dubravka je funkcionirala relativno dobro.Imala je neviđenu radnu energiju. Radila je čak i u danima kad se tumor proširio na mozak. Spavala bi malo, pola sata-sat, pa opet za stol. Evo vidi ovu sliku, to je bilo za njen rođendan prošle godine, to smo u Amsterdamu, u njenom stanu. Ovo što drži preko usta, ti kažeš, brnjicu za vješticu, to smo joj Maja Vodopivec i ja napravili natpis Happy birthday Dubravka. Vidiš da ona jako dobro izgleda i da ništa ne sluti na ono što će doći jedanaest mjeseci kasnije. Ne sluti se sa slike, ali smo mi znali da bolest napreduje. I ona je znala, naravno. Ali, nije htjela da se priča širi. Nije željela da se ljudi zbog toga prema njoj promijene. Nije željela ni da moja djeca brinu. Znalo je svega nas troje.Vidi ovu sliku, od 16. marta ove godine. Dan prije smrti. Moja kćerka Korina prenoćila je s njom u njenoj bolničkoj sobi. Željela je da tu noć bude sa svojom tetkom. Sutradan joj je tetka otišla s ovoga svijeta.Ovaj mali video načinjen je oko podneva, u petak, 17. marta. Momak koji svira na gitari je Esmir Majdanac, iz Banja Luke, pozvala ga je Dubravkina prijateljica Lidija Zelović. Pjevali smo, prvo je bila pjesma Leonarda Cohena "Dance Me to the End of Love", pa su bile "Podmoskovske večeri", pa je bila "Jutros mi je ruža procvjetala" i još poneka, a posljednja pjesma je bila "Bella ciao". Sve vrijeme su tu bile i dvije najbolje Dubravkine drugarice Maja Vodopivec i Angela Dekker. Bilo je tu i šampanjca, Dubravka nije nikada voljela alkoholna pića, ali malo šampanjca joj bilo po volji.To sa eutanazijom je čudna stvar. Prvu ideju o tome je Dubravka imala još 2013. Rekla je, čujte, ako se razbolim beznadežno, hoću da se oko mene nitko ne muči. I htjela je da dva svjedoka o tome budemo novinarka i spisateljica Angela Dekker i ja. Poslije tri godine, željela je da svjedoci te želje budu Angela Dekker i Maja Vodopivec. Uopće, njoj je opcija dobrovoljne smrti bila bliska. Ne suicid, ne nikako, nego kad se dođe u ono medicinski terminalno, da se dostojanstveno ode kad produžavati život više nema smisla. Tome je, kako da kažem, pogodovalo to što je od 2004. imala holandsko državljanstvo, a samo holandski državljani mogu biti podvrgnuti eutanaziji. Inače, Dubravka je bila izuzetno discipliniran pacijent i apsolutno je slijedila upute i savjete svojih liječnika. I sve terapije kroz koje je prolazila stoički je podnosila i nikad se nije žalila.U Amsterdamu je Dubravka imala odane prijatelje. Prva osoba je svakako Maja Vodopivec, naše gore list, a profesorica azijske povijesti na Leiden univerzitetu u Haagu. Maja je Sarajka, s Dubravkom se upoznala kad je Dubravki objavljena knjiga u Japanu. Onda Lidija Zelović, režiserka, Bosanka svim bićem, autorica dokumentarnog filma "My Friends" koji je Dubravka jako voljela. Ostali su svi Holanđani i Holanđanke: evo na slici je Dora Lettinga, majka Dubravkine izdavačice za Nizozemsku, Elik.Posljednjeg dana Dubravkina života, u njenoj sobi smo se okupili između deset i pola jedanaest prije podne. Najbliži Dubravkini prijatelji, ja i moja djeca Korina i Nikola, pa Lidija, Maja, Angela, njen muž Thomas, Dora, Mariette i Jaap. U nekom trenutku netko spomene kako je nedavno Sarah Chalfant, direktorica The Wylie Agency javila da će u Kini biti objavljeno osam Dubravkinih knjiga! Šalimo se, čak se i nasmijemo kad netko kaže kako će kineski tiraži progutati sve dosadašnje. A Dubravka je večer prije toga, uz kinesku večeru koju smo naručili u bolnici uzviknula: "Živjeli Kinezi!" Posljednji dan ju je opet posjetio i Arnon Grunberg, danas možda najveća književna zvijezda Nizozemske, da se oprosti s Dubravkom. Nazdravila je i s njime. Maja je naručila dvije boce šampanjca, tortu, i sushi. Sve je bilo jedinstveno, dostojanstveno i tužno. Jedinstveno, još i zato što nisam znao nikoga da je život završio eutanazijom. Sad znam: moja sestra Dubravka Ugrešić.U pola jedan je došla Nikè Büller, Dubravkina onkologica. Liječila je Dubravku posljednjih godina. Voljela je njene knjige i bila je s njom bliska. Ona je medicinski svjedočila da je Dubravka svojevoljno i svojeručno, pri potpunoj razboritosti, zatražila da bude podvrgnuta eutanaziji. Medicinska sestra je Dubravki dala infuziju oko pola jedan, i tada smo još uvijek svi bili tu uz nju i pjevali uz Esmira. Infuzija je išla preko kanile na ruci, trajalo je četrdesetak minuta. Malo prije 14 sati je doktorica Büller ušla u Dubravkinu sobu, zamolila je da sobu napuste svi osim troje. To troje smo bili svjedoci: Maja Vodopivec, Angela Dekker i ja. Pitala ju je da li je i dalje sigurna u svoju odluku. Dubravka je potvrdila a doktorica joj je rekla da su puno o ovom trenutku razgovarale, i da se ona slaže sa Dubravkom da je došao taj trenutak. Nakon toga, u 13 sati i 55 minuta uslijedila je u istu onu kanilu injekcija sredstva za duboko uspavljivanje. Duboki san nastupa u roku od dvije minute i često pacijenti preminu već od te injekcije. Onda uslijedi injekcija za opuštanje svih mišića, kao i srčanog mišića. Dubravka je preminula već od injekcije za duboki san.To je sve bilo u bolničkoj sobi u toj nacionalnoj bolnici koja je jedan od najboljih centara u svijetu za liječenje onkoloških oboljenja, posebno raka dojke. Dubravka je tamo bila smještena tjedan ranije. Zato što su njezine tegobe bile sve veće, gubitak vida na jednom oku pa na drugom, i morala je biti hospitalizirana. Inače joj je dobra doktorica Büller više puta govorila: "Dubravka, za Vas je najbolje da se smjestite u neki hospicij, tamo će na Vas paziti kompetentan personal, tamo Vas mogu posjećivati rodbina i prijatelji." Ni da čuje Dubravka! Ne, nego kaže da će za života napisati još dva romana, i da ćemo za 74. rođendan još popiti šampanjac. Pa su joj vjerne prijateljice načinile grupu koja joj je pomagala: Maja, Lidija, Angela, Elik, Dora i jedna Gruzijka Lejla. Ja tada nisam bio u Amsterdamu, oko nje su se brinule prijateljice koje sam ti nabrojio. Dubravka je imala pravo na kućne posjete a i na cjelodnevnu kućnu njegu. Ali njoj to nije odgovaralo, to ju je više uznemiravalo nego što joj je pomagalo. Skoro do samog kraja, Dubravka je živjela i radila sama. Polovinom februara njeno stanje se pogoršalo i, preko njene izdavačke kuće, smještena je u jedan ekskluzivan hospicij u samom centru Amsterdama.Taj je hospicij bio odličan, Dubravka je dobila ogromnu sobu sa vrtom. Tamo inače primaju samo četiri pacijenta, a opslužuje ih šezdeset volontera, naravno ne svi u isto vrijeme. Dubravka je ondje bila malo duže od dva tjedna, i vratila se svojoj kući. To je zatvor, neću da budem u zatvoru, rekla je. Nije se mogla naviknuti na hospicijski režim i odlučila je da umre ili u svojoj kući ili u bolnici. Onda su na nju pazile njene drage prijateljice. Smjenjivale su se. Maja bi dolazila iz Haaga, Angela bi dolazila, Lidija, ostajale bi po pola dana-dan, kako kad. Nekada bi prespavale kod nje. To je trajalo petnaestak dana, negdje do 10. marta, do drugog epileptičnog napada. Tada je morala biti hospitalizirana, i u bolnici je ostala do kraja. Inače, bila je ranije dogovorila da bude primljena u bolnicu 13. marta i da onda sačeka eutanaziju.U pola tri 17. marta javili smo Petru Milatu, da vijest dade dalje. Petar nije mogao biti s nama, tih dana je morao biti uz bolesnu majku na Korčuli, ali ga je Maja pozvala na what's app i preko kamere je bio sa nama neko vrijeme.U oporuci je moja sestra napisala želju da bude kremirana, da joj se pepeo prospe po amsterdamskim kanalima. Oporuka je deponirana kod javnog bilježnika Meijera, tamo je zapisano sve što je željela, i to će biti sve ispunjeno. Urna još nije gotova, to u Holandiji traje duže od mjesec dana. U ponedjeljak ću poći u Samobor, da mi naša divna kamenorezačica Jelena Lucić od crnog granita napravi ploču koju ću postaviti na našu grobnicu na Mirogoju. Na njoj će biti samo slova i brojke: Dubravka Ugrešić 1949 – 2023.Bonus video: Branka Veselinović - komemoracija

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=brankaveselinovickomemoracijagp-novas-worldwide&stream=hp1400&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="5352933"]