Mislim da prave promijene koje je u naše živote unjela korona još ni ne možemo sagledati. Te samoće i izolacije, taj nedostatak živog kontakta, dodira i dijaloga koje je donjela okrenuo je naše živote naglavačke. Bojim se da će, i to u vrlo bliskoj budućnosti, malo toga ostati isto., kaže u intervjuu za Nova.rs zagrebački reditelj Rajko Grlić.
Rajko Grlić (Zagreb, 1947), veliki je hrvatski i jugoslovenski reditelj, jedan od najvažnijih članova slavne “praške škole”. Režirao je “Samio jednom se ljubi”, “Za sreću je potrebno troje”, “Šteficu Cvek u raljama života”, “Karaulu”, “Ustav Republike Hrvatske” i mnoge druge sjajne filmove koje svi pamtimo. Čovek vedrog, ali i kritičnog duha, koji je svašta prošao tokom svoje karijere, ali i dalje radi i snima kvalitetne stvari. U intervjuu za Novu Rajko Grlić ispričao je šta mu se trenutno dešava u životu, čime se bavi, ali i šta ga zanima i kako gleda na situaciju kod nas i u svetu.
Gospodine Grliću, kakva vam je bila ova godina, da li ste zadovoljni?
– Zahvaljujuci Covidu osamnaest sam mjeseci proveo u Istri. Na tome sam mu zahvalan. U Istri mi je sve, od ljudi do hrane, od pejsaža do vina, nekako bilo po mojoj mjeri. Taj spoj Mediterana i Srednje Europe je vjerojatno najblizi mojoj krvnoj slici. Drzao sam on-line predavanja na svom americkom sveučilištu a uz njih sam putem tog istog interneta gostovao i po čitavom svijetu a da se nisam ni makao sa svog istarskog brda. Što ima bolje od toga.
Šta novo radite, šta se dešava sa novim filmom, čime ste trenutno okupirani?
– Projekt „Svemu dođe kraj“, koji vec dugo pišem s Antom Tomićem, polagano po Europi “išće milodare” kako se to kaže u Zagrebu. Za sada su nam ga udjelili u Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj. Ako se još netko pridruži tom društvu, i ako prođemo Euroimage, onda bi negdje na jesen trebali i snimati. Uz to dva puta mjesečno pišem kolumnu za telegram.hr pod naslovom „Iz svakog džepa ponešto“ i to me, moram priznati, jako veseli. Treće i možda najvažnije, pokušavam naučiti kako da se odmorim, kako da ništa ne radim, stanem, što bi bilo primjenjeno mojim godinama. No to mi teško polazi za rukom.
Vaša knjiga „Neispričane priče“ je sjajno prošla, kakve su šanse za nastavak?
– Ta knjiga prošli je mjesec, nakon Hrvatske i Srbije, izašla i u Americi i Engleskoj. Tijekom 2022. trebala bi izaći u Makedoniji, Sloveniji i Češkoj. Za nešto sto nije imalo namjeru biti knjiga to je lijepi uspjeh. A što se nastavka tiče, sumnjam. Nisam ja pisac. Ja sam se samo rukovodio onom poslovicom koja kaže da svaki pristojan čovjek iza sebe mora ostaviti jednu knjigu. I to sam učinio. Više od toga bi bilo preko kruha pogača. Dovoljno je sto sam za američko izdanje dopisao još petnaestak priča, za makedonsko također nekoliko, za slovensko to moram učiniti ovih dana. Pokušavam da svako izdanje bude malo drugačije.
Šta vam se dopalo od filmova i serije ove godine, dajte nam nekoliko naslova?
– Na ovo pitanje ne mogu odgovoriti jer sam ove godine jednostavno gledao premalo novih filmova i serija. U Istri za to nisam imao puno vremena. Tamo mi je život bio zanimljiviji od fikcije. A režiserima i nije posao da biraju i proglašavaju pobijednike u konjskim trkama. Sigurno ste puno pita čuli rečenicu koja se pripisuje Bojanu Stupici koji na jedno takvo pitanje odgovorio: “Da li ste videli razvodnika vozova koji nakon osam sati rada ide na drugu željezničku stanicu da gleda kako to radi drugi razvodnik vozova?“.
Serije su definitivno nova moda i glavna stvar u svetu, prihvatate li to ili su filmovi za vas i dalje broj jedan?
– Film je film. On doduše polagano ali sigurno nestaje ali veliki ekran nikada neće moći biti zamijenjen malim. Na malom ima fantastičnih stvari ali to je jednostavno druga kategorija. A što se serija tiče vidio sam nekoliko zaista sjajnih ali prečesto imam dojam da bi četiri šezdeset minutne epizode mirno stale u jedan devedesetminutni film.
Goran Marković je bio u centru pažnje poslednjih mesec dana, dodeljeno mu je priznanje za životno delo, ali i napadan je od strane vlasti. I vi ste reagovali na to. Zašto je važan Goran Marković?
– Goran Marković je važan prije svega zato jer je sjajan čovjek. Uz to i izuzetan režiser i pisac. A povrh toga nije povodljiv, misli svojom glavom. Sve su to karakteristike koje niti jedna vlast u ovim krajevima ne voli, a pogotovo srpska koja od svih u “regiji”, a konkurencija je velika, danas djeluje najstrašnije.
Kakav je hrvatski film danas, a kakav srpski, gde vidite kvalitet? U kojim ostvarenjima?
– Vidio sam vrlo malo srpskih filmova ove godine, osim „Nebesa“ Srđana Dragojevića, koji mi se jako dopao, gotovo ništa drugo. Od hrvatskih sam vidio dva vrlo dobra; „Tereza 37“ Danila Šerbedžije i „Mater“ Jure Pavlovića. Generalno mi se čini, naravno ne samo u odnosu na prošlu godinu nego već neko duže vrijeme, da srpski film još uvijek vjeruje u to da se filmovi rade i za publiku a da je hrvatski film otišao prema takozvanom art-filmu. Ne zanimaju ga gledaoci već svoju šansu traži po festivalima. Ja osobno sam vjerovao i vjerujem da film bez publike nije film.
Ove godine je 40 godina od filma „Nesto između“ vašeg prijatelja i dugogodišnjeg saradnika Srđana Karanovića. U svojoj knjizi ste ga opisali kao pravog frajera kada ste se upoznali. Koji njegov film najviše volite i zašto?
– Vauuu, kako smo stari. Volim puno njegovih filmova ali mi je još uvijek najdraži „Pogledaj me, nevernice“ u kome je on, meni se barem uvijek tako činilo, najviše on. To je uostalom i jedna od najljepših ljubavnih priča ispričanih na filmu kod nas.
Pre 35 godina ste negde izjavili da volite Bregovića i Boru Čorbu. Koliko se to danas promenilo, pretpostavljam dosta?
– Bregu sam volio i još danas mislim da ima sjajnih pjesama koje još uvijek volim, ali ovo s Čorbom, ne zato u sto se kasnije pretvorio, nego i onda, sumnjam. Ne znam niti jednu njegovu pjesmu. Novinama ne treba uvijek vjerovati ali ako kažete…
Kako ste prošli ovaj period korone, koliko je pandemija uticala na vaš život?
– Virus ga je, kao i sve druge živote, dobrano promijenio. U mom slučaju promijena je djelomično bila na bolje zahvaljujući, kao sto sam vam rekao, Istri. Ali mislim da prave promijene koje je u naše živote unjela korona još ni ne možemo sagledati. Te samoće i izolacije, taj nedostatak živog kontakta, dodira i dijaloga koje je donjela okrenuo je naše zivote naglavacke. Bojim se da će, i to u vrlo bliskoj budućnosti, malo toga ostati isto.
Otišlo je dosta ljudi iz sveta umetnosti od korone. Čija vas je smrt najviše pogodila?
– 2021. napustilo nas je puno ljudi s kojima sam radio filmove i kao oni drugi, jednako dragi. Zlokoban je broj. Spomenuti ću samo dvoje koji su otišli u tišini, neprimjećeno a koji su meni osobno bili ne samo suradnici već i dobri prijatelji. Ljudi na koje sam se i na filmu i u životu mogao osloniti, kojima sam, a to je na filmu i važno i rijetko, mogao do kraja vjerovati. Otišla je Nada Pinter, sekretarica režije s kojom sam prvi puta radio 1975. i koja je po svijetu radila velike filmove kao “Šindlerova lista” i “Gladiator”, jedna sjajna osoba koja je uz sve ostalo bila i jedna od najboljih čitačica scenarija koje sam ikada sreo. Drugi je montažer, mudar i samozatajan čovjek Andrija Zafranović, kroz čije je ruke u zadnjih tridesetak godina prošlo apsolutno sve sto sam snimio. Veliki montažer, vjerojatno najveći kojeg smo imali u ovim prostorima, a vjerujem i puno šire. Njihove su me smrti zaista pogodile i natjerale da danima vrtim u glavi pitanje; kakvog ima smisla dalje raditi filmove bez njih? Odgovor na to pitanje još uvijek nisam sročio.
Bonus video: Novogodišnji intervju – Milan Marić
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare