Miljenko Jergović: Severina, Spajdermenova hrabra mater

Podeli:
Miljenko Jergović, Severina. Foto: Marin Tironi/PIXSELL, Marko Prpic/PIXSELL

Poučno je u mislima se vratiti u to vrijeme. Možda bi o tome trebalo snimiti film? O tome kako milijuni ljudi od Triglava do Gevgelije zure u kompjutore, siluju, i onda tumače što su učinili. A silovanje da ne bi bilo protumačeno kao silovanje, nužno je da žrtva bude ocrnjena, okrivljena, nagrđena, piše u svojoj kolumni o Severini u "Večernjem listu" pisac Miljenko Jergović. Uz dozvolu autora njegov tekst prenosimo u celosti.

Piše Miljenko Jergović

Hrvatsku kad bismo htjeli ostaviti na jednom muškarcu i jednoj ženi, čiji bi životi i pojave objasnili svijetu kakva je to bila zemlja, žena bi u tom paru bila Severina. Eno je, neki dan u Crnoj Gori, u Luštici, objavljuje publici na koncertu: “Vratilo se dite materi!” Bit će da je sud odlučio da se između matere i oca podijeli skrbništvo nad ne više tako malim Aleksandrom Popovićem. Prethodno su joj oduzeli dijete, kao da je kužna, neuračunljiva, asocijalna, kao da je nemajka. Neobično je to s hrvatskim institucijama, školama, sudovima, centrima za socijalni rad, medijima; hendikep ti je ako si Srbin, osim ako se ne zoveš Milan Popović. Što to Milana Popovića toliko preporučuje hrvatskoj javnosti: to što je muško a ona je žena, to što je bilo tko a ona je Severina, ili to što ima mnogo novca, kojim je spreman pridonositi svom ugledu? Tek, nakon što su onomad Severini oduzeli sina, u procesu koji je u Hrvatskoj bio skoro bez presedana, nisu se javile aktivistkinje, borci i borkinje, organizacije za ovo i za ono, da stanu na Severininu stranu i vrše pritisak na institucije sistema. Zapravo nitko nije se glasno zapitao kako je sad Severini, kao što se poslovično za svaku stvarnu ili metaforičnu ženu i majku svakodnevno zapitavaju i zapitkuju. Severina je manje žena? Ili ona uopće nije žena? S kime god sam o tome pokušao zapodjenut razgovor, ili bih upadao u nečiji razgovor o tome, moj pokušaj da se makar tako u sitnom ćaskanju i u kavani odredim da sam bezrezervno na njezinoj strani, bio bih likvidiran: njih oboje su takvi i takvi, nemaš ti pojma kakvi!

Otkud ta hladnoća i nezainteresiranost? I kako to da je Severina ostala biti jedinom Hrvaticom koju njezina zajednica tretira na način na koji su se u nekom prethodnom vremenu u ovom društvu tretirale sve žene? Možda ih se i danas tako tretira kad nas ne gleda veliko svevideće oko javnosti, ali jedino nju se javno tretira tako. I onda se mater, kojoj zabranjuju da se fotografira s rođenim djetetom i da te slike vješa po društvenim mrežama, kao što ih vješaju stotine tisuća Hrvatica, lijepo dosjeti, pa se uslika s dječakom maskiranim u superjunaka. Teško je zaboraviti tu sliku. Brehtovska je Severina mater, protiv sebe ima sav zaraćeni svijet. Samo zbog nje Hrvati su spremni kolaborirati sa Srbima. Kolektivno, sistemski i sistematski. I nakon što su je izmrcvarili, dijete su morali vratiti materi.

Zašto je tako muče? I otkud taj kolektivni užitak u mučenju Severine? Ona je pomalo plastična dječja lutkica u rukama ovog infantilnog naroda. Gdje god se pojedinci pretvore u grupu, u roj, jato, krdo i narod, gdje god reagiraju kao grupa, a ne u vlastito ime, ljudi se pretvaraju u okrutnu djecu. Stoga je svaki narod u svojim kolektivnim reakcijama, nagonima i emocijama infantilan. Neartikulirana skupina odraslih ljudi ponaša se uvijek dječje. I onda trgaju glavu toj plastičnoj lutkici, raduju se njenim nijemim, bezglasnim patnjama. To je Severina.

Prije mnogo, mnogo godina, lijepo bi bilo da je to bilo što davnije, Hrvatskom je, i bivšom Jugoslavijom, koja u toj stvari nije bila baš nimalo bivša, minula afera sa Severininim kućnim videom. Tu je snimku objavio jedan hrvatski informativni portal, lijevo-liberalne provenijencije, čijoj reputaciji ta okolnost nimalo nije naškodila. I tako je započelo kolektivno silovanje s kamenovanjem, u kojoj su s jednakom kolektivnom strašću sudjelovali muškarci i žene. Video se gledao po kancelarijama, bolničkim čekaonicama i školama. Gledali su ga pojedinačno i kolektivno. I dobro što su ga gledali, nego su imali potrebu da o tome stalno govore, da na svaki način podijele i kolektiviziraju svoja iskustva. Orijastičko raspoloženje trajalo je tjednima i mjesecima. Jedva da je bilo onih koji su mu oponirali. Ali nikad neću zaboraviti jednoga od tih pravednih i čistih ljudi: don Živka Kustića u Jutarnjoj propovijedi, za novine u kojima je tih godina svakodnevno pisao. Imam negdje taj njegov tekst. I kad god bih se poslije gnjevio na don Živka, dovoljno bi bilo da se sjetim što je tad napisao o Severini.

Ne, nikad taj film nisam pogledao. Ali ne zato što bih se smatrao boljim i ispravnijim od vas. Ili od njih, ako ni vi niste gledali. Nisam ga gledao zato što ja to naprosto ne mogu. Ni u misli. Ni u djelu. U naravi svakog kolektivnog zločina, svakog kolektivnog nedjelja i djela, osjećaj je pojedinca da u tome ne sudjeluje s vlastitom dušom i u vlastito ime, nego je tek djelić mase, koji reagira po osjećajima i volji mase. Imam taj emocionalni i mentalni defekt, koji me je u životu skupo koštao, da sebe ne mogu podvrći masi. Što god masa radi, čini mi se da to ja radim. I ne samo da nisam gledao taj video, i nisam sudjelovao u tom silovanju, nego i danas to sebi samome moram ponavljati. Jer i ako nisam činio što i vi, svejedno sam dio vas. Ili njih, ako ni vi niste gledali.

Poučno je u mislima se vratiti u to vrijeme. Možda bi o tome trebalo snimiti film? O tome kako milijuni ljudi od Triglava do Gevgelije zure u kompjutore, siluju, i onda tumače što su učinili. A silovanje da ne bi bilo protumačeno kao silovanje, nužno je da žrtva bude ocrnjena, okrivljena, nagrđena. Zamislite kako i koliko mora biti nagrđena i ocrnjena žena koju su silovali milijuni. I onda, naravno, mnogo godina kasnije kao olakšanje svima stiže vijest da joj je oduzeto dijete, i da je ocu dodijeljeno na staranje. Ljudi tako maze svoju savjest, maze je kao tromjesečnu bijelu macu. A kada, još stotinu godina kasnije, sud dijete vrati materi, a starateljstvo se dijeli između roditelja, ljudi će okrenuti glave i neće primijetiti ništa. Ona će, sretna, govoriti stotinama ljudi, dolje u mraku, u publici, da su joj vratili dijete. Čudna je, vrlo potresna ta scena. Šteta što Sorentino nije Balkanac. Snimio bi lijep i nježan film o Severini.

Ona je lijepa žena. Naravno da je lijepa. Da je ružna, sve te nevolje ne bi ni bilo. Kao što reče Elvis: “Nosila je ljepotu ko prokletstvo”. Premda se s ljepotom i drukčije može. Tolike su kokoši, svinge, voditeljice i manekenke stila također lijepe. Neke među njima, mnogo ljepše od Severine. Neke su već toliko lijepe da im se, prema pravilima političke korektnosti, ne smije ni reći da su lijepe. Ali njezina ljepota doista jest prokletstvo. Zato što je Severina živa i prisutna, nije ona ničiji ukras, ničija žena. I kada bi bila s nekima od tih muškaraca, Severina nije bila njihova žena, nego su, eventualno, oni bili njeni muževi. Nema to veze s popularnošću, nego s nečim što ću, evo sad, bezobrazno i olako nazvati antropološkim autoritetom. Bilo ih je, sve smo ih upratili, sa svakim smo od njih ovako na daljinu poživjeli, i svakog bi Severina svojom prisutnošću progutala. Velika je bila ta Severina, a velika je u toj nevolji od javnoga života i ostala. Malo prevelika za sve te svoje muške.

Možda je greška u vremenu u kojem se rodila. Dvije-tri generacije ranije, imala bi šutljivog muža, junaka sa Sutjeske, poslijeratnog logoraša s Golog otoka, koji bi orezivao lozu, brao masline, nosio ih na zadružni mlin, i ni sa kim ne bi govorio, a ona bi bila njegov preglasni glas. U tu bi se ulogu i u takvo vrijeme Severina savršeno uklopila. Mogla je biti gastarbajterska udovica, mogla je biti zaručnica ustaše koji je nestao na Bleiburgu i kojeg će do smrti čekati, nikad u crnini, vazda lijepa i uređena, a selo će zavazda čekati da napokon ostari i poružni, i da time smrt naživo obavi svoje. Sve je to mogla, i još mnogo više, da se malo ranije rodila Severina. Ali možda bi i tada njezina priča potekla ovako kako danas teče, samo što bi bila lokalna i možda je ne bismo znali, niti bismo u njoj sudjelovali…

Meni je drago što se izborila za svog superjunaka. Velika je to pobjeda Spajdermenove majke. I priča će sad dalje teći. Najveća mudrost svijeta u ratu tiče se djeteta kojem jedna je strana mater, a druga je strana ćaća. Na kraju priče koju će život tek dovršavati možemo po starinski reći: neka im je svima Bog na pomoći!

***

Tekst je uz dozvolu autora preuzet sa njegovog sajta jergovic.com. Prethodno je objavljen u „Večernjem listu“ u nedelju 5. 9. 

Komentari

Vaš komentar