Rasli smo u vrijeme kada su u modi bile ozbiljne knjige. Trebalo bi se samo, sredinom sedamdesetih, osvrnuti oko sebe po plažama u Podaci, Drveniku, Makarskoj ili Trpnju, i pogledati što čitaju sve te mlade žene, radnice i samoupravljačice, čija nam bedra zaklanjaju posljednje sunčeve zalaske.
Piše: Miljenko Jergović
Eto, recimo, viša kontrolorka u Službi društvenoga knjigovodstva, razvedena tridesetpetogodišnjakinja, inače majka autora ovoga članka, upravo drugi ili treći put čita Selimovićev roman „Derviš i smrt“. Godina je 1977, još uvijek nije moderno smatrati kako je sunčanje nezdravo, pa se ona prži pri posljednjim stranicama jedne mudre i poučne parabole o totalitarizmu i osobnoj izdaji, s kojom se, kao i toliki drugi u njezinoj generaciji, svakoga ljeta tako intenzivno identificirala. „Derviš i smrt“ omogućavao joj je da vlastiti život, osobna stradanja i razočaranja, projicira na nešto tako ozbiljno. Utješno je zamišljati svoju u sudbini derviša. Bila je to savršena terapija za godišnji odmor, pa ju je zato svake godine ponavljala.
Ljeto ili dva kasnije i sam sam tu istu knjigu, isti primjerak, nosio na ljetovanje u Drvenik. U desetak dana sjedenja ispod bora, i zamišljenog zagledanja prema pučini, Sućurju i svjetioniku na hvarskoj punti, pročitao sam svoga prvog „Derviša“. To je taj gušt čitanja na moru: nakon svake velike rečenice čovjek se može zagledati u daljinu. Drugo je to nego se svako malo zapiljiti u zid samoposluge ili u žuti kran na gradilištu.
Osim toga, na moru čovjek ima vremena, jer ništa osim sunčanja, ili sjedenja u hladu, i povremenog zaranjanja ispod modre površine (da se dobro pročiste uši), tu ionako nema smisla. Nigdje se knjige ne čitaju s takvom koncentracijom kao na godišnjem odmoru uz dalmatinsku obalu. Pogotovu ako je ljeto predratno i još uvijek je život uredan, i postoje neki redoviti rituali.
Recimo, 1989. na Korčuli, za vrijeme prvoga i posljednjeg kampiranja u životu, zadnji put sam pročitao „Pesmu“ Oskara Daviča. Imali smo taj roman u školskoj lektiri, čitao sam ga i tada, i još jednom poslije, ali nikada mi ta velika priča o Vekoviću i o Mići Ranoviću, o revolucionarima, ilegalcima i o mutnim i teškim ljubavima nije bila tako jasna i vidljiva, kao tada na Korčuli. Knjige koje je imalo smisla čitati one su koje čovjek pročita nekoliko puta, u različitim životnim razdobljima. Da još idem po ljetovanjima, da su ostala takva vremena, sigurno bih opet čitao „Pesmu“. Podsjeća me na ljude kojih više nema, iako su, hvala Bogu, živi, i na mene kojeg više nema, iako sam, da zlo ne čuje, jako dobro.
Znam, to nije iz ove priče, ali među brojnim knjigama koje sam pročitao u JNA, služeći u Kninu i na Lastovu, najvažniji i najupečatljiviji bio je Joyceov „Uliks“, posuđen iz kasarnske biblioteke. Okus te knjige je okus voćne kocke i ekstrudiranog dvopeka iz „Suvog dnevnog obroka broj 2“. Taj mi se okus poslije vraćao kada bi netko tvrdio kako je riječ o teško prohodnoj, zahtjevnoj i dosadnoj knjizi. Meni je na Lastovu, u toj čudnoj ustanovi koja mi se činila kombinacijom zatvora i ludnice, “Uliks” bio savršeno zabavan. I još nešto što je izvan priče o ljetnim knjigama: u ratu, u Sarajevu, prvi sam put pročitao Krležine „Zastave“. Kažu da u tom furioznom višeknjižju ima viškova, nefunkcionalnih dijelova i nepotrebnih epizoda i digresija, ali ako se čita kroz tutnjavu topova i minobacača proizvedenih upravo od onoga duhovnog materijala u koji se autor „Zastava“ razočarao, pa se onda i dao na pisanje, tada doista nikakvih viškova tu nema. Kada bi me, ne daj Bože, poslalo na višemjesečno ljetovanje na Jadranu, među sve te Madžare, Nijemce, Čehe i Hrvate, možda bih upravo „Zastave“ ponio sa sobom. Između rata i godišnjeg odmora, između turizma i izbjeglištva, ionako ima više sličnosti.
Na svoje posljednje predratno ljetovanje, godine 1990, ponio sam na more svih šest tomova Borgesovih Sabranih djela. Ne pamtim točno što sam u ta dva tjedna pročitao, jer niti sam čitao po redu, niti samo iz jedne knjige. U sjećanju su mi ostali stvarni i lažni dokumenti, pozivanje na autoritete različitih vrsta, poezija koja je katkad zvučala kao urezana u nadgrobnik, veličanje hulja i pronalaženje zanimljivih osobina u ljudima koji uopće nisu zanimljivi, te jak osjećaj – koji sam mislio istražiti, ali me je prošla volja – kako postoje veze između Borgesa i Corta Maltesea, i to ne samo one što ih je eksplicirao Hugo Pratt. Tog ljetovanja čitao sam Borgesa da ne bih sudjelovao u razgovorima onih kojih više nema (iako su živi) o tome kako bi se trebalo otići, što prije i što dalje. Dok čita Borgesa (eto, recimo, bliske sličnosti s Cortom) čovjeku se učini kako je otišao već jako daleko.
U onih nekoliko poslijeratnih ljetovanja, koja su, uglavnom, bila obilježena jakim frustracijama, jer bih se osjećao kao stranac u vlastitome životu ili kao turist kojega žele prevariti i opljačkati zli i tradicionalno gostoljubivi domaćini, opet sam pokušavao čitati knjige koje sam ranije već pročitao. Tako sam jednog mučnog i – s povijesne distance gledano – sasvim mazohističkog kolovoza na Zlarinu čitao Rushdievu „Djecu ponoći“.
Desetak godina kasnije sam po zagrebačkom, frankfurtskom i bonskom aerodromu, te u zrakoplovima nad srednjom Europom, čitao „Sotonske stihove“ i vrlo živo imaginirao pad aviona u kojem se nalazim ili otmicu u kojoj sudjeluju islamski teroristi. Želio sam shvatiti kako se osjećaju svi ti ljudi, zapadnjaci, bijelci i kršćani, koji po svim aerodromima i zrakoplovima ovoga svijeta premiru od straha pred turbanima, tamnom bojom kože, bradama i košuljama bez ovratnika. Ali koliko god imao jaku moć zamišljanja i uživljavanja u tuđe živote i razloge, nikako se nisam uspio uplašiti. Naravno, ne zato što sam bolji čovjek od drugih, niti što sam sasvim lišen rasističkih predrasuda, nego zato što se iz nekoga razloga ama baš nimalo ne plašim aviona. Upravo zato upozorenje: ako se bojite letenja, neka vam ne pada na pamet da u zrakoplovu otvorite „Sotonske stihove“.
Netko je negdje napisao da je Salman Rushdie jedan od onih velikih pisaca koje nitko nije pročitao. To, naravno, nije istina, ali nije ni bez vraga, jer nešto govori o promijenjenim čitateljskim modama. Naime, sa svojim zakrivljenim, bajkovitim, hiperreferentnim i izrazito gusto ispisanim svjetovima Rushdie je idealan za jedno ozbiljno ljetovanje iz sredine sedamdesetih, kada su se na plaži čitale uglavnom ozbiljne knjige. Tko želi biti malo staromodan – a vjerujte, ništa nije tako rafinirano mondeno kao staromodnost – neka pokuša ovo ljeto s Rushdiem. I to „Djeca ponoći“ ili „Sotonski stihovi“ ili „Sram“ ili „Clown Shalimar“, koji još nije doživio hrvatski, ali ga se može čitati u srpskome prijevodu.
Osobno govoreći, kada bih baš i morao ovoga ljeta izigravati turista, ponio bih sa sobom Solženjicina: „Arhipelag Gulag“. Jednostavno zato što ga upravo čitam. No, to me podsjeti na ljeto 1984, nekoliko tjedana pred odlazak u vojsku, i na Blace kod Stona. Bilo je užasno vruće, a čitao sam Štajnerovih „7000 dana u Sibiru“, i bilo mi je hladno i neprestano sam bio gladan. Eto, to je efekt odistinski velike književnosti. Ako je u knjizi minus pedeset, pije se kipjatok umjesto čaja i dobiva se dnevno sljedovanje od tristo grama kruha, čitatelju ne može biti vruće na srpanjskome suncu.
Napomena: Tekst Miljenka Jergovića preneli smo uz dozvolu autora, a originalno je objavljen leta 2008. godine i dostupan na sajtu jergovic.com.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare