Koreograf Staša Zurovac: I Voki Kostić će biti s nama na proslavi ovog jubileja

Ovaj komad, čiji je libreto urađen na osnovu scenarija Dušana Kovačevića za istoimeni film Slobodana Šijana i na muziku Vojislava Vokija Kostića, proslavio je Balet nacionalnog teatra.Da li ste verovali da će balet "Ko to tamo peva" doživeti ovaj jubilej?- Ovisi o točki gledišta. Kad se stvarao balet, nije mi bilo ni na kraj pameti da će predstava doživjeti punoljetnost, 18 godina neprekidnog izvođenja i dvije stotine izvedbi samo u matičnoj kući, međutim nakon stote izvedbe, dvjestota nije izgledala više tako nemoguće. Zaista je fenomen da u repertoarnom kazalištu jedna baletna predstava dosegne taj broj, pogotovo suvremenog baleta. Neimjerno sam zahvalan novoj upravi Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu i novoj umjetničkoj direktorki gospođi Ani Pavlović što su se odlučili proslaviti ovaj značajan jubilej. Želim joj vjetar u jedra i ovim putem puno uspjeha u budućem radu.

Kako je sve počelo, šta pamtite?- Sve je počelo upravo u Narodnom pozorištu godinu prije praizvedbe "Ko to tamo peva", prilikom gostovanja s mojom prvom cjelovečernjom predstavom "Cirkus primitif balet" s zagrebačkim Baletom i koja je požnjela ovacije beogradske publike. Nakon predstave, s tadašnjim upravnikom, gospodinom Ljubivojem Tadićem započeo sam prve razgovore o mogućoj budućoj suradnji, ali nismo još razgovarali o tome što i kada. Nakon toga, gospodin Tadić me je naknadno kontaktirao, našli smo se u Ljubljani gdje sam postavljao dva kratka baleta za festival Svetski glazbeni dani za Balet SNG-a i sjećam se, tom prilikom donio mi video kazetu s filmom i predložio mi da prema njemu postavim balet. Ta njegova ideja mi se isprva učinila nemogućom za ostvariti. Kao koreografu i autoru koji iza sebe ima tek jedno cjelovečernje djelo i pred sobom breme da jedno od najpopularnijih remek-djela jugoslavenske kinematografije svih vremena pretvori u balet, samopouzdanje nije prva stvar na koju naiđe u svojoj glavi, već puno više pitanje mogu li ja to i kako. Tako da sam mu zahvalio na ponudi i dao si vremena da razmislim, odnosno nađem tu hrabrost i mogućnost u sebi.Koji je momenat bio preloman da se prihvatite tog posla?- U tom intervalu puno sam razmišljao, tražio iskru, pa naišao na savjet velikog majstora ovog zanata i vjerujem najstarijeg živućeg koreografa na svijetu, gospodina Milka Šparembleka, koji je i dan danas moj veliki uzor i učitelj, koji mi je rekao: "Znaš mali, moraš se naučiti da je u ovom poslu veliki postotak čini narudžba, a onaj mali ostatak ono gdje imaš apsolutnu slobodu izbora". Shvatio sam njegove riječi, a ostalo je povijest.U čemu ste videli svoj umetnički izazov?- Kao što je film neka vrsta sublimata realnosti, tako je i balet prema realnosti filma, to je bio najveći izazov. Ne prevoditi film, već stvoriti autonomno djelo koje mogu razumjeti i oni koji ne poznaju film i priču, dok s druge strane opet ispuniti očekivanja onih koji ga poznaju, odnosno na neki način ispoštovati njegovu dramaturšku strukturu i opravdati slavni naslov. Ostvarenju tog izazova uveliko je pridonjela glazba Vojislava Vokija Kostića, koji mi je bio predložen kao kompozitor i s kim mi je bila neizmjerna čast i zadovoljstvo surađivati. "Kliknuli" smo, što se kaže, na prvu. Bio je veliki znalac i umjetnik i kroz svoju genijalnu glazbu bit će stopostotno s nama u proslavi ovog značajnog jubileja. Volim reći da su plesači i koreografija tijelo, a njegova glazba duša ove predstave.

Ovaj balet je gostovao diljem planete. Koja izvođenja su vama ostala u najdubljem sećanju?- Zaista je obišao planetu, Kolumbija, Italija, Kanada, Egipat ... Nažalost, nisam bio prisutan na tim gostovanjima u inostranstvu, ali u sjećanju mi je svakako premijera, gdje smo doživjeli reakcije publike kao na nogometnoj utakmici i aplauz koji nije puštao plesače sa scene, ne znam ni sam koliko dugo. Bis je izveden nekoliko puta, i to potpuno ludilo ne napušta predstavu dan danas. Postoji i svjedočanstvo da je publika u Kolumbiji, na Iberoamericano Festivalu, koji je najveći teatarski festival na svijetu, naučila Vokijeve stihove, i na drugom kraju svijeta, zajedno s plesačima pjevala "da sve ovo samo snevam", bez obzira na jezičnu barijeru. Umjetnost zaista ne poznaje granice.

Šta izdvajate kao svoje najveće kreacije, kao baletskog umetnika i kao koreografa?- Meni je prilično nemoguće takvo opredjeljenje. To je kao da me pitate koje mi je dijete draže. Svako djelo nauči vas nešto novo, odvodi vas iznova u nepoznato i tako obogaćuje u beskraj. Umjetnička djela nisu samo ono što mi stvaramo, već ona i stvaraju nas, obraćaju nam se, postavljaju nam pitanja i nude poneke odgovore. Konstrukti koji konstruiraju konstruktora. Uče nas kako najbolje igrati svoju ulogu i konkretno u koreografskom poslu, kako na taj način dijeliti isto tijelo s plesačem. Kao u lutkarskoj predstavi, jedna ruka igra ulogu koreografa, druga ulogu plesača, a dijelimo isto tijelo, tijelo predstave koje nas obostrano osjeća, kao i mi njega. Ostvariti takav odnos pri stvaranju meni je najveći odraz kreacije i uspjeha, a puno manje naslov predstave.

Gde ćemo moći da vidimo vašu čaroliju u bliskoj budućnosti, u kojim teatrima?- Hvala na komplimentu, ali očaravajuće je ono što postiže čarolija, dok je ona sama nešto nevidljivo, neuhvatljivo, zato se i zove čarolija. Ona pripada sadašnjosti, ne budućnosti, i treba joj dopustiti da uhvati nas, a ne mi nju. Isto vrijedi za teatre, mogu joj pružiti osmijeh ako požele, pa možda dobijemo priliku smijati se zajedno nošeni njenim krilima ili, bolje reći, da budemo njena krila.Bonus video: Tatjana Tatić - Balet je kratkotrajna ali surova profesija

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=tatjanatatibaletjekratkotrajnaalisurovaprofesija-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2638329"]