Dino Bucati Foto: Leemage / AFP / Profimedia

“Jer ništa na svetu nije dostojnije samilosti od čoveka koji s vrha slave pada iz dana u dan, bez ikakve krivice, sve dok se ne nađe tamo odakle je krenuo kao dečak, i više ga niko ne pokazuje prstom na ulici i njegovo ime gubi magični zvuk slave, postajući ponovo jedno od tolikih imena koja se nalaze u telefonskim imenicima.”

Ovu meditaciju ispisuje legendarni maštar i pisac Dino Bucati u jednom od novinskih izveštaja sa kultne biciklističke trke 1949. Te godine je glavni urednik milanskog lista „Korijere dela sera“ ponudio svom novinaru Bucatiju da izveštava iz dana u dan.

Premda je sebe odmah proglasio neznalicom u ovoj sportskoj disciplini (spsateljsko lukavstvo uma), Bucati (1906-1972), je prihvatio zadatak i ispisao 25 tekstova-reportaža. Ceo radni vek, od najranije mladosti do smrti, proveo na poslovima u redakciji kao izveštač, ratni reporter (sa afričkog fronta, sve do pada Italije 1943), umetnički kritičar, pisac i crtač stripova…

Foto; Promo

Ovi tekstovi su u međuvremenu utonuli u tamu zaborava, sve dok ugledna izdavačka kuća Mondadori nije 1981. objavila knjigu pod naslovom „Điro d Italija“ (srpsko izdanje Laguna, 200 str. preveo Dejan Ilić), dopunjenu mapama i dodatnom dokumentacijom. Bucati se ovde iskazuje kao vrstan pripovedač, suptilan analitičar ljudskih sudbina, svedok stanja zemlje koja je iz rata izašla sa osećanjem poniženosti, razorena teškim ratnim borbama „ulica po ulicu“.

Mimo svakodnevnih redakcijskih obaveza, Bucati je od 1933. objavljivao kratke priče, radio-scenarija, a njegov roman „Tatarska pustinja“ (1940) o apsurdnoj životnoj putanji kapetana koji celog života na ivici carstva iščekuje dolazak varvara, jedan je od kultnih romana veka. Svetsku slavu donela mu je zbirka „Šezdeset priča“, koje virtuozno smenjuju fantastične i mitske motive sa apsurdom svakodnevice i crnim humorom, stavljajući ga uz bok najvećih maštara kakvi su bili Franc Kafka, Bruno Šulc i Italo Kalvino.

U književnom esnafu na svim meridijanima vlada predrasuda da su novinarstvo i belles letres nespojivi (i jesu), da je novinarstvo dušegupka za talente i osetljive. Može biti (kako je mudro rečeno, biće bolja koja ne potone). Čerčil je rekao da je novinarstvo divno ako se iz njega na vreme utekne. Ova mudrost važi ako kao u slučaju ovog gospodina preuzmete odgovornosti Lorda britanske mornarice i porazite Hitlera. Pa napišete memoare i onda dobijete Nobelovu nagradu za književnost.

Ne i za one koji umaknu – i nestanu.

Ipak, neki odu u diplomatiju, koja troši vreme i stavlja na moralna iskušenja (primeri naših, Dučića, Andrića, Crnjanskog). Ali ima pisaca koji su godine i tomove značajnih tekstova posvetili novinarstvu, kao što pokazuju primeri Hemingveja, Malapartea, Kamija, Orvela, Markesa, Ljose… I svako od njih je poseban slučaj, sa prizvucima tragike koja čeka iza ugla.

Spreman na sva moguća iskušenja, Bucati kreće sa biciklističkim karavanom 18. maja, uz stotinak sportista tu su funkcioneri, sudije, novinarska bratija, idu od grada do grada, šalju se dnevni izveštaji. Medicinske ekipe imaju pune ruke posla, bliciklisti padaju što zbog neodmerenih brzina, što zbog drumskih rupa i izbočina, što zbog navijača koji istrčavaju u susret karavanu kojem se sužava prolaz, bez zle namere, ali to ponekad dovede do teških padova i fraktura.

Do 14. juna Bucati ispisuje 25 tekstova koji uvek imaju drugačiju dramaturgiju (postrance od one koje nameće neponovljiv sportski događaj), izmenjenu narativno-motivsku matricu. Svaka priča deluje kao celina za sebe, iz ravni sportske faktografije ulazi u temeljne civilizacijske mitove o borbama za opstanak gradova i odbranu lične časti.

Prateći dva vodeća vozača koji godinama vode bitku za primat, Fausta Kopija (mlađeg, u usponu karijere) i Đanija Bartalija (legendarnog, ali pod pritiskom godina, na zalasku), pisac više puta priziva analogiju sa homerovskim junacima iz rata za Troju (apsurdni razlog za decenijsko krvoproliće, vraćanje odbegle Jelene). Podsećajući na ključni dvoboj u „Ilijadi“, između przničavog Ahila, koji čas hoće da ratuje daleko od rodne kuće, čas neće, i čestitog Trojanca Hektora koji brani kućni prag, Bucati stavlja biciklističku bitku u mitsku narav, da bi pokazao kako plebs, posle besmislenog, izgubljenog rata (Italija je gorko platila visoku cenu zbog Musolinijeve ludosti), traži oduška i tamo gde ljudska veličina i podvig postaju deo sportske industrije i vorholovske slave „za petnaest minuta“.

U jednoj od ovih sjajnih priča, Bucati prati biciklistu koji je, zbog nedaća na putu, dobrano zakasnio, gledaoci se već razilaze sa cilja, a on ih pita „Gde je stadion“. Kao stalni prateći motiv javlja se kako ovaj događaj u funkciji dizanja nacionalne svesti iz blata odjekuje u duši usamljenog pastira u nekoj vrleti, ili u selima u kojima još nije sazrela svest šta se sa zemljom dogodilo.

Ove priče vrcaju od humora i podvlačenja apsurdnih zgoda – neko se iz medija setio da, nasuprot borbe za „žutu majicu“, uvede „crnu majicu“ za poslednjeg u redosledu pristizanja. A pošto i to nosi novčanu nagradu, počinje nadmetanje ko će na kraju sledeće etape biti poslednji! Ipak, Bucati uvek zadržava poštovanje za sportski napor, za svakodnevnu patnju.

Sve do pred kraj „Đira“, a to Bucati znalački podvlači, tinja tiho nezadovoljstvo u javnosti, u medijima: zašto se dvojica najboljih drže prilično rezervisano, u gomili pratilaca, nedostojnih njihove veličine. A onda, kad stigne etapa u Alpima, na granici sa Francuskom (kako je duhovito opisao francuske policajce, njihovu blagorodnu popustljivost prema karavanu!) dolazi presudan boj, sa opasnim usponom i još vratolomnijim spustom.

I tu, kad mlađi as, Kopi uspe da umakne u begu ka visinama, Bucati pomera fokus na Bartalija koji više nema snage da prati izazov. Pisac ne slavi budućeg pobednika, prati dramu onog ko će izgubiti bitku i stoički podneti ono što svakog pobednika jednog trena čeka. Odista neponovljiv pripovedački zaokret.

Voleo bih da doznam da li su ovi vrhunski pripovedački zapisi izlazili u milanskom listu „Korijere dela sera“ u integralnom obliku, ili su urednici, kako to ponekad biva, kresali „nevažne delove“. Ko bi to sad znao? I na kraju krajeva, nije mnogo ni bitno. U svakom slučaju, pohvala uredničkom gestu da pošalje pisca na sportsko ratište.

Knjiga za čitalačke sladokusce!

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar